Ivan Vladislavić, autor iz Južne Afrike, unuk bračkog emigranta, posljednjih je godina na kladionicama za Nobela između petnaestog i dvadesetog mjesta. I ovih se dana ponovo spominje Vladislavićevo ime kao jednog od potencijalnih kandidata za globalno najpoznatiju književnu nagradu. Kod nas Vladislavića objavljuju Edicije Božićević. Kod kuće, u Južnoj Africi, on je klasik, uz Coetzeeja najcjenjenije ime suvremene južnoafričke književnosti.
I sam je Coetzee za Vladislavića napisao da je "pisac velike profinjenosti", "nepravedno dugo nedovoljno cijenjen izvan granica Južne Afrike". "Izvan Južne Afrike Vladislavić nema veliku recepciju, pogotovo ne izvan engleskog govornog područja. Proučavaju ga na fakultetima, ali osim te vrlo uske publike nikad se nije probio do šireg čitateljstva. Mislim da je jedan od razloga i njegov stil. To su knjige vrlo polaganog, umjerenog ritma, vrlo profinjenog književnog stila, a i teme nisu nešto što bi privuklo neke velike tiraže. Što se tiče stila i kvalitete, Vladislavić je kvalitetniji od dosta autora koji su ispred njega na kladionicama", kaže Josip Ivanović, urednik, prevoditelj i suvlasnik nakladničke kuće Edicije Božičević. Kod nas je objavljen njegov roman "Dvostruki negativ" (2012.), a prije četiri godine preveden je i "Prikaz rastavljenog sklopa", četiri međusobno povezane novele. Ivanović posebno ističe Vladislavićevu zbirku priča "O detektivima", koju su Edicije Božičević izdale 2015.
"To je jedna od najboljih zbirki kratkih priča koje sam ikad čitao, tu knjigu uvijek preporučujem ljudima kad prodajem knjige po sajmovima", komentira Josip Ivanović.
U biblioteci Feral Tribunea 1999. tiskan je i roman "Mahnitost" koji je uz "Dvostruki negativ" vrh Vladislavićeva beletrističkog opusa. Puno objavljuje, ali većinom publicističke tekstove, piše eseje, često i novinske komentare.
Ivan Vladislavić dao je davne 2015. telefonski intervju za Jutarnji list, bio je to njegov prvi intervju za hrvatsko tržište. Osim o književnosti i o aparthejdu, koji je jedna od centralnih tema njegove književnosti, dosta smo, piščevom znatiželjom potaknuti, tada razgovarali o Braču.
Vladislavić korijene i prezime vuče iz bračkih Mirca, mjesta otkud je davno emigrirao njegov djed. Rođen je u Pretoriji 1957.
U svojim knjigama (desetak romana i kratkih priča, zbirka eseja), nerijetko i alegoričnim pričama, govori o južnoafričkom društvu, dobu aparthejda i vremenu poslije njegova ukidanja.
Upitan kako je aparthejd utjecao na njega, pamti li ga iz vremena vlastitog djetinjstva, tada je kazao:
"Imao sam sretno djetinjstvo, koliko je to moglo biti, jer nisam u potpunosti shvaćao ugnjetavanje crnih sunarodnjaka. Kažem ‘potpuno‘ jer čak i kao dijete sam imao neku svijest da sve nije tako dobro u mom raju. Djeca često imaju čula za nepravdu, možda zato što se osjećaju nemoćno u odnosu na odrasle. Ne znači da sam ja bio posebno osjetljiv na nepravdu, i mnogi moji prijatelji dijele slična iskustva. Neki od njih odrasli su u liberalnijim kućama, njihovi su roditelji otvoreno govorili protiv rasizma, ali čak i oni iz konzervativnijih kuća iz djetinjstva pamte uznemiravajuće scene.
Kao dijete često sam viđao kako policija juri i napada crnce na ulici, baca ih u stražnji dio kombija jer zakon je tražio da crnci imaju posebnu dozvolu za ulazak u naselja bijelaca. Čak i kao dijete nisam mogao ne primijetiti koliko crnaca hoda doslovce u raspadnutim krpama. Naravno, sve su to bijelci predstavljali kao normalno, a djecu je lako oblikovati. Strašna logika aparthejda postala mi je puno jasnija kad sam krenuo na studij i postao politički svjestan. Velika šteta i zlo koje je napravio aparthejd jest da je i crnce i bijelce spriječio da žive potpuni život, da komuniciraju otvoreno i ljudski s ljudima oko sebe."
Josip Ivanović veliki je ljubitelj Vladislavićeva opusa, dobro ga i poznaje, pročitao je sve njegove knjige u izvorniku.
"Vladislavić je meni fantastičan autor, ali prestali smo ga objavljivati jer nije bilo interesa publike.
Od svega što su Edicije Božičević objavile, Vladislavić je kvalitetom na samom vrhu, on je vrhunski stilist.
Objavit ćemo neki njegov novi naslov kad budem imao dovoljno novca da si to mogu priuštiti. Jer, za njega ne mogu dobiti potpore, Južna Afrika ne daje potpore za prijevode ili objavljivanje njihovih autora. Kad bih mogao, najradije bih objavio sve što je Vladislavić napisao. Čekam da dobijem neku dobru potporu za druge stvari pa unutra ubacim i knjigu ili dvije koje se meni dopadaju", iskreno kaže Vladislavićev hrvatski izdavač.
Ivanović je Vladislavića prije par godina priželjkivao vidjeti u Zagrebu, spominjao ga je Romanu Simiću kao odličnog autora za Festival europske kratke priče. No, to nisu uspjeli realizirati, sve je ponovo stalo na novcu, bilo je preskupo dovesti Vladislavića u Zagreb iz Johannesburga.
Vladislavića su kod nas prevodili Miloš Đurđević i Katja Knežević.
Govoreći o bračkim korijenima, Ivan Vladislavić je u davnom intervjuu za Jutarnji list komentirao:
"Nikada nisam bio u Hrvatskoj. Uvijek sam čekao na ‘pravi trenutak‘, iako nisam sasvim siguran što on podrazumijeva. Djed je umro kad sam bio tinejdžer. Živio je s jednim od mojih stričeva i viđao sam ga prilično često. Doživljavao sam ga dosta zastrašujućim, ne zato što je prema meni bio grub, dapače, nego stoga što mi je bio toliko stran. Njegov je engleski bio slab, a ja nisam nikad naučio hrvatski, koji je on govorio s mojim ocem. Taman sam došao u godine prevladavanja sramežljivosti kad je on umro. Moj djed i nekolicina njegove braće došli su s Brača u Južnu Afriku kao ekonomski migranti neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Zapravo, većina od male pretorijske zajednice Jugoslavena - mi nikada o njima nismo razmišljali kao o Hrvatima - došla je s tih prostora. Uvijek mi je bilo nevjerojatno da su napustili otok na Jadranu da bi došli na tako sušno, kopneno mjesto kao što je Pretoria. No jasno, kad ljudi krenu u potragu za boljim životom, njih nužno ne zanima ljepota krajolika. Danas često srećem Hrvate i Srbe u Južnoj Africi. Postoje vjerojatno jednostavnije i sigurnije zemlje u koje čovjek može emigrirati. Makar, ovo je fascinantan i lijep kraj i ovdje postoje mogućnosti da napravite značajne razlike, što se ne može reći za svako društvo."