PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

WOYZECK Lik koji će stotinjak godina kasnije dočekati svoje pravo doba

Büchnerov Woyzeck prvi je antijunak modernoga doba

Johann Christian Woyzeck, njemački vojnik, osuđen je na smrt zbog ubojstva i javno smaknut u Leipzigu 27. kolovoza 1824. Oko te vijesti sa stranice crne kronike zametnula se široka rasprava o Woyzeckovoj uračunljivosti, koja se mjesecima vodila po njemačkim novinama, pa se godinama prenosila kao nerazriješena i nedopričana priča. Georg Büchner, nadobudni mladi pisac, obuzet idealima Francuske revolucije, naumio je da, kao prilog raspravi, priloži dramski komad o Woyzecku, uvjeren da će se na pozornici jasno vidjeti i prepoznati ono što je ostalo neprepoznato u životu. U vrijeme same afere i suđenja ubojici Büchner je bio jedanaestogodišnjak. Dramu je pisao dvanaest godina kasnije, ali je nije stigao dovršiti. Umro je jedva navršivši dvadeset i treću. Ali Woyzeck je, i tako nedovršen, jedna od najvažnijih priča našega doba, pogotovu dvadesetog stoljeća.

Büchnerov Woyzeck je u osnovi dobar i ispravan čovjek. Marljiv je i znatiželjan, duša mu je otvorena prema svemu dobrom, spreman je raditi i žrtvovati se da se izbavi od siromaštva. U slobodno vrijeme radi fizičke poslove, prodaje se za medicinske eksperimente: u tu svrhu neko vrijeme ne jede ništa osim graška. Požrtvovan je, ali sve je protiv njega. S Marijom, ženom koju voli, Wojzeck ima dijete. On se o njemu brinuo, ali dijete je bez ikakvih prava, Crkva ga ne priznaje, rođeno je izvan braka. Marija se na svoj način snalazi, vara ga s dirigentom vojnog orkestra, pokušava živjeti u skladu s prilikama.

Na kraju Woyzecka svi izvaraju, izmakne mu se vlastiti život, više se ni u čemu ne snalazi, osim što u njemu raste bijes prema Mariji. Zbog nje se mučio, zbog nje je sve ovo radio, a ona ga je tako ružno izdala. Tako Büchnerov Woyzeck - za razliku od onoga stvarnog koji je ubio drugog čovjeka - namami svoju dragu u šumu, i tamo je prikolje. A onda se polulud zaputi u krčmu, tamo pjeva i pleše, i govori da sve žive čeka isti put u pakao. Zatim se vraća blizu mjesta zločina i baca nož u jezero. Tu je Büchner prekinuo pisanje, ali je jasno da bi Woyzeck, kao i njegov stvarni prezimenjak, bio osuđen i pogubljen.

Priča o njemu priča je o okolnostima koje su ga odvele u zločin. A okolnosti stvaraju ljudi među kojima živi, tako da se za svaku njegovu nevolju zna kako je do nje došlo. Međutim, kada Woyzeck ubije, tada se zajednica pojavljuje kao moralni sudac. Čovjeka su izludili, a zatim su ga ispratili na stratište i uživali u jednome od posljednjih javnih smaknuća našega doba. Tako je to u zbilji, tako je na pozornici. Büchnerov Woyzeck prvi je antijunak modernoga doba. Jedna od tipskih figura epohe koja će nastupiti stotinjak godina nakon Büchnerove smrti. I to je zanimljivo i neobično. Dramatičar iz prvih desetljeća devetnaestog stoljeća, suvremenik Francuske revolucije, napisao je komad o liku koji će stotinjak godina kasnije, u vrijeme Vajmarske republike, velike ekonomske krize i njemačkog ekspresionizma, dočekati svoje pravo doba. Paradoksalno, ali Woyzeck nije suvremenik Goetheova Fausta, nego suvremenik Franza Biberkopfa. Samo što je on, za razliku od Biberkopfa, ubojstvo iz ljubomore, kao i neslaganje s okolinom, platio glavom.

Izdvajamo