Kada govorimo o čudesnoj kajkavskoj književnosti XVI. i XVII. stoljeća, mi govorimo ni o čemu. U Zagrebu smo za Jurja Habdelića (1609-1678) doznali samo zbog Lapidarija, kluba naše i vaše mladosti (u njegovoj ulici). Ali, u najboljem slučaju bio nam je prašnjavi pop-isusovac, koji je pisao “glupe” crkvene knjige. Takva je bila ondašnja “crvena” škola, odbojna prema crnoj boji siromašnog odrastanja, a zaljubljena u sivomaslinastu.
No, kada jedna knjiga slavi 350. rođendan u posvemašnjoj šutnji, onda je to ili bahatost ili glupost zajednice, koja ima prečih poslova od skidanja prašine sa svojih “prastarih” knjiga. Mogla bi se pravdati njenom teškom grafijom, time što joj je kajkavština kojom je napisana “nerazumljiva”, no morala bi shvaćati, istovremeno, da je bilo lakš...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....