Vratila je fokus na ovaj hrvatski otok, otvarajući potencijalno kontroverznu, zapravo još neispisanu priču iz njegove povijesti

Drugi roman Staše Aras (1962.) čehovljanske je atmosfere: ugođaj je bitniji od fabule, unutarnja dinamika važnija od dramskih sukoba, a šutnja nerijetko važnija od riječi. “Suhozid” je motivski – slijedimo li analogiju – kombinacija “Tri sestre” i “Višnjika”, s tom razlikom što su glavne junakinje dvije sestre i dvije im pripadajuće “ratne useljenice”, pa imamo kvartet, a povremeno i kvintet žena, a svjedočimo materijalnom propadanju otočnih plemenitašica i nadiranju nove, partizanske i radničke klase. Dojam drame Staša Aras pojačava za roman neuobičajenim postupkom – uvođenjem didaskalija ispisanih kurzivom u kojima iskazuje očekivanja iz dvostruke optike: isprva publike/čitatelja, kasnije vlastite, autorske, čime se “Suhozid” dijelom pretvara u istraživanje meandara kreativnog procesa jer “priču po porodu pljesneš rukom po guzici i onda ona zaplače”.

Aras roman otvara u suvremenosti, smrću Nevenove supruge Marte i njegovom dvojbom treba li nastaviti graditi suhozid sad kad je više nema. U sljedećem prizoru vraćamo se u vrijeme Drugog svjetskog rata; Marta je djevojčica koja živi s dvjema tetama Milom i Ankom, mlađim sestrama majčina oca. Iz pripovijesti doznajemo da se njezina majka Melita skriva negdje u otočnim brdima, pobjegla je u vrijeme talijanske okupacije otoka. Radnja počinje 1943. godine, u trenutku kad otok zauzimaju partizani, a iako nigdje nije izrijekom navedeno, gotovo je sigurno riječ o Visu koji je potkraj rata postao štab partizanske vojske, a na njemu je bila smještena i saveznička vojna zračna luka – danas pod vinogradima, a u vrijeme zbivanja romana tek izgrađena.

Suhozid

Hena.com

Nakon Perišićeva “Broda za Issu”, Staša Aras ponovno, doduše neizravno, vraća prozni fokus na taj najzapadniji veliki otok srednjodalmatinskog arhipelaga, otvarajući zanimljivu, potencijalno kontroverznu i književno zapravo još neispisanu priču iz njegove povijesti. Kao čitateljica voljela bih da je Staša Aras napisala fabularno gušću priču, rasnu povijesno-obiteljsku sagu o Visu u ratnim godinama, talijanskoj okupaciji i kapitulaciji, a posebno o partizanskim godinama i iseljavanju civilnog stanovništva u El Shatt nakon što je Vis proglašen vojnom zonom. Na kraju romana, u zahvalama, autorica poimence navodi ljude koji su joj ispričali svoja ratna sjećanja. No Staša Aras nije ta vrsta spisateljice: nije stvar u tome da joj nedostaje znanja, sāpe ili ambicije, naprosto nije ljubiteljica fabularnih romana, čvrsta naracija je ne zanima.

Staša Aras

Igor Brautović

“Suhozidom” dominira lik Mile, mlađe i odlučnije sestre koja se, nagađam smrću muških članova obitelji, preobražava u obiteljskog matrijarha. Starija Anka više je okrenuta kući, a čitav je otok jednom pripadao njima: u njegovu srcu bila je stara raskošna kuća, i vinograd na kojem saveznici sada grade aerodrom, u gradu su imali tvornicu za preradu ribe. U patricijskoj otočnoj obitelji žene su nekad imale punu ladicu čipkastih rukavica iz Beča – sada im je oduzeta kuća, vinograd i tvornica, a lokalni partizan Jerko, prijatelj sestara, u gradsku im kuću useljava dvije djevojke, Lidiju i Veru, izbjeglice iz Splita nakon bombardiranja. U susjednoj kući živi pak Blaga kojoj Marta često bježi na igru.

Iako žene žive u neimaštini, fokus romana nije na tegobnom ratnom životu – gladi i smrtima, nego na raskoraku vanjskog i unutarnjeg, stvarnog i intimnog osjećaja vremena. Staša Aras kroz Milu bilježi “propadanje pozlate”, “ono što osjećam je da kad čovjeku oduzmeš vanjsko, on počinje bujati iznutra. A to se ne može kontrolirati. Mi smo narod golemih iznutrica”. Taj patricijski stav u didaskalijama “korigira” spisateljica: “Zabezeknuti smo ljudi pred licem rata. Zabezeknuti nad izostankom osjećaja u drugoga. Sa strahom i nevjericom suočeni sa spoznajmo da su i u ovo zlo što buja upregnuti osjećaji.”

Iako je odabrala svoju temu ne pretvoriti u povijesnu sagu, Staša Aras kao književnica puno daje: glas joj je zreo, mudar, a poetičnost i nenametljivo pripovijedanje dobro su se spojili u “Suhozidu” koji je i političan i suvremen – ako roman ima pouku, onda podsjeća čitatelja da rat kao perverzni oblik društvenosti ne zastarijeva.