- Dobar dan, gospođo Parun ... - provirila sam u sobu.
- Ko je? - oštro me prekinula. - Ne mogu danas ništa, iman ja svoga posla! Izludit ćete me! Vruće je, hrana je preslana, oćete me ubit’, šta si došla, ne mogu sad pričati o novoj zbirci pjesama, jel’ vi svi oćete da me kolpa, sutra dođi mala ...
Pjesnička diva sa Zlarina - koja je u dahu nastavila da nema nigdje ništa, da je obična pučanka lišena titula von i pl uz svoje ime, da će se odreći zvanja književnice “ako je književnost i onaj jad od teksta kojeg je neki dan pročitala, gdje dvi lezbijke jedna drugoj ližu gaće”, da će na knjizi Vlatka Pavletića “Prisjećanja” držati “svoju bolničku kahlicu” dokle god “Akademija ne spere njegove klevete o njoj” i da se slučajno nijedna ulica ne nazove njezinim imenom ako u istom gradu postoji ulica “one kurtizane Cvijete Zuzorić” - tog je 3. kolovoza prošle godine na bolničkom krevetu sjedila u kućnom ogrtaču, okrenuta leđima.
Susret s Vesnom Parun bio je sve samo ne običan. Soba u Stubičkim toplicama već je neko vrijeme bila njezin dom, a ja sam došla načiniti mali razgovor o novoj zbirci pjesama “Taj divni divlji kapitalizam”. No, kako sam ušla, tako sam i izašla. Na hodniku je stajala medicinska sestra. Slegnula je ramenima.
- Mi smo se već uhodali. Ne smijete kucati. Lagano uhvatite za kvaku, stanite na pola sobe i srednje jakim glasom počnite s “Vesna. Ja sam ta i ta ..” I odmah recite da ćete kupiti novu zbirku. Sretno - nasmijala se žena.
Učinjeno!
- Opet ti - viknula je diva, ovaj put s malo više simpatija u glasu. - Šta oćeš, dvi zbirke? Sagnula se i uhvatila kopati po stvarima. Ispod kreveta, oko njega i na njemu hrpe i hrpe knjiga, papira, rukopisa ...
- Ne valja ova hrana - bacila je vilicu. - Šta, kad će izići drugi dio? Gora si od Biškupića. Rekla sam mu: “Ministre, platite vi onaj prvi”. Bilo je tu njih četvero, samo su mi potrošili kisik u sobi - recitirala je pjesnikinja, čangrizava, oštroumna, velika u svojoj zajedljivosti.
- Ajde ćerce, kad sam ja napisala Šukerijadu! Prije no što se počelo lajati o recesiji i haraču. Sve sam predvidjela, krizne poreze, cirkuse. Zato sam i stavila posvetu Marxovom djelu “Das Kapital”. Svi se boje reći da je to genijalan uradak, nadahnut Kantom. Jadnici, bojimo se priznati da je zbog kapitalističkih lopina propala dobra ideja, da smo zbog grabežljivih budala postali brojevi. Bojimo se etikete komunjara, mi smo jadnici. Ova knjiga nema veze s jugonostalgijom, ovo je satira o divljem kapitalizmu. A ti, jesi se udala? - prvi me put odmjerila pogledom.
- Pa, još ne ...
- I bolje! Bolje ti se zaljubiti u tovara nego u Dalmatinca, znam ja! Ništa ne valja. Mi smo barbari koji ne znaju vlastitu prošlost. Barbari koji misle da svi mogu i znaju pisati. Ma nemoj! Šta san se raspričala kad mi samo trošiš kisik u sobi - ponovila je tobože ljutito, nasmijala se, potpisala zbirke i mahnula rukom da želi ostati sama.
- Jezik je apotekarska vaga koje se ne može svatko laćati, dobro to upamti! - doviknula je, strogo podignutog kažiprsta. Htjedoh joj zahvaliti na divnim stihovima, svemu .., no vrata sobe već su se zatvorila.