VRTLAR

Velika božićna priča Ante Tomića: Kako je udovica Dijana opet pronašla ljubav

Dijana je bila u šoku kad je umro njen Mijo, prošli su mjeseci dok je donekle pohvatala krajeve. Samo je vrt propadao...

[Uspomeni na Alema Ćurina]

Vrtlar je pozvonio na dvorišnim vratima jednog ponedjeljka u studenom oko osam. Dijana se još nije stigla obući. Pritisnula je dugme za otvaranje vrata, stegnula pojas kućne haljine i izašla ga dočekati. Niži, suhonjav i neobrijan, raščupane sijede kose, u otrcanoj i prljavoj modroj jakni, poderanom smeđem džemperu i izblijedjelim trapericama, nije joj se dopao.

“Oprostite”, ispričala se, “ćer mi je rekla da će vas poslat, a ja san skroz zaboravila.”

Muškarac na ovo nije ništa rekao. Ušao je u dvorište, rukovao se s Dijanom, tiho predstavio kao Veljko pa osmotrio vrt i ocijenio.

“Ovde je pet, šest dana posla.”

Dijana je raširila ruke i slegnula ramenima kao da je to bio prijekor.

“Gospođa Maša mi je rekla da imate alat.”

”Kako ne, dođite.”

Povela ga je za sobom u garažu u kojoj je bio parkiran stari Golf i pokazala na stol i policu uz stražnji zid.

“Ovde je sve kako je moj pokojni muž ostavio. Uzmite šta van triba.”

Alat je bio brižljivo razvrstan. Sve je bilo kao pod konac, pile, čekići, dlijeta, odvijači, turpije, svrdla, četvrtaste posudice s čavlima i vijcima. Francuski ključevi su na drvenoj ploči iznad stola bili postrojeni po veličini, kao vojnici, svaki sa svojim brojem, a oko kliješta je olovkom bio ocrtan njihov obris da se zna gdje je kojima mjesto. Na vrtnom alatu nije bilo ni truna blata. Jedino je na svemu, na lopatama, motikama, ključevima, kliještima i starom Golfu ležao jedan fini, ravnomjerni sloj sive prašine.

“Niste ponili čizme”, primijetila je Dijana.

Veljko je u neprilici pogledao svoje razgažene niske crne cipele, a zatim kroz vrata na dvorište. Posljednjih je dana kišilo, zemlja je još bila mokra. Srećom, Veljko je nosio četrdeset tri, a Dijanin pokojni muž Mijo četrdeset četiri.

Nešto kasnije Dijana je stavila kuhati orzo pa, gledajući kroz prozor muškarca kako potkresuje živicu, nazvala Mašu.

“Ovi šta si ga poslala”, upitala je, “je li siguran?”

“Neman ti pojma”, rekla je Maša. “Protuobavještajna agencija nije nam poslala njegov karton.”

“Nemoj me zafrkavat, nisan ti ja mulica. Znaš ti šta ja tebe pitan, je li on neki drogaš, je li bija u zatvoru...?”

“Nije ni drogaš, niti je bija u zatvoru. Veljko je dobar čovik, svi ga ovde volimo.”

“Meni se pari ka da ga je poplava izbacila. Ni gumene čizme nije ima sa sobon. Kakvi je to vrtlar, ni čizme nema?”

“Mama, stranka me čeka.”

“Ajde, bog”, rekla je Dijana i prekinula vezu. “Stranka je čeka”, ponovila je za sebe, sažaljivo, negodujući. “Biće neki šta mlati ženu. A ćerce moja...”

Ni Dijana ni pokojni Mijo nisu bili sretni kad se Maša zaposlila kao pravna savjetnica u organizaciji koja je pomagala beskućnicima i žrtvama obiteljskog nasilja. Mijo je čak govorio da bi trebala imati pištolj uvijek uza se, nabijen i otkočen, u ladici radnog stola, bane li joj u kancelariju neki luđak da ga na licu mjesta ucmeka. “Metak u čelo i ćao, đaci, tako to triba”, objasnio je otac.

Nudio se da će on riješiti dozvolu za oružje preko svoje veze u policiji. Mijo je svuda imao veze, u policiji, građevinskoj inspekciji, katastru, banci. Znao je majstore, službenike, inspektore, liječnike i mesare. Za svaki problem koji se pojavio, taj bi samouvjereno rekao: “Iman ti ja čovika.” I zaista je imao i o svemu brinuo, o njihovoj ušteđevini, računima, kreditima, životnim osiguranjima, poreznim prijavama, registracijama auta, o svim kupovinama i popravcima. I obiteljsku grobnicu je za njih dvoje izabrao i otplatio. Dijana nije ni znala za nju dok im nije zatrebala, kad je u srpnju prije dvije godine, na kauču poslije ručka, Mijo iznenada umro u snu.

Bio je to strašan šok. Dijana je imala šezdeset šest godina, a osjetila se bespomoćnom kao neka mala djevojčica izgubljena u šumi. Dugo nakon muževe smrti nije gotovo ni izlazila. Nije koji put imala snage ni da se navečer skine i opere zube. Spavala je odjevena dok su se u poštanskom sandučiću gomilali računi i opomene, meso u frižideru pljesnivilo, slavine kapale, sijalice pregorijevale, a boja na škurama ljuštila. Kći i zet jedva su je izvukli iz kuće, natjerali da se našminka, ode u frizerke da je opitura, da se nađe s prijateljicama na rivi.

Prošli su mjeseci dok je Dijana donekle pohvatala krajeve. Kotač života se isprva polako, a onda sve sigurnije i brže ponovno zavrtio mirnim izmjenama uplata i isplata, kvarova i popravaka, rođendana i godišnjica, Božića i Uskrsa, bure i juga, bakalara i fritula. Samo je vrt propadao, netaknut od Mijine smrti. Trava je nikla do pasa, mladice divljeg oraha probile uza zid prema susjedu. Bujno je izrasla loza nad verandom, živica od pitospore, grm ružmarina, lovor i oleandar. Vegetacija je gotovo ugušila kuću.

Napokon, Maša je obećala poslati nekoga da to skrati i dovede u red. “Iman ti ja čovika”, rekla je, a Dijana se nasmiješila kako je zvučala kao svoj otac.

“Nemojte to palit!” doviknula je kroz prozor vrtlaru, gledajući kako on pokošenu travu skuplja na jednu gomilu.

“Nisan ni mislio”, odgovorio je Veljko, zaustavljajući se s grabljama u ruci.

“Šta ću van donit za marendu?”

“Ne triba ništa.”

“Šunke, sira, koju maslinu...?”

“Nemojte, stvarno, nisam gladan.”

“Ma, ja ću isto donit.”

“Ajde, onda, može...”

“Pivo ili vino?”

“Ne pijen.”

Ma je, da ne bi, rekla je u sebi Dijana zajedljivo, no naglas je upitala: “Onda neki sok ili mineralnu?”

“Svejedno, šta ima.”

Radio je do četiri, dok je još bilo svjetla, a onda se preobuo u cipele i čizme ostavio pod strehom ispred garaže. Dijana mu je dala sto pedeset kuna i pomislila kako ga više neće vidjeti.

Ali, on je došao i sutradan u isto vrijeme, u istoj otrcanoj modroj jakni, smeđem džemperu i trapericama. Završio je s travom i krenuo mašklinom vaditi divlji orah. Dijana je oko jedanaest na verandi stolnjakom pokrila limeni vrtni stol mjestimično izjeden hrđom, stavila jastučić na staru fotelju od pletenog pruća i poslužila mu pržena jaja s pancetom i salatu od kiselog kupusa. Donijela je, kao da je zaboravila što joj je on rekao, bocu piva, ali ga je on odbio i upitao, kao i jučer, soka ili vode.

“Sad ću prikopat i priranit zemlju, a na proliće... Pardon!” ispričao se Veljko, stavio dlan na usta i nečujno podrignuo, pa nastavio: “Na proliće ćemo posijat novu travu i posadit šta vi izaberete, neko cviće, maćuhice, zumbule, ili ako vas je volja kakvu zelen, blitvu, kapulu, pome...”

“Moj pokojni muž uvik je govorio kako bi valjalo posadit neko stablo, maslinu ili limun.”

“Moremo i to”, složio se vrtlar. Dan je bio sunčan i topao pa se skinuo u kariranu košulju. Kroz izrez mu je provirivala nečista, ružičasta majica. Dijana je pretpostavila da je izvorno bila bijela, dok je netko nije oprao sa šarenom robom. Premda je sjedila podalje na zidiću, lagano je ćutila kako muškarac zaudara na znoj i mačke.

Kasnije navečer došla je Maša da joj mama promijeni patentni zatvarač na jednoj suknji i da upita je li sve u redu s vrtlarom.

“Nije loš, kukavac”, rekla je Dijana, uvlačeći konac u iglu šivaće mašine. “Ali, znaš mene, nije mi drago da mi tuđi svit prolazi kroz kuću.”

“Šta se toga tiče, moš bit mirna. Veljko je skroman, nenametljiv.”

“A dobro, kad ti tako kažeš, iz tvojih usta u božje uši. Nego, šta je bilo s njin? Kako je on završija kako je završija?”

“Ima sina propalicu, kockara koji se zadužio u lihvara. Potpisa da će vraćat puste kamate. I znaš kako to na kraju ispadne, dug mu je na kraju nenormalno naresta, deset, petnaest puta više nego šta je uzeja. Veljko se odreka stana da ga izvuče iz dugova.”

“I tako je završija ka beskućnik?!” zaprepastila se Dijana.

“Tako je završija ka beskućnik”, potvrdila je Maša.

“Ne moš virovat”, šapnula je Dijana. “A, ustvari, moš. I ja bi tako nešto učinila za svoje dite.”

“Ajde, drago mi je to čut”, rekla je Maša, malo kao i začuđena majčinom požrtvovnošću.

Kad je vrtlar pozvonio trećeg jutra, Dijana je, gledajući ga s kuhinjskog prozora, sama za sebe nezadovoljno rekla: “Pa, čoviče, imaš li ti nešto drugo za obuć?” On joj je iz dvorišta bez riječi mahnuo, pred garažom izuo cipele, obuo čizme, objesio jaknu na granu lovora i krenuo s jednog kraja kopati. Čitava je tri sata petom gurao vile za kopanje u tvrdu crvenicu, prevrtao je i drobio. Metodično, ustrajno, polako, red za redom. Dijana ga ni u jednom trenutku nije vidjela da je stao i počinuo. Samo je skidao sloj po sloj odjeće kako se sunce dizalo, dok na kraju nije ostao u onoj jadnoj ružičastoj majici.

“Je li vi možda znate”, upitala ga je Dijana, “kad župnik dođe blagoslovit kuću, koliko mu para valja dat?”

Veljko je stao da razmisli sa žlicom na pola puta do usta.

“Obično je to moj pokojni muž rješava”, dodala je Dijana, “a ja neman pojma, šta je red, koliko to more vridit?”

“Pa, gledajte, strogo filozofski”, rekao je napokon vrtlar, “to ne vridi ništa.”

“Eh, sad vi...” prosvjedovala je Dijana.

“Ne, ne, slušajte”, kazao je Veljko, progutao još jedan zalogaj paštafažola koji mu je ona donijela za marendu i počeo: “Bog je, kad bolje promislite, nešto ka zrak. Uvik je oko nas, na svakom mistu, nevidljiv, sveprisutan. I toga Boga svi mi jednako, kako bi reka, dišemo, i mali i veliki, i siromašni i bogati, i moćni i nemoćni, i Francuzi i Englezi, i sveci i grešnici. Je li tako?”

“A je”, složila se Dijana.

“Bog jednako prima svakoga potrebitog”, nastavio je Veljko, “od nula do dvadeset četiri, ka hitna kad šije i previja pijanca koji je pa u šaht, ne pitajući je li on zdravstveno osiguran. Bog je za sve nas, ka pločnik ili plaža, javno dobro koje svi imamo jednako pravo besplatno uživat. Na kraju krajeva...” vrtlar se zaustavio da uzme još jedan zalogaj. “Na kraju krajeva, sve kad bi mi i tili, nemoguće je izrazit Boga bilo kojin brojen, mjeron ili iznoson.

Njegova je milost bezgranična. Božja ljubav, utjeha, nada, spasenje, blagoslov, kako god oćete, su beskrajni. Kako bi išta od toga moglo imati cijenu? Filozofski pa i, ako oćete, ekonomski, cijena mora bit nula, po zakonu ponude i potražnje. Nešto more imat cijenu samo ako postoji u ograničenoj količini. Što neke stvari na svitu manje ima, što je ona nedostupnija, cijena joj je, prirodno, viša i obrnuto. Ako nečega ima puno, cijena je niža. A ako je nešto beskrajno, bezgranično, neizmjerno, logično je da bude besplatno. Prodaja Božje milosti i blagoslova ekonomski je apsurdnija od prodaje pijeska u pustinji ili leda na Antartiku”, završio je Veljko.

Dijana ga je nekoliko sekundi samo gledala i šokirano treptala.

“Ja bi župniku dala dvista kuna”, zaključila je naposljetku.

“Meni se čini da je to u redu”, složio se Veljko.

Do kraja dana prekopao je pola vrta. Kad je završio, došao se samo s vrata pozdraviti. Pokucao je, odškrinuo i viknuo:

“Gospođo Dijana, idem ja!”

“Čekajte, di ćete?!” povikala je Dijana iz kuhinje. “Nisan van ni platila. Dođite jedan čas u kuću.”

“Ne bi van tija šporkat.”

“Ma, vraga ćete šporkat. Dođite se u banj oprat i prisvuć”, primila ga je za lakat i uvela. Zatim je odnekud izvukla i odlučno, gotovo zapovjedno mu u ruke gurnula svežanj odjeće, majicu, gaće, čarape, košulju, hlače i džemper. “Probrala san od moga pokojnog muža, on je bija, tako, slične građe.”

“Ajme, nemojte. Ovo je sve novo”, zapanjio se Veljko

“Veljko, molin vas, nećemo se raspravljat. Šta će meni ta roba? Ja to nekome ionako moran dat”, kazala je Dijana jednostavno, vodeći ga do kupaonice. “Stavite to ovde”, pokazala mu je da odloži odjeću na vešmašinu. “Tu van je topla i ladna voda, šampon i gel za tuširanje, a šugamani gori na polici. Morete se, ako vas je volja, kasnije i obrijat, u ormariću van je sav pribor. Šporku robu samo ostavite na podu.”

Kad je, pola sata kasnije po prilici, Veljko izašao, iz kupaonice je suknuo golemi oblak pare. Dijanu je podsjetio na Mišu Kovača kad na pozornici izroni iz magle.

“E, to je već bolje”, rekla je nasmiješeno, gledajući ga obrijanog, još mokre kose, u čistoj odjeći. “Još samo ovo”, dodala je pružajući mu rastvorenu tamnozelenu vjetrovku.

“Gospođo Dijana, stvarno niste tribali...” promucao je Veljko zahvalno, uvlačeći ruke u rukave.

“Vidimo se sutra”, kazala je Dijana spuštajući mu novac u džep vjetrovke.

“Vidimo se sutra”, složio se Veljko.

U četvrtak bio je prvi prosinca. Dočekala ga je s odjećom koju je on ostavio na podu kupaonice, sada čistim i izglačanim trapericama, poderanom džemperu, kariranoj košulji i ružičastoj majici, i ovako ga uputila: “U ovoj vašoj staroj robi ćete radit, a ovo...” pokazala je na njemu novu odjeću koju mu je ona sinoć dala, “je roba za vanka. Nismo životinje, ne more se u istoj robi i radit i ić vanka. Jeste razumili?” Muškarac je poslušno klimnuo, presvukao se u radnu odjeću i izašao u vrt kopati.

Ponovno je ugrijalo, dan je za bio neobično topao za studeni. Već je bio pri kraju s kopanjem. Gdje je prije neki dan bila šikara, sada se prostirala četvrtasta površina svježe iskopane i usitnjene zemlje.

“Veljko!” zovnula ga je Dijana s prozora, premda još nije bilo doba marende. “Veljko, uđite, sad me fra Drago zva, doć će za po ure blagoslovit kuću.”

“Nemojte, nisan van ja...” krenuo se on izvlačiti.

“Nisan ni ja”, prekinula ga je ona. “Ajte, molin vas, meni za ljubav.”

Blagoslov kuće ispao je veseli fijasko jer ni Dijana ni Veljko u svoje vrijeme očito nisu bili redovni na vjeronauku. S odgovorima su promašivali i šefa i stanicu. Umjesto “Gospodine, smiluj se”, Veljko bi bubnuo “Amen”, kad je išlo “Amen”, on bi rekao “I s duhom tvojim”, a Dijana je, da stvar bude luđa, svaku njegovu pogrešku za njim uredno ponovila. Dok ih je fratar strpljivo ispravljao, njih su se dvoje pogledavali ispod oka kao dvoje nevaljale djece i jedva se obuzdavali da ne prasnu u kikot. Nešto su se ipak umirili i uozbiljili kad je župnik došao do Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima.

“Braćo!” počeo je župnik, a Dijana i Veljko svečano su se nasmiješili jedno drugome. “Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite!” zavikao je zanosno fra Drago, a Dijana je gledajući Veljka pomislila: Pa nije ružan, vrag ga odnio.

“U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!” naglasio je župnik, a Veljko je kriomice namignuo Dijani.

“Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte, zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! Riječ Gospodnja.”

“Bogu hvala”, rekao je Veljko i, za divno čudo, točno je rekao.

“Bogu hvala”, ponovila je sekundu kasnije i Dijana.

Sutradan se ona našminkala, počešljala, stavila ogrlicu i biserne naušnice i izašla u grad, ali ne prije nego je njemu napravila marendu.

“Neću ja dugo”, rekla je ostavljajući na vrtnom stolu sendvič pokriven kuhinjskom krpom, a Veljko joj je, škarama šišajući živicu, bez riječi mahnuo s ljestava.

Zadržala se ipak dulje nego je mislila. Prvo je s Mirjanom do podne i po obilazila dućane, pa su njih dvije sjele na kavu, pa naručile i alkohol, Dijana amaro, a Mirjana čašu šampanjca, da proslave jer su Mirjani, koja je prije dvije godine preboljela rak štitnjače, posljednji nalazi bili izvrsni. Prije nego se okrenula, već su bila dva sata.

“Ajme, vrtlar me čeka!” vrisnula je Dijana.

“Vrtlar?” ponovila je Mirjana vragolasto. “Vidiš ti nju, ko bi reka...”

“Ma baš, u ovin godinama...” rekla je Dijana ozbiljno.

Shvaćajući da ne stigne ništa skuhati, na povratku je kupila još toplog pečenog odojka.

“Okupajte se i prisvucite pa ćemo ručat”, dobacila je prolazeći kroz dvorište Veljku.

“Okupa san se ima dva dana!” pokušao je on, skupljajući odrezanu živicu.

“Pa šta onda”, odbrusila je Dijana, tražeći ključeve u torbi, živčana jer je telefon unutra zvonio.

“Šta se ti ne javljaš na mobitel?” upitala je Maša zabrinuto.

“Ostavila san ga doma.”

“Mama, mobitel je skraćeno od mobilni telefon, a mobilni telefon se, ka šta mu i samo ime kaže, nosi uza se.”

“Ha ha”, nasmijala se usiljeno Dijana skidajući naušnicu da joj ne smeta dok telefonira.

“Kako ti ide s Veljkon?”

“Pa onaaako, nije loše.”

Dok je on bio u kupaonici, ona mu je stavila novac u džep vjetrovke. Zatim su ručali. Oko četiri se zimsko sunce počelo gasiti iza krovova, u kuhinjskim kutovima skupljao se prvi mrak. Dijana je popila dvije čaše crnog vina i lagano ju je ošamutilo.

“Da upalin svitlo?” upitao je Veljko.

“Nemojte, lipo je ovako”, odgovorila je ona. “Kad se smrači”, pokazala je rukom na zid u dnevnoj sobi, “volin slušat kako ovi sat kuca.”

“Gotov san s vrtlon.”

“Već?”

“Ostalo je još samo porizat lozu, ali to bi ostavija tamo za drugi misec, kad je stađun od rizanja loze.”

“Pa, žaj mi je. Lipo smo se družili ovi pet dana.”

“Je”, složio se Veljko.

Pružio je polako ruku preko stola i spustio je na njezinu ruku. Ona je pustila da je drži nekoliko trenutaka, a onda se izmakla.

“Sad ste sve pokvarili”, rekla je.

“Oprostite.”

Sjedili su u mraku i nelagodi. U tišini se čuo samo zidni sat, tik tak tik tak tik tak... Veljko je već pomislio pozdraviti se i otići, kad je Dijana ustala, obišla oko stola, uzela ga za kosu i pritisnula mu glavu na svoje prsi. On je podigao lice pa su se dugo i mokro poljubili. Primila ga je za ruku i odvela u spavaću sobu.

On ju je tiho zovnuo jednom, dvaput, a kad se ona nije odazvala, oprezno se izvukao iz postelje, obukao i otišao. Otvorila je oči tek kad je čula kako su zacvilila dvorišna vrata i sama se sebi sramežljivo osmjehnula. Upalila je svjetlo na kantunalu, ustala, pokupila i složila odjeću, pošla do kupaonice. Prije nego je ušla pod tuš, u ogledalu je opazila da joj je jedna biserna naušnica još na uhu i sjetila se kako je drugu skinula kad je razgovarala s Mašom.

Otuširala se i obukla, pošla spremiti nakit u kutiju. No, nije našla drugu naušnicu, na polici pored telefona više je nije bilo. Zbunjeno je podigla telefon, a onda i stari, raskupusani, dugo neotvarani telefonski imenik ispod njega. Spustila se i pretražila pod, s kraja na kraj, dlanom je za svaki slučaj prošla preko cijelog hodnika. Džepnom je svjetiljkom osvijetlila ispod termo peći i ormarića za cipele. Na kraju se uspravila na koljenima i pustoj kući tiho rekla: “Koja si ti glupača.”

Nije bolio materijalni gubitak, jer naušnica zaista nije bila nekakva nenadoknadiva vrijednost, koliko joj je teška bila spoznaja da je ona s njim bila u krevetu. To da je ona lopovu vjerovala, da se skinula gola i legla s njim, bilo joj je nepodnošljivo, ponižavajuće, prljavo i jeftino, baš onako – fuj!

Dugo nije mogla zaspati. Uznemireno se prevrtala s jedne na drugu stranu. Nije mogla ni čitati ni gledati televiziju ni šivati. Osjećaji su se u njoj miješali. U jednom je trenutku bila bijesna na vrtlara, a trenutak kasnije ga je sažalijevala, znajući da ni njegov život nije lak. Neka mu je sa srićon, rekla bi u sebi žalosno. A onda bi joj opet došla gorčina, njezin udovički, samotni jad. Sve se tako jedno za drugim ukrug miješalo skoro do zore.

Kad je sutradan pod strehom ispred garaže ugledala gumene čizme, odlučno ih je zgrabila i odnijela u kontejner za smeće. Tako je bila ljuta da je, činilo joj se, Veljku mogla noktima oči iskopati. No, kad je Veljko oko jedanaest stvarno došao i pozvonio na dvorišnim vratima, samo je virila kroz zavjesu i tresući se od straha čekala da on ode.

“Šta više oćeš od mene? Aj ća, majmune! Gubi se od mene!” šaptala je uznemireno.

Veljko je u idućih nekoliko dana dolazio još triput, zvonio i zvonio, i onda je odustao.

Prošlo je dvadesetak dana, približavali su se blagdani. Dijana je pekla kolače, unucima, kćeri i zetu kupovala darove, na rivi je pila kuhano vino s prijateljicama i, malo-pomalo, zaboravila na vrtlara. Ili, ako bi ga se i sjetila, uspomena je više nije strašno bolila.

Međutim, dva dana prije Božića sve joj se vratilo. Gospođa Ljilja, koja Dijani dođe dvaput tjedno pomoći oko čišćenja, brisala je ulazna vrata i odjednom se iznenađeno uspravila i prekrižila.

“U ime Oca i Sina...!”

“Šta je bilo?!” uplašila se Dijana.

“Pa, gledajte ovo! Na podu, iza kutne letvice, između dva parketa. Ne bi je vrag tamo naša”, rekla je Ljilja pokazujući bisernu naušnicu.

A Dijana je zinula. Užasno se zastidjela. Takvu krivnju i kajanje u životu nije osjetila. Ona je, bez konkurencije, bila najgora osoba koja je ikad živjela na svijetu. Gora od Džingis-kana, Hitlera i Staljina zajedno.

“Neman ti pojma di je, vjerojatno u prenoćištu”, rekla joj je Maša na telefon. “A šta ti triba?”

”Izabrala san još par komada robe pa san mu tila odnit”, rekla je Dijana dosjetljivo.

“Nije van Veljko, gospođo, ovde”, rekao je jedan, po glasu vjerojatno mlađi muškarac u prenoćištu za beskućnike u Gundulićevoj ulici. “Kad je ovako lipo vrime, on vam obično bude na Turskoj kuli.”

“Na Turskoj kuli?” začudila se Dijana.

“Tako je.”

I tako se ona zaputila na Tursku kulu. Na parkiralištu kod stadiona Radničkog nogometnog kluba Split izašla je iz taksija i nastavila pješke, stazom kroz travu i smeće, do obližnjeg borovog gaja. Pod jednim velikim kamenom tu je bila podignuta niska, bijedna nastamba od dasaka, najlona i lima, ispred nje je u krugu čađavih kamenja tinjalo nekoliko grana, sunčalo se pet, šest šarenih mačaka i na velikom kartonu, vjerojatno pakiranju nekakvog kućanskog uređaja, ležao Veljko čitajući Arthura Schopenhauera “O ženama”. Kad je opazio Dijanu, skočio je kao oparen.

“Ej”, pozdravio je on.

“Ej”, odgovorila je ona.

“Tražija san te.”

“Bila san u bolesna”, slagala je Dijana, drugi put toga dana.

“Nešto ozbiljno?”

“Ma, nije. Sad je sve okej.”

Zatim su kratko zašutjeli.

“Ovo su tvoje mačke?” upitala je Dijana, tek da nešto reče.

“Mačke su svoje”, rekao je Veljko. “One nisu ničije.”

“Jesi i ti takav?”

“Kakav?”

“Ničiji?”

“A ko bi mene tija?”

Ja, rekla je Dijana u sebi, ali naglas ga je samo upitala: “Oćeš doć na Božić ručat u mene?”

“Bilo bi mi drago”, odgovorio je Veljko pristojno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. prosinac 2020 08:27