Ima tome točno pet godina da sam na Cresu posjetila Damira Karakaša koji je u to doba u franjevačkom samostanu pisao ovih dana objavljeni roman "Potop". Sjedio je među debelim samostanskim zidinama ponešto pogrbljen, lupao na staroj Unisici, na u pisaći stroj uvučenom papiru dršćući su izlazila slova.
Lutali smo Cresom da se ugrijemo na suncu to poslijepodne, pa se vratili u prohladan samostan, navukla sam rukave do pola šaka, sjela za tu mašinu, za svako slovo trebalo je snažno lupiti, na papiru nije ostajalo ništa laganim dodirom tipke.
Znajući otprije kako Damir gotovo opsesivno prosijava riječi dok piše, dovodeći tekst do umjetničkog minimalizma u kojem ostaje i opstaje samo najbolje, palo mi je na pamet da sad eto baš svaku riječ gotovo da mora i fizički filtrirati da b...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....