Nobelovu nagradu za književnost dobio je norveški pisac Jon Fosse. Dramatičaru i piscu prestižna nagrada je dodijeljena za "inovativne drame i prozu koja daje glas neizrecivom"
Jadranka Pintarić, u svojoj je kritici o njegovoj knjizi "Jutro i večer" napisala sljedeće: "Ako ćete ove godine pročitati samo jednu knjigu neka to bude ova, o skromnom norveškom ribaru". A sad ovako komentira dodjelu: Nije iznenađenje što je Jon Fosse dobio Nobela, to se za pisca kojeg zovu "novim Ibsenom" i smatra se jednim od najvažnijih pisaca suvremene norveške književnosti već dugo očekivalo. Preveden je na više od 40 jezika, bilo je barem tisuću produkcija njegovih dramskih komada širom svijeta. U svojoj zemlji uživa takvo poštovanje da mu je prema odluci norveškog kralja dodijeljena počasna rezidencija u Kraljevskoj palači u Oslu. Posljednji u nas preveden roman "Jutro i večer" odražava njegov spisateljski kredo: da piše što jednostavnije, što sažetije, ali da iz se tog destilata otvori dubina – smisao našeg postojanja. Tako je posve običan ribar, koji je skrbio za svoju djecu, bio dobar muž i susjed, mirno umro u snu kao utjelovljenje svačijeg života, kad se od njega ne radi spektakl. Smisao je da voliš, brineš o svojima, ponizan si i skroman. Fosse nikad nije pisao o sebi, smatrao je to neiskrenim.
Nenad Rizvanović, urednik knjige (Naklada Ljevak) je napisao na Facebooku: "Nobela je dobio ipak najveći! Slučajnim spletom okolnosti hrvatski prijevod roman Drugo ime - Septologija I-II danas je došao iz tiskare, u izdanju Naklade Ljevak i kongenijalnom prijevodu Muniba Delalića - ja sam pak sretni urednik knjige".
Za Jutarnji Rizvanović komentira: "To je njegov najambiciozniji, najvažniji projekt, projekt zbog kojega je, ja mislim, i dobio Nobelovu nagradu. Naravno, on je poznat i kao dramatičar i pjesnik, a i raniji romani su bili odlični, ali ovaj roman, zapravo ovih sedam dijelova u tri sveska su razlog. Naime, u svijetu ne postoji, ja mislim, pisac koji je došao iz avangarde i modernizma, koji Ibsena i Becketta navodi kao svoje najveće književne uzore, a da može pisati tako jednostavno i upečatljivo o životu, ljudima, smrti, ljubavi, kao neki anti-Coelho. To je visoki modernizam i postavangarda, ali i stilska jasnoća i čistoća koja nema premca. Čitatelj naprosto mora ostati zapanjen ljepotom tog teksta".
"Imamo i izvrsni prijevod Muniba Delalića, koji se zaista potrudio. On je iskusan prevoditelj koji ima preko sedamdeset prijevoda na hrvatski, a Fossea je, njegove drame i poeziju, prevodio i prije. Ovaj prijevod mu je posebno uspio, toliko je genijalan prijevod. Roman je težak i mračan i vrlo ozbiljan, ali iz teksta idu i neki optimizam, svjetlost, čistoća", dodaje za Jutarnji Rizvanović koji sebe trenutno opisuje kao "sretnog urednika knjige".
Na hrvatske kazališne daske, preciznije, one Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, cijenjenoga je dramatičara još 2003. godine donijela redateljica Nenni Delmestre.
"Zaista sam presretna što je Jon Fosse, jedan od mojih omiljenih dramatičara i pisaca, dobio Nobela. Prije dvadeset godina sam prva postavila Jona Fossea u Hrvatskoj. Tada je vrlo malo ljudi uopće bilo čulo za njega. Međutim, čitajući njegove tekstove, shvatila sam da se radi o iznimnom piscu koji spušta tako duboku sondu u ljudske emocije, u duboka razmišljanja kojih se čovjek ponekad i boji, ali su neophodna kako bi istovremeno slavio život i sve ono što život donosi. Ta naša predstava se zvala "Varijacije o smrti". To je jedan minimalizam koji je teško izrežirati jer sam morala izrežirati ogroman prostor tišina. Radili smo to tako da su emocije bile toliko suzdržane, ali toliko intenzivne da smo nakon tih proba bili toliko iscrpljeni kao da smo radili težak fizički posao. On je zaista jedinstven na način da taj minimalizam, koji je zapravo poetski, ore duboko u neke ljudske, arhetipske situacije koje su nam u kazalištu vrlo teške za izraziti, ali kada to uspijemo smo presretni", prisjeća se Delmestre.