Iz današnje perspektive, mnogi bi, ne znajući za mučne i dobro skrivane detalje, mogli pomisliti kako je Lucrezia de‘ Medici imala život iz snova - dom joj je bio raskošan dvor, a na raspolaganju je imala čitavu vojsku služinčadi koja je skakala na svaki njezin prohtjev. Ali izraz "rođena sa zlatnom žlicom u ustima" nipošto se ne može spojiti s ovom iznimno pametnom, ali duboko nesretnom mladom ženom, koja je glavni lik novog romana "Bračni portret", nagrađivane britanske spisateljice Maggie O’Farrell (51), koji hrvatska publika može čitati u izdanju nakladničke kuće Profil.
Lucrezia de‘ Medici bila je članica kuće Medici, a udajom je, u razdoblju od 1558. do 1561. godine, imala i titulu vojvotkinje od Ferrare, Modene te Reggija. Njezin suprug, vojvoda Alfonso II d‘Este, prvotno se trebao oženiti Lucrezijinom starijom sestrom Marijom, no nakon što je ona, "pokošena" bolešću, iznenada umrla, dvije moćne obitelji dogovorile su novi brak - ljubav je u ovom slučaju bila nevažna, valjalo je stvoriti moćan politički savez koji će i jednoj i drugoj lozi biti od koristi u budućnosti.
Lucrezia je bila peto dijete i treća kći Cosima I de‘ Medicija, vojvode od Firence i velikog vojvode od Toskane, te Eleanore od Toleda. Roditelji su prije njezina rođenja jedno dijete izgubili, a prema opisima obiteljskih odnosa u "Bračnom portretu", lako se može zaključiti kako Lucrezia, nažalost, nikad nije bila voljeno dijete. Uvijek u sjeni braće i sestara, u klanu Medicijevih uistinu je bila crna ovca. Neshvaćena i neprihvaćena od onih koji su je trebali najviše voljeti i uvijek štititi, utjehu je pronalazila u umjetnosti, najviše slikanju.
Majka ju je od malih nogu doživljavala kao neuhvatljivu i samovoljnu djevojčicu, koja umjesto da se prilagodi društvenim normama, živi u oblacima i mašta o slobodi izvan zidina obiteljskog dvora. To Lucrezijino nepripadanje najbolje ocrtava epizoda s tigrom, kojeg je njezin otac Cosimo s drugog kraja svijeta dopremio u Firencu i zatvorio u skrivenim odajama s drugim divljim životinjama. Opasna zvijer, koja je svima utjerivala strah u kosti, u malenoj Lucreziji izazivala je divljenje i empatiju.
"Pokušavala je zamisliti kako je to moralo biti, da te tako uhvate na nekom dalekom mjestu, pa te brodom dopreme u Toskanu i ostave u kamenoj ćeliji", ovako Maggie O’Farrell u knjizi opisuje prvi i jedini susret djevojčice i nesretne životinje koje su, svaka na svoj način, dijelile istu sudbinu - život u kavezu.
Lucrezia je, baš kao i njezini braće te sestre, odgajana po strogim dvorskim pravilima i stekla je dobro obrazovanje. Djevojke nisu smjele napuštati svoje odaje bez dozvole roditelja, a na raspolaganju im je uvijek bila sluškinja.
Nakon Marijine smrti, Lucrezia nije imala izbora - u dobi od samo 13 godina završila je u kratkom i iznimno nesretnom braku s 24-godišnjim Alfonsom d‘Esteom. Nasljedni princ na prvu bračnu noć morao je čekati dok njegova nevjesta nije bila spolno zrela. Opisi intimnih odnosa između supružnika čitatelju će ostaviti gorak okus u ustima, a kad u braku izostane trudnoća, koju je Alfonso toliko silno i sa strepnjom iščekivao - jer obiteljska loza mora se nastaviti pod svaku cijenu - Lucrezijin život pretvorit će se u još veći pakao.
Muškost velikog vojvode nikad se nije smjela dovoditi u pitanje pa je sva krivnja, logično, pala na mladu suprugu. U njezine odaje odmah je doveden liječnik, puštana joj je krv, promijenjen joj je režim prehrane, zabranjeno joj je kretanje - iskušavani su svi "recepti" ne bi li "problematična" Lucrezia zanijela, ali uzalud. Ludilo je kulminiralo prisilnim rezanjem njezine duge i bujne kose, koja ju je, po mišljenju supruga i dvorskih stručnjaka, "gušila" i "stvarala joj zdravstvene probleme". Znajući da se ne može boriti protiv takve odluke, Lucrezia sama uzima škare u ruke i izvršava naredbu - iako naizgled potpuno bespomoćna, od svoje unutarnje hrabrosti i inata nikad nije odustala. Ako se već mora odreći nečeg svojeg, napravit će to sama.
Prema povijesnim podacima, Lucrezia je manje od godinu dana nakon dolaska u Ferraru umrla pateći od groznice, ozbiljnog gubitka težine, neprestanog kašlja i trajnog krvarenja iz nosa. Imala je samo 16 godina. Kao službeni uzrok smrti navedena je plućna tuberkuloza, no zapravo je bila otrovana po nalogu svoga supruga. No nije Lucrezia bila jedina koja je upoznala njegovu ćudljivu narav i okrutnost. Alfonso je imao problematičan odnos i s majkom, a dao je ubiti i odabranika vlastite sestre jer mu jednostavno nije bio po volji. Vojvoda udovac kasnije se ženio još dvaput, ali niti u jednom braku nije dobio djecu.
Britanski The Guardian nedavno je objavio kako se među 16 romana koji se ove godine natječu za nagradu "Women’s Prize for Fiction" nalazi i roman "Bračni portret". Napet i uzbudljiv, prepun detaljnih opisa dvorskog života, raskoši, ali i unutarnjih previranja likova, čita se u jednom dahu. Iako je radnja romana smještena u 1500-e godine, ženska žudnja za slobodom u svakom aspektu života, kojoj svjedočimo kroz glavnu junakinju, lako se može preslikati i na današnje vrijeme. Lucrezijina teška sudbina duboko potresa, ali i nadahnjuje.
Autorica Maggie O‘Farrell rođena je u Sjevernoj Irskoj, a odrasla je u Walesu i Škotskoj. U dobi od osam godina bila je hospitalizirana zbog encefalitisa te je propustila više od godinu dana nastave, o čemu je pisala u memoarima "I Am, I Am, I Am: Seventeen Brushes with Death", objavljenima 2017. Tijekom djetinjstva i adolescencije izrazito je mucala. Završila je studij engleske književnost, radila kao novinarka, a jedno vrijeme i kao zamjenica književnog urednika The Independent on Sunday u Londonu. Predavala je kreativno pisanje na sveučilištima Warwick u Coventryju i Goldsmiths Collegeu u Londonu. Živjela je u Irskoj, Walesu, Škotskoj, Hong Kongu i Italiji, a trenutačna adresa joj je u Edinburghu.