Prošlo je sedam godina otkako je Robert Perišić bio naš čovjek na terenu romana i premda u međuvremenu nije hibernirao, već objavio dvije knjige (proze-eseja i poezije) i s romanom odradio inozemnu priču (od koje je najvidljivija bila ona američka), logično je da je s velikim nestrpljenjem čekan njegov novi roman. Perišić je pisac čija proza ne samo da ima priličan broj poklonika, koji se lako identificiraju s njegovim urbanim likovima i njihovim frustracijama, već i tematskim preokupacijama u pravilu anticipira neke nove trendove. Tako je bilo s njegovom “mladalačkom” zbirkom “Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas”, pa “Užas i veliki troškovi”, kao i spomenutim romanom “Naš čovjek na terenu”.
Pojednostavljeno, dok je hrvatska proza stvarnosno prežvakavala rat, Perišićeva je već bila u tranziciji, a sada kad mnogi traže priče u kojima se nazire kako je tranzicija kriva za sve, pa i intimne krize likova, Perišić je duboko u postranziciji, toliko da joj može pronaći put do samoupravnog socijalizma! To je, dakako, ironija, kao što je mnogo toga u Perišićevoj prozi ironija, koja nastaje u onom dragocjenom procjepu između ozbiljnog i humornog.
Perišić nije pisac tzv. ponavljačkog tipa, on svakom knjigom istražuje nešto novo, širi perspektivu ili spektar likova, u slučaju novog romana iskušava i više oblika pripovijedanja. “Područje bez signala”, tako, ispalo je posve drukčijim romanom od prethodnog, prije svega u smislu ambicioznosti kojom se obuhvaća vrlo raznolika romaneskna građa, prostori kojima se zbiva, kao i velik broj pomno karakteriziranih likova među kojima je vrlo teško i bespotrebno odrediti glavnog. Uglavnom, područje u kojem nema signala (u bukvalnom i metaforičkom smislu) gradić je N., neimenovano ali tipično mjesto ovih “naših” prostora u kojem se sve već dogodilo (socijalistički industrijski uspon, rat, razorene obitelji, odlasci, tranzicija na mafijaški način, luzerstvo onih koji se nisu snašli u novom društvenom poretku...).
U taj i takav N. dolaze Oleg i Nikola, kao investitori koji žele pokrenuti proizvodnju turbina po kojoj je gradić u socijalizmu bio poznat. Razlog zbog kojeg to čine daleko nadmašuje lokalne gabarite i vuče priču prema arapskoj zemlji pod embargom, šireći horizonte romana na globalnu razinu i seleći likove po destinacijama na kojima se malverzacije nazivaju drugim imenima - embargo, špijunaža, biotehnologija i sl. Dakako, jedna od razina romana vrlo pomno zadire u lokalnu sredinu koja se bazira na živopisnim likovima i tipovima, čiju letargiju i životarenje u birtiji znakovito nazvanoj “Plava laguna” prekida nada kako bi se neke stvari mogle vratiti na staro, pokrenuti proizvodnju, iskoristiti znanja inženjera staroga kova i tvornicu predati u ruke radnicima. Dakako, to nije vijest samo za lokalnu zajednicu, već i šire, zbog čega taj povratak “samoupravljanja” postaje zanimljiv trag novinarima koji u svemu tome pronalaze senzacionalizam, vrlo dalek od pravog stanja stvari.
No, gradić N. i proizvodnja turbine samo su zamašnjak za priču koja ima pomno izvedene digresije u kojima se prepleću prošlost i sadašnjost, a brojni likovi dobivaju svoje intimne i profesionalne predpriče zbog kojih postaju sjajno oslikani karakteri čije je djelovanje u datoj situaciji vrlo razumljivo i motivirano. U nekim dijelovima romana, koji počinje u 3. licu, Perišić likovima daje vrlo autentičan glas u 1. licu, u čemu pronalazi prostora za njihove obiteljske tragedije i ljubavne brodolome, ali i iskazuje mogućnosti baratanja različitim jezičnim i stilskim registrima, čime se čak udaljava od svoga prepoznatljivog pripovijedanja urbanim jezikom. U toj šarolikoj galeriji likova posebno mjesto imaju oni ženski, koji u početno “muškoj” priči nisu svedeni samo na lokalne konobarice i objekte prolaznih avantura, već postaju inicijatori fabularnih preokreta.
Mnogo je toga Perišić “ubacio” u svoj roman, kako na žanrovskoj i tematskoj razini, tako i u smislu lokalno-globalnih, staležnih, pa i generacijskih perspektiva. U sjajnom londonskom finalu, u galeriji gdje je izložen “posljednji socijalistički artefakt”, sve skupa poentirano je dimenzijom umjetnosti danas, osobito recepcije one koja dolazi iz područja bez signala pred zapadne kritičare i konzumente. Perišićevo je “Područje” odličan, složen, snažan, ali i humoran roman, “naš” i istovremeno svjetski, pa nema dileme kako ga je vrijedilo nestrpljivo čekati.
