Kada govorimo o čudesnoj kajkavskoj književnosti XVI. i XVII. stoljeća, mi govorimo ni o čemu. U Zagrebu smo za Jurja Habdelića (1609-1678) doznali samo zbog Lapidarija, kluba naše i vaše mladosti (u njegovoj ulici). Ali, u najboljem slučaju bio nam je prašnjavi pop-isusovac, koji je pisao “glupe” crkvene knjige. Takva je bila ondašnja “crvena” škola, odbojna prema crnoj boji siromašnog odrastanja, a zaljubljena u sivomaslinastu.
No, kada jedna knjiga slavi 350. rođendan u posvemašnjoj šutnji, onda je to ili bahatost ili glupost zajednice, koja ima prečih poslova od skidanja prašine sa svojih “prastarih” knjiga. Mogla bi se pravdati njenom teškom grafijom, time što joj je kajkavština kojom je napisana “nerazumljiva”, no morala bi shvaćati, istovremeno, da je bilo lakše, kako se čini, ujediniti Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju negoli uvjeriti hrvatske stanovnike da je “mrtva” baština praktično nepostojeća, ništavna.
Predmetnuta knjiga zove se “Zerczalo Marianzko”, napisao ju je rečeni svećenik “ježuvita” Juraj Habdelić i namijenio “uszem szlovenskoga i Horuatczkoga naroda kerschenikom”, dakle svim kršćanima. Bila je objavljena u “njemačkom” Grazu 1662., no pretisak je tiskan 2009. dobrotom i sredstvima Župe Pohoda Bl. Djevice Marije iz Vukovine i Gradske knjižnice Velika Gorica (potpisuju ga župnik Đuro Sabolek iz Starog Čiča, i direktorica Katja Matković Mikulčić).
Grafijske i jezične dileme
Priznajem, bilo je teško probijati se kroz Habdelićevu grafiju, odnosno grafiju hrvatske predilirske književnosti, i to od samog Predgovora “Zrcala”. Tu pisac kaže da je do njegova vremena bilo štampano malo knjiga “slovenskem jezikom”.
Ali, kad se čitatelj probije kroz guštaru grafijskih i jezičnih dilema pred njim se ukazuje izvorni krajolik Hrvatske iz onog davnoga vremena, krajolik zemlje čijim su narodom vladale tri vlade: austrijska, mletačka i turska. “Staro, slavno ime kraljevine Hrvatske bješe spalo na nješto opustošena prostora od Drave do Jadranskoga mora pod imenom: “Religuiae regni” (ostanci kraljevstva); prava naroda gotovo svuda satrta, sviest narodna malo ne sasvim izgubljena”, zabilježio je Ivan Kukuljević Sakcinski u svojoj knjizi “Glasoviti Hrvati prošlih vjekova” (Zagreb, 1886). Točno, tako je on opisao XVI. stoljeće, no puno bolje nije bilo ni u XVII., osim što je turska sila oslabila.
Za “Habdelicha” je “Szlovenecz” Sclavus, ili Illyricus, dakle Slaven ili Ilir. Szlovenszka mu je zemlja - Slavonija, odnosno Sclavonia. A Szlovenszki mu je jezik: ilirski ili slavonski, barem u “Dikcionaru” (Graz, 1670). Dakle, Habdelić je svoje “Zrcalo” namijenio svim kršćanima ondašnje Hrvatske i Slavonije, da ne velim Hrvatima i Slavenima, odnosno Srbima. Njegovo veliko srce nije tek jalovo hvalilo Gašpara Draškovića, velikaša i zaštitnika isusovačkoga reda, koji je po Varaždinu sagradio crkve i škole.
Protiv protestantizma
Obraćanje braći u Kristu nije nimalo smanjilo žestinu kojom se Habdelić u “Zrcalu” borio protiv protestantizma. Za njega je Martin Luther “kužnoga čemera pun eretnik” koji je, ipak, poštivao kult Djevice Marije. Nakon što je u Predgovoru upozorio kako se “nitko nema koristi dičiti mnogim darovima primljenim od Boga”, Habdelić je knjigu podijelio na sedam poglavlja. U prvome dijelu ili “sztrani” govori o svetosti, u drugome o razumu i pameti, u trećemu o svjetovnom bogatstvu, u četvrtome o tjelesnom zdravlju, u petome o ljepoti, u šestom o jakosti, i u sedmome o dobrom i poštenome.
Skoro na svakoj stranici knjige Habdelić podsjeća da ljepota, i praktično sve drugo čime čovjek raspolaže - bogatstvo, jakost, zdravlje itd. - dolazi iz Božjih ruku, te pojedinac nema nikakvoga prava bahatiti se odnosno “gizdati” tim Božjim darovima. Njegova je etika i poučnost crkvena, oslanja se na Boga, ona je tako reći vjeronaučna, a postaje zabavna kad se dokazuje živim primjerima iz onodobne svakodnevice.
Ki se gizda sebe izda
Najviše mi se dopao primjer o jakosti: “I da domaće pelde ne ostavimo. Najdu se morebiti i zda nekteri u zagrebačkom kraljeve svetlosti plemenitom varašu purgari, ali purgarice, kteri su znali nekoga Juri (Jurja) mesara narodom Kranjca. Od ovoga su mesara pred trideset i petemi letmi, gda sam ja v rečenom varašu u školu hodil, glasili, da je tak jako čelo imel, da gda su muži na pijac žitek na konjeh prodavat donašali, prišel je on k kojega goder muža konju, koga svojem čelom vudrivši, k mestu je učinil na zadnje noge opasti”.
Transkripciju citata napravio je Kukuljević u “Glasovitim Hrvatima”. Ispalo je da su mi se svidjeli isti fragmenti kao tome ilircu, koji nam je u poglavlju o “Mehmedu Sokoloviću” objasnio da je “Sultan Sulejman” bio okružen poturčenim Hrvatima.
Mimo Jure mesara, Kukuljević citira sažetak Habdelićeva pogleda na svijet: “Ako se nad razumom tvojem obilno dičiš, znaj stanovito, da razuma nemaš. Ak kteri s razumom svojim pravo zna živeti, sebe samoga spoznava. Ki se pak nad njim gizda, sebe samoga izda (jošte) ne zna”.
Čija je brada bila ljepša?
Pisac Habdelić smatrao je da unutrašnja ljepota izbija na pojedincu kao vanjsko znamenje. Priznao je da ženska ljepota služi ženama umjesto oružja, pomoću koga mnoge, premda su “drugache zpametne i jake”, ovladaju muškarcima.
Kako svaka zajednica o ljepoti goji vlastitu predodžbu, ili tlapnju, Habdelić je pokazao na primjeru brade. Oni koji imaju žutu bradu i kosu smatraju da su žuti (ljudi) najljepši. Baš kao što Narcis voli sebe samoga. “Stanovito Ugri i Hrvati, koliko sam mogao zapamtiti, štimaju da su brade špičaste a mustači pored nosa zafrknuti prema gore, prema očima, i istanjeni, strašno gadni”, primijetio je Juraj Habdelić. No dodao je, u nastavku, da se neki drugi narodi podsmjehuju ugarskim i hrvatskim okruglim bradama, te ih nazivaju: torbicama. Potom spominje doživljaj ljepote Indijanaca, i Arapa (Harapa) koji smatraju da je čovjek ljepši što je tamniji. “Zato Kristuša, Dj. Mariju i ostale svece malaju crno”, napomenuo je.