StoryEditor
KANADSKA SPISATELJICA

UPUTSTVA ZA POBUNU PROTIV DIKTATURE Margaret Atwood napisala je nastavak 'Sluškinjine priče', novi roman 'Svjedočanstva' odvija se 15 godina kasnije

 
Margaret Atwood
 Avalon.red / Avalon Editorial /

Svijet je uređen tako da služi muškarcima: ne svima, nego onima na vrhu društva, onima s najviše moći. No i podređeni muškarci uživaju stanovitu slobodu. Žene su pod totalnom kontrolom, njihova je seksualnost pod kontrolom puno više nego ona muška. Seks služi reprodukciji. Vjera u Boga je obavezna. Svaki neposluh vrebaju Čuvari, koji će ga okrutno kazniti.

“Sluškinjina priča” Margaret Atwood priča o diktaturi skupine vjerskih fanatika na tlu SAD-a negdje u bliskoj budućnosti. Stopa nataliteta je jako pala, Gilead stavlja pod punu kontrolu seks i rađanje. Potpuno je kontroliran život žena: nije im dozvoljeno niti čitati.

“Sluškinjina priča” kod nas je prvi put objavljena 1988., tri godine nakon prvog izdanja, s oznakom znanstvene fantastike i predgovorom Slavenke Drakulić. Zahvaljujući TV seriji, svijet je 2017. eksplodirao u crveno-bijeloj boji kostima Sluškinja. Sa serijom “The Handmaid’s Tale” djelo kanadske spisateljice Margaret Atwood dobilo je novi život pa se roman o totalitarnoj teokraciji utemeljenoj na podčinjavanju žena samo na engleskom govornom području prodao u osam milijuna primjeraka.

Mučna priča

Sluškinjinu priču danas više ne čitamo u eskapističkom ključu science fictiona, nego kao upozorenje što nas čeka možda već iza ugla. Ili je već tu, samo to odbijamo vidjeti. Roman iz 1985. postao je zapanjujuće aktualan zahvaljujući usponu ultrakonzervativne desnice koja u Hrvatskoj kao i u Kanadi i SAD-u traži zabranu pobačaja, posebno s pobjedom osvjedočenog mrzitelja žena Donalda Trumpa. O da, Trump voli žene, lijepe i podložne, šutljive i poslušne. Koje znaju svoje mjesto, poput Melanije i tužnih junakinja “Sluškinjine priče”.

Trump je dobio milijune glasova iako se već znalo za čuveni “Grab ‘em by the pussy”. U vrijeme kampanje u listopadu 2016. Washington post objavio je članak sa snimkom na kojoj Trump voditelju Billyju Bushu priča kako je htio zavesti udatu ženu, i krenuo je ljubiti. “Ne čekam. Kad si zvijezda, one ti to dopuštaju. Možeš napraviti bilo što...uhvatiti ih za onu stvar. Možeš bilo što”.

Da, može. Izabrali su ga za predsjednika, došao je na čelo zemlje koja se smatrala liderom slobodnog svijeta. I želi drugi mandat, pa šalje vojsku na one koji demonstriraju protiv rasizma i prekomjerne policijske brutalnosti.

Sve se perfektno poklopilo, mučna priča o ženama koje su porobljene kako bi rađale, čistile i kuhale, Gilead i Hod za život, organiziran po uzoru na američki.

Margaret Atwood napisala je nastavak “Sluškinjine priče”, koji se ovih dana pojavio u našim knjižarama. Novi roman slavne kanadske spisateljice odvija se 15 godina kasnije. “Svjedočanstva” (Testaments) nastavak su Sluškinjine priče, ali napisan iz vizure Tetki, čuvarica poretka, i dviju mladih djevojaka koje odrastaju s dvije strane granice. Atwood kaže da je napisala “Svjedočanstva” inspirirana pitanjima čitatelja koje su zanimali detalji o tome kako funkcionira Gilead, ali i stvarnošću današnjeg svijeta.

S nesigurnošću koju nam je donijela pandemija, fikcija Margaret Atwood još je uzbudljivija. “Svjedočanstva” su napisana poput uputstva za pobunu protiv diktature. Roman teče kroz odvojene ispovijesti tri lika: tetke Lydije, jedne od stupova Gileada, i dvije djevojke, koje su dovoljno mlade da se ne sjećaju nastanka Gileada.

Pametno, a pitko i uzbudljivo napisala je Margaret Atwood “Svjedočanstva”. Opisuje tu kako je Gilead uopće moguć, kako se održava. I daje nam nadu da se i tom mraku može suprotstaviti.

Čim je roman objavljen, dobio je uglednu Bookerovu nagradu, vrlo brzo osvojivši čitatelje. Sa 50.000 glasova “Svjedočanstva” su osvojila titulu najboljeg fikcijskog djela 2019. u izboru internetske platforme Goodreads. Jedna od najvažnijih knjiga trenutka, izlazi sada i kod nas u prijevodu Ane Josić i izdanju Lumena.

 

Preko noći smo se probudili u novom svijetu, kojeg nismo htjeli. Korona sa svojim iskustvom straha i izolacije učinila je “Sluškinjinu priču” još bliskijom iskustvu publike. Ali ne, korona nije negativna utopija, ističe Margaret Atwood u posljednjim javnim istupima. Distopija je neugodan režim pod kojim ne želite živjeti, a korona nije režim, to je virus. Možda način na koji društva odgovaraju na epidemiju nije ugodan, ali to nije totalitarizam, kaže Atwood za BBC Radio 5. Nitko nije organizirao pandemiju da bi nas stavio pod kontrolu. Ljudi zatvoreni u svojim domovima nisu bolesni, imaju dovoljno hrane i dovoljno novca da bi kupili hranu, ukazuje Atwood. Za mlade ljude koji nikad nešto slično nisu doživjeli, korona može djelovati kao kraj svijeta. Ali spisateljica rođena 1939, sjeća se epidemija ospica, polia, tuberkuloze, bolesti od koji se puno umiralo dok nije bilo cjepiva.

Spisateljica živi u Torontu, koronu je provela u izolaciji sa sestrom Ruth. Lani u studenome napunila je 80 godina. U rujnu joj je umro suprug, spisatelj Graeme Gibson.

Sluškinje i Tetke

Autorica “Sluškinjine priče” ima odgovor zašto se toliko teorija urote plete oko korone. “Usred epidemije panike, ljudi traže nešto što bi mogli okriviti. Ako možeš naći nešto na što ćeš svaliti krivnju, eliminirao si prijetnju”. Na sličan su način za epidemiju kuge u 14 stoljeću Europljani krivili gubavce i Rome, Židove i vještice.

S 18 romana Margaret Atwood dva puta je dobila Bookera. Na hrvatski joj je među ostalim prevedena još jedna distopija, sjajna trilogija “Ludi Adam” (Gazela i Kosac, Godina potopa i Ludi Adam) sve u izdanju Lumena i Školske knjige. “Sluškinjina priča” počinje nakon puča, Ludi Adam nakon smaka svijeta, donoseći čitatelju očaravajuće iskustvo koje podsjeća na prvu djetinju očaranost knjigama i čitanjem.

Jasnoća i slikovitost odlike su i zadnjeg romana Margaret Atwood. U “Svjedočanstvima” se naglasak miče sa Sluškinja na Tetke. Tetka Lydija, jedna od tri naratorice, jedna je od osnivačica Gileada. Ona opisuje prve dane Gileada, kad su žene s puškama natjerane na stadion, gdje su držane u neljudskim uvjetima. Od sutkinja i odvjetnica, od školovanih pravnica, vođe Gileada izabrali su žene koje će im služiti kao jedan od stupova sistema. Tetke, dakle obrazovane žene koje su nekad imale karijeru, sada su dio represivnog sustava za podčinjavanje žena.

Odrastanje i represija

Atwood sjajno opisuje mehanizme kojim se društvo služi da bi izmodeliralo pojedinca i natjeralo ga da nanosi zlo drugome. Ako nećeš ti, uvijek ima tko hoće. U “Sluškinjinoj priči” gledali smo Tetke kao negativke, posebno iritantni dio represivnog aparata. Sad smo dobili pozadinu: i nasilnik je žrtva, on pribjegava nasilju kako bi sam izbjegao stradanje. Lydia je bivša feministički osviještena sutkinja koja se zalagala za prava seksualnih radnica, volontirala u centru za žrtve silovanja. Sada je zatvorena s drugima, izgladnjivana i maltretirana bez dovoljno hrane i vode. Pred njenim očima strijeljaju neposlušne žene. A zatim joj gurnu pušku u ruke.

Tetka Lydia je odgovorna za izgradnju sustava Tetki, sustava za ideološko zastrašivanje žena. Nisu ropkinje samo Sluškinje, koje Zapovjednici ritualno siluju jednom mjesečno nadajući se potomku. Od četiri tetke utemeljiteljice, Vidala, Helena, Elizabeth, i Lydia, samo Vidala je bila vjernica i aktivistica Gileada i prije puča.

Tetke su izgradile paralelni ženski sustav za držanje ostalih žena u pokornosti. To je bila izdaja svega što je Lydia bila u svom prošlom životu, ali istovremeno je na to bila ponosna, piše Atwood.

To je priča o ženi koja, nastojeći da se spasi, podiže i čuva režim koji nju samu osakaćuje. Tako funkcionira svijet u kojem živimo. Može se čitati i kao roman o odrastanju i represiji kojoj su izložene mlade žene, jer zapanjujuće je koliko je sličan odgoj djevojke u Gileadu i naizgled slobodnoj Kanadi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:22