KNJIŽEVNO BLAGO MATE LOVRAKA

VIDEO: RUKOPISI NAJPOPULARNIJIH DJEČJIH KNJIGA Ovako izgledaju originali 'Vlaka u snijegu' i 'Družbe Pere Kvržice'

 

 

Mato Lovrak stvorio je neke od najljepših junaka koji su obilježili mnoga djetinjstva. Malotko nije uživao u njegovom “Vlaku u snijegu”, “Družbi Pere Kvržice” i “Neprijatelju br. 1”, zbog čega je teško obuzdati uzbuđenje zbog nadolazeće izložbe u zagrebačkom Hrvatskom školskom muzeju.

Naime, na dan Lovrakova rođenja, u petak, 8. ožujka, otvara se izložba u sklopu koje će posjetitelji moći prvi put vidjeti originalne rukopise spomenutih romana, koje je muzeju u povodu 120. godišnjice piščeva rođenja poklonila njegova unuka Jagoda Hodak. Uz to moći će se vidjeti i piščeva radna soba, koju je muzeju donirala njena majka, jedina kći Mate Lovraka, Đurđica Lovrak Vujasinović. Učinila je to prije četrdeset godina, kad su se iseljavale iz stana u blizini Školskog muzeja.

Radna soba Mate Lovraka u Hrvatskom školskom muzeju

 

Jagoda Hodak dobro se sjeća te sobe. Na radnom stolu je tintarnica, bugačica za upijanje tinte i držalo s perom.

- Djed je pisao umačući pero u tintu, kako se pisalo u njegovoj mladosti. Nije volio koristiti ni nalivpero ni kemijske olovke. Govorio je da perom bolje i lakše piše, da mu riječi klize po papiru - prisjeća se Jagoda Hodak. - U toj su sobi i njegove naočale i fotografija mene u djedovom krilu koju je držao na radnom stolu. U naslonjaču se volio popodne odmarati i čitati. U vitrini su primjerci izdanja djedovih knjiga, a mnogo više ih je pohranjeno u knjižnici muzeja.

Slikar Bruno Bulić početkom 60-ih godina prošlog stoljeća portretirao je djeda za radnim stolom i portret je također pohranjen u muzeju. Nakon toga, djed je procijenio da ću ja, tada petogodišnja djevojčica, uspjeti biti mirna za vrijeme poziranja slikaru pa je isti slikar izradio portret ‘Jagoda s medom’ - govori Jagoda Hodak.

Jedina unuka Mate Lovraka Jagoda Hodak na obiteljskim fotografijama s djedom i bakom. Lovrak je živio s obitelji svoje kćeri Đurđice do kraja života

 

Piščev radni dan

Njena majka je donirala dio sobe, kaže, a onda je unuka odlučila da muzeju treba pokloniti i rukopise. Dosad je u njima mogla uživati samo njena obitelj, a sad će to moći i svi posjetitelji Školskog muzeja. Jagoda Hodak otkriva da je rukopise godinama čuvala, ali u njih baš i nije zavirivala.

- Iako dobro poznajem djedov rukopis, u procesu stvaranja koristio se mnogobrojnim umetcima, tako da djela iz rukopisa nije baš lako čitati. A pored toliko tiskanih izdanja, čitanje rukopisa baš i nije neophodno. Kad sam donijela odluku o darivanju muzeju, nije mi se bilo teško rastati ni od rukopisa ni od ulja na platnu, jer znam da će još bolje biti čuvani pohranjeni tamo, nego kod mene - otkriva Jagoda Hodak i objašnjava kako su joj rukopisi jednako važni kao i drugi predmeti koji su ostali iza djeda: obiteljske fotografije, pisma koja su pisali članovi obitelji, djedove posvete u primjercima izdanja koje im je poklanjao pri izlasku iz tiska.

Sve te male stvari uvijek je sjećaju na djeda, kaže, koji je bio važna osoba u njenom djetinjstvu i ranoj mladosti. Bili su iznimno bliski, a tome je pridonijela i činjenica da su živjeli svi zajedno: njeni djed, baka i roditelji. Jagoda Hodak kaže kako su joj, zbog toga, djed i baka bili gotovo jednako bliski kao i roditelji.

 

- Radni dan mojeg djeda, koji je tada već bio u mirovini, počinjao je ranim ustajanjem i prijepodnevnim pisanjem. Vrata djedove radne sobe bila su tada zatvorena, jer je djedu za pisanje bio potreban mir. Mene, malu djevojčicu, jako je zanimalo što se odvija iza tih zatvorenih vrata, pa bih koji put pokucala i ušla. Djed je sjedio za velikim radnim stolom, prekinuo bi pisanje, pogladio me po kosi, posjeo na svoje krilo. Znala sam da se ne smijem dugo zadržati pa bih, čim sam zadovoljila svoju znatiželju, izašla i tiho zatvorila vrata. Djed bi tada nastavljao pisati pripovijetku, roman ili pisma - sjeća se Jagoda Hodak.

Budući da je bila jedina njegova unuka, Lovrak je s njom proživljavao sve sitnice iz života i opisivao ih u pripovijetkama, od kojih su neke objavljene u časopisima za djecu. Prije nekoliko godina skupljene su i objavljene u zbirci “Kad u kući jagode rastu”. Cijeli je život pratila sudbinu njegovih djela i kaže kako je, prema njenoj evidenciji, do sada u zemlji i inozemstvu izašlo približno 300 izdanja 20-ak Lovrakovih romana za djecu.

Boris Kovačev / CROPIX
 

Prepiska

Jagoda Hodak se prisjeća kako je njen djed oko podneva uvijek odlazio u šetnju gradom. Kupio bi novine i otišao na poštu predati pisma, a dopisivao se kako s književnicima i učiteljima tako i sa školskom djecom.

- Jako je volio prirodu i cvijeće, pa je često zalazio u Botanički vrt. Tamo je bilo nekoliko zelenih kućica u koje sam se voljela zavlačiti i sakrivati. Nakon toga bismo prošli pored antikvarijata s knjigama. Djed je govorio da mora pogledati je li u izlogu koje njegovo dijete, misleći na svoje knjige. Ako bi koju ugledao, bio je jako žalostan. Doživljavao ih je kao napuštenu djecu koju netko više ne želi - sjeća se Jagoda Hodak i dodaje:

- Zatim bi rekao: ‘A sad, dijete, idemo kupiti Vjesnjak!’. Meni se jako dopadalo to djedovo osmišljeno iskrivljavanje pojedinih riječi, kao, primjerice, Vjesnjak za novine Vjesnik. Tim više što je uvijek pravilno i književno govorio, a ovako se ponekad riječima poigrao.

Lovrakova unuka kaže kako bi potom uvijek išli u poštu. Upravo u toj instituciji je dobila jednu od važnih životnih lekcija. Naime, za jedne posjete pošti njezin je djed primijetio da je neka starija gospođa zaboravila kišobran. Malenoj Jagodi tada je rekao da potrči za njom i odnese joj kišobran, a kad se vratila, rekao joj je: “Znaš, danas si učinila jedno dobro djelo!”. Upravo ta rečenica bila joj je motiv, kaže, da njegove rukopise pokloni muzeju.

 

Često bi u šetnji nekoga sreli, a o svim doživljajima iz šetnje gradom detaljno se pričalo za stolom nakon ručka. Poslije objeda djed se odmarao čitajući novine ili neku knjigu, popodne bi opet pisao, a predvečer još jednom prošetao ili išao u kazalište.

- Zadnje godine života bio je oslabljen i shrvan bolešću, pa me znao zamoliti da se nakratko prošećemo oko kazališta ili do škole u Medulićevoj ulici, koju je i on nekad pohađao. Tako smo znali ruku pod ruku prošetati, pa sjesti na klupu da se djed odmori. Osjetila bih tada nešto toplo pri srcu što djedu uzvraćam šetnju za sve one divne šetnje u djetinjstvu i što sam taj dan učinila jedno dobro djelo - kaže Jagoda Hodak i dodaje da je njenog tatu, koji je bio jedini vozač u obitelji, djed povremeno znao zamoliti da ga odveze na jednodnevni izlet u rodni kraj. U Velikom Grđevcu kod Bjelovara znao je satima uživati u prizorima procvalih voćki. Ondje je i pokopan.

- Imala sam privilegiju odrastati uz djeda koji je bio vrstan pedagog i osjetiti što znači pravi autoritet. Kad nekog voliš i poštuješ, ne bojiš ga se, nego strepiš da ga svojim postupcima i ponašanjem ne razočaraš jer on ima u tebe beskrajno povjerenje - ističe ona.

Boris Kovačev / CROPIX
 

Daleko od politike

Sjeća se kako su njenog djeda tijekom vremena znali kritizirati zato što se nikad nije angažirao u političkom smislu. Lovrak, naime, nikad nije bio član ni aktivist ijedne političke stranke. On je bio predan svojem učiteljskom zvanju, kaže njegova unuka, i sudjelovao je u odgoju generacija djece njegujući u njima vjeru u dobro, poštenje, pravdu i iskrenost.

- Poticao ih je na međusobno pomaganje, poštivanje i činjenje dobrih djela bez obzira na različitosti. Vrijednosti koje je i sam cijenio u životu odrazile su se u njegovim mnogobrojnim književnim djelima koja su proizašla iz prve ljubavi - učiteljskog zvanja. Uživao je u lijepoj umjetnosti, od lijepe književnosti do opera i koncerata velikih majstora. Pored ova dva životna poziva, treći, politički, bio bi suvišan - zaključuje Jagoda Hodak i dodaje:

- Molim i apeliram da se ime mojeg djeda ne koristi u svrhe osobnih prepirki i neslaganja niti u svrhe dnevno-političkih nadmetanja. Očekujem da se o njegovom djelovanju progovara i ocjenjuje temeljem njegovog učiteljskog i književnog rada, jer ta djelovanja su, osim obitelji, bila i jedina djelovanja u njegovom životu. Žao mi je što nije u prilici sam odgovoriti na pojedine navode, on bi to učinio puno ljepše i bolje od mene. Zato lijepo molim, pustimo da i dalje u miru spava u svojem rodnom zavičaju, a njegova djela neka uče lijepome i male i velike - poručuje jedina unuka jednog od naših najvažnijih pisaca za djecu.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo