Ksenija Banović

‘Zabavljali su me moji bugarski studenti, učeći paralelno i srpski i hrvatski stvarali bi amalgam, ne kažu ni uvjet niti uslov, već uvet‘

Zagreb, 050722.
Prevoditeljica i aktivistica, Ksenija Banovic.

 Matija Djanjesic/Cropix
Bugarska književnost najviše se prevodi u Njemačkoj i Hrvatskoj, govori nam ova netipična prevoditeljica

Ksenija Banović gotovo da je sinonim za suvremenu bugarsku književnost na ovim prostorima. Prevoditelji se ne bave marketingom, prevoditelji najčešće ne rade niti promidžbu za knjige i autore, prevoditelji, velika većina, u miru svoja četiri zida prevode. Dogodi se, jasno, da urednicima preporuče neki neprevedeni naslov, ali prevoditelji ne hodaju gradom i ne pripovijedaju novinarima tijekom slučajnih susreta ushićeno o knjigama koje prevode. Barem to nije slučaj s većinom koju poznajem.

U tom je Ksenija Banović atipična. Ne propušta niti jednu priliku spomenuti mi nekog nama novog bugarskog autora, ili kakav odličan roman već poznatog nam književnika. O Bugarkama i Bugarima koji pišu Banović govori s iskrenim veseljem, čitateljskim entuzijazmom, u njoj uvijek prepoznam onu plemenitu potrebu da se i drugima kaže koliko je dobra knjiga u kojoj si uživao, da se ljudima dade prilika da i oni imaju to iskustvo. Svaka bi, pogotovo svaka "mala" književnost baš u svakoj zemlji svijeta trebala imati prevoditelja koji je voli kao što Ksenija Banović voli bugarske knjige. Planetom bi tada kružile gomile prevedenih naslova, u novinama bi tiskali gomile intervjua s autorima, iznova bi zaživjela književna kritika, čitali bi ne samo anglosaksonske, frankofone i španjolske pisce, već bi poznavali i Latvijce, Moldavce, Senegalce, Armence, kao što ljudi oko Ksenije Banović, zamišljam, čitaju Bugare jer ona o njima tako pripovijeda da ih moraju poželjeti čitati.

Makedonski ili bugarski?

Ksenija Banović bila je studentica hrvatskog jezika i književnosti, u Zagreb je došla iz Novog Travnika, kad ju je zainteresirala - Makedonija. Gledala je filmove Milča Mančevskog, slušala Vlatka Stefanovskog, počela učiti makedonski i maštala o ljetnoj stipendiji na Ohridu. No, umjesto makedonskog, dobila je priliku otputovati u Bugarsku učiti bugarski. Što ju je potom zadržalo uz bugarski, zašto baš bugarski?

"Bugarski u sebi čuva najviše od staroslavenskog osnova, on je poput starijeg brata našem jeziku. U njemu se tako zrcali i hrvatski. Svaki dan se uhvatim kako etimologiju neke riječi na hrvatskom objašnjavam sebi kroz bugarski - vredi znači šteti, otud povreda, vina je krivnja, otud vinovnik i povinovati, ali i nevin… Osim toga, kad sam se ja počinjala baviti bugarskim jezikom, početkom dvijetisućitih, u toj brazdi nije bilo puno drugih prevoditelja. Stoga sam ju zdušno zaorala, svjesna da upravo u njoj mogu požnjeti puno više nego u bilo kojoj drugoj."

Makedonski je na koncu učila samo dvije godine tijekom studija u Zagrebu i taj jezik, kaže, ne govori. "Danas više ne mogu govoriti makedonski, jer mi na njega sad previše utječe bugarski. To je kao sa srpskim i hrvatskim. Dok sam radila kao lektorica na sofijskom sveučilištu ‘Kliment Ohridski‘, silno su me zabavljali moji studenti koji su, učeći paralelno i srpski i hrvatski, stvarali neki amalgam, pa ne bi rekli ni uvjet niti uslov, već uvet. Tako i ja, makedonski razumijem u potpunosti, ali ga ne mogu govoriti, imala bih puno grešaka."

Gotovo trideset godina, sve do "Prirodnog romana" Georgija Gospodinova, u nas objavljenog 2005., ništa se od onoga što su pisali Bugari, izuzev jedne pjesničke zbirke Penje Peneva 1971., nije prevodilo na hrvatski. "Prirodni roman" prevele su zajedno Bugarka Tatjana Dunkova, u to doba lektorica bugarskoga jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, i Ksenija Banović, tada apsolventica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost.

Popularni u Njemačkoj, Turskoj, Hrvastkoj i Makedoniji

U doba kad je počela prevoditi suvremene bugarske autore u nas niti je bilo suvremenih bugarskih naslova, niti interesa značajnijeg nakladnika. Kako je izgledao taj put afirmacije bugarske književnosti?

"Da nije bilo Romana Simića koji je početkom dvijetisućitih upoznao Georgija Gospodinova na jednom književnom festivalu u Poljskoj, kod Olge Tokarczuk, taj bi put bio nemoguća misija. Potom je i pisac Alek Popov svojim tipičnim sarkazmom, crnim humorom i poigravanjem sa stereotipima utvrdio simpatije naših čitatelja prema bugarskoj književnosti i nekako je postajalo sve lakše gurati bugarske pisce. Dakle, proboj su napravili utvrđeni, prevođeni i nagrađivani autori u inozemstvu, poput Popova i Gospodinova, uz financijske potpore za prijevode, jer bez njih se ne bi moglo, i s vremenom je postajalo sve lakše uvoditi nova imena."

Bugarske pisce najviše prevode u Njemačkoj, Turskoj, Hrvatskoj i Makedoniji. "No, u Makedoniji izdavači u potpunosti računaju na potpore fondacija, ne samo da si smanje troškove, poput hrvatskih izdavača, nego da se u potpunosti ‘pokriju‘, tako da se promocijom bugarskih autora toliko ne bave. Dakle, tamo se uvelike objavljuje i do deset knjiga godišnje, ali pitanje je koliko se čitaju. U stvarnom zanimanju čitatelja, kritičara i izdavača za bugarsku književnost, kaže mi Svetlozar Želev, direktor bugarskog Nacionalnog književnog centra, vode Njemačka i Hrvatska, što me je silno obradovalo." Primjerice, spominje prevoditeljica, roman "Propast", poznatoga bugarskog autora Vladimira Zareva u nas je objavljen 2016. (Edicije Božičević), nakon što je dobio četrdesetak pozitivnih recenzija upravo u Njemačkoj. Bugare dosta čitaju i Talijani, u Italiji je Gospodinov dobio i nagradu Strega za prijevodnu literaturu.

Georgij Gospodinov

Gospodinov i u nas ima malu vojsku obožavatelja. U to se, pripovijeda Banović, uvjerila kad su nedavno predstavljali njegovu još neobjavljenu knjigu kratkih proza "Sva naša tijela". "Urednica i ja razgovarale smo o knjizi koja tek treba izaći, pisca ni na vidiku, ali njegova se sljedba u velikom broju nacrtala. Bilo je slučajeva da hrvatski čitatelji pišu i izravno Gospodinovu s molbom da im pomogne doći do primjerka romana Fizika tuge, jer je prvo izdanje odavno već rasprodano. Izrađuju se čak i torte s naslovnicom tog romana."

Za "Propast" Vladimira Zareva, koji odlično pripovijeda o svim mukama i apsurdima tranzicije koja se svodi na pauperizaciju i pljačku, primjećuje da je "prošao u potpunosti ispod radara, iako na izuzetno inovativan način opisuje promjene koje su nastupile nakon pada komunizma, tj. propast društvenog i kulturnog života i nesnalaženje u raljama tržišne ekonomije, u kojem se prepoznaje i hrvatski model tranzicije. Moj favorit i ponos prijevodi su novopovijesnih romana Vere Mutafčieve ‘Slučaj Džem‘ i ‘Alkibijad Veliki‘, autorice nevjerojatnog pripovjedačkog dara i žara koja tragične dimenzije velikih povijesnih tema beletrizira i približava posve lucidno, subverzivno i hrabro. I svakako bih čitateljima preporučila zbirku kratkih priča ‘Okrutno raspoloženje‘ Jordana Radičkova. Moja kolegica, Ana Vasung, uhvatila se u koštac s vrlo zahtjevnom i teško prevodivom poetikom i besprijekorno prenijela ljepotu pisanja Radičkova koji se među prvima udaljio od dogmi socrealističkog pisanja i ustoličio magijski realizam u bugarskoj književnosti."

U Bugarsku, kazuje, ne odlazi često. "Ali, u stalnom sam dosluhu s njom. Kroz književnost, kroz vijesti, kontakte s prijateljima. Zapravo me ponajviše intrigiraju hrvatsko-bugarske kulturne veze koje su od konca 19. stoljeća prolazile stalne uspone i padove, dosegle svoj vrhunac početkom četrdesetih, da bi negdje koncem šezdesetih posve zamrle. Ono što pokušavam prijevodima suvremenih bugarskih autora učiniti jest protresti taj višedesetljetni ignorantski stav Hrvata, koji često svisoka gledaju na bugarsku kulturnu scenu, a na kojoj itekako postoje imena vrijedna pažnje. [KB7] Od 1940-ih do početka 1970-ih u nas su se prevodili uglavnom režimski bugarski pisci koji su bili ili predsjednici tamošnjih književnih društava ili utjecajni u društvu, no nisu bili kvalitetni autori, danas ih uopće i nema u kanonu. Potom je uslijedilo 30 godina šutnje i mnogi su naši ljudi pomislili, posve krivo, da nemaju što naučiti od Bugara."

Kako bi opisala bugarsko društvo, što je bitno za znati?

"Što se tiče dojma o bugarskom društvu, kroz šalu sam ga prokomentirala sa Silvijom Čolevom, jednom od izbornica Bugarske antologije suvremenog pjesništva, nakon njezina nedavnog povratka iz Zagreba u Sofiju. Suvremeno bugarsko društvo usporedila je s grupom putnika u autobusu na liniji Sofija - Zagreb. Grupom, vrlo raznolikom, gotovo nespojivom, u kojoj su i mladi ljudi, većinom iz IT sektora, dakle boljih financijskih mogućnosti, koji se vraćaju s velikog zagrebačkog glazbenog INmusic festivala, a inače se ne zanimaju previše za politiku; tu je i nekoliko intelektualki koje se vraćaju s književnog festivala, koje se itekako bave političkom situacijom, žeđaju za demokracijom, no manjina su u društvu; a tu su i bugarski gastarbajteri na povratku iz Njemačke, većinom romskog ili turskog podrijetla iz Krdžalijskog, pograničnog područja koji na izborima glasaju za populističke stranke. Dakle, slika društva poprilično je razlomljena, nerijetko pokazuje opasnu tendenciju hranjenja nostalgijom prema komunizmu, prema ‘velikoj‘ prošlosti, prema ‘narodnom‘ koje izbija kroz veličanje folklora, pod krinkom autentičnosti. Bugarsko je društvo, poput svakog drugog tranzicijskog društva, pa i našeg, sa svih strana nagriženo. Premda, ovi posljednji protesti protiv vlade, koji su je uspjeli i srušiti, zapravo pokazuju da su Bugari uistinu, kao društvo, odlučili stati na kraj korupciji i svemu što ih vuče nazad."

Korupcija, tranzicija, povijest socijalizma

Bugarsku mori korupcija, o tome baš puno piše Zarev, koje su još teme tipične za suvremenu bugarsku književnost?

"Pišu o vrlo raznolikim temama - od preispitivanja povijesti - i one osobne i općenito bugarske, kroz primjerice pripovijesti o porijeklu - poput obiteljskih priča, životnih lutanja Bugara nakon društvenih promjena 1989. Ta linija koja prati povijest socijalizma i tranzicije, uglavnom kroz osobne priče - povratke u djetinjstvo i odrastanje, često začinjeno vremenom socijalizma i osobnim traumama, jedna je od vodećih u suvremenoj književnosti. Dosta romana potresno govori o prvim godinama sovjetske dominacije i pogromima koji su se vodili nakon dolaska komunističke partije na vlast 1944., poput romana ‘Krotki‘ Angela Igova i ‘Poraženi‘ Teodore Dimove.

Velik je broj književnih djela koja s jedne strane temama romantiziraju nacionalno osvještavanje, uz arhaičan jezik, polumagični romantični pseudorealizam, povijesna linija uvijek je povezana s veličinom, odnosno kompleksom manje vrijednosti. Bugarska je tuga, kako kaže Gospodinov, tuga ne zbog stvari koje su Bugari izgubili, nego zbog onoga što nikada nisu ni imali, tuguju za onim što im se nije dogodilo. Portugalska tuga, turska tuga su tuge velikih imperija koje su nešto imale i izgubile, a Bugari tuguju za onim što im je bilo uskraćeno, osobito u komunizmu.

Što se tiče tranzicijskih tema, glavne su preokupacije raskol između siromašnih i bogatih, korupcija, sveopća mizerija, otkazana budućnost, otuđenje. Ali, tu su i autorice poput Elene Aleksieve, Jordanke Beleve i Rene Karabaš koje poput vatrometa svojim pisanjem unose svjetlo, iako i kod njih ima dosta mraka i smrti, ipak u prvom redu izbija zapravo potresno profinjena književnost."

Vidi li nešto što bugarsku književnost čini specifičnom, drugačijom od većine ostalih slavenskih, tranzicijskih i posttranzicijskih književnosti? "Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer traži podrobnije poznavanje i ostalih slavenskih književnosti. Poput kratke Gospodinovljeve priče ‘Slijepa Vajša‘, koja jednim okom može vidjeti samo prošlost, a drugim samo budućnost, tako mi se i bugarska suvremena književnost čini obremenjena tim dvjema dijametralno suprotnim vremenskim točkama. Možda zbog usađenog kompleksa tijekom socijalizma zbog svega što im je bilo onemogućeno proživjeti, s nelijepom sadašnjošću i nesigurnom budućnošću, prošlost ostaje jedino ubježište, vremensko utočište, da se poslužim Gospodinovljevom sintagom. Specifičnost je i bolna tema o Preporodnom procesu, velikoj traumi bugarskog društva, kada su za vrijeme Todora Živkova, krajem osamdesetih, Rome i etničke Turke pokušali kulturnom asimilacijom pretopiti u bugarsko društvo ili nasilno iseliti.

No, specifikum su i bugarski pisci koji žive već dugo emigrantskim životom i ne pišu više na svom materinskom jeziku, i dalje se baveći bugarskim temama, ali dajući im posve novu, izvanjsku perspektivu - poput Dimitra Dineva i Ilije Trojanova koji pišu na njemačkom, Ruže Lazarove koja već živi u francuskom jeziku ili Nikolaja Groznog, Kapke Kasabove i Miroslava Penkova koji stvaraju na engleskom."

Na bugarski je preveden niz hrvatskih autora, tamo su prilično čitani, dobro znani Miljenko Jergović, Ante Tomić, Dubravka Ugrešić, Slavenska Drakulić, Olja Savičević Ivančević, Ivana Bodrožić, Kristian Novak, Tatjana Gromača, Igor Štiks, Veljko Barbieri, Bekim Sejranović, Robert Perišić

Zanimljivo je da hrvatske autore prevode uglavnom žene prevoditeljice, Ksenija Banović ističe da to odlično rade Ljudmila Mindova, Rusanka Liapova, Žela Georgieva, Rada Šarlandžijeva, Sonja Andonova i njihov kolega Hristo Popov.

Nedavno je na hrvatskom objavljena antologija bugarskog pjesništva, namjera je napraviti i hrvatsku na bugarskom jeziku.

"Na primjeru Antologije suvremenog bugarskog pjesništva: Na posljednjem katu neba, za koju su izbor napravili pokojni Marin Bodakov, Silvija Čoleva i Ljudmila Mindova, najbolje se vidi koliko nam znači institucionalna potpora Ministarstva kulture i Grada Zagreba jer smo ovu suradnju hrvatskog i bugarskog društva pisaca uspjeli utjeloviti i u obliku ove antologije koja donosi 53 bugarska pjesnika, relevantna za razdoblje nakon demokratskih promjena. Bez višegodišnjeg programa razmjene pisaca i gostovanja na obje strane, bez međusobnog upoznavanja, osluškivanja i opipavanja poetskog bila, ovako kvalitetna antologija ne bi bila moguća. Ali niti bez upornosti glavnog urednika Ivana Hercega koji je i antologičare i nas prevoditeljice, tj. Anu Vasung, Paulu Ćaćić i mene, bodrio da svladamo tih 6000 stihova. S druge strane intenzivno se priprema Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva koja će se objaviti u Bugarskoj, ali o detaljima još ne mogu govoriti."

Pomoć izbjeglicama

Ksenija Banović godinama je angažirana oko integracije izbjeglica u hrvatsko društvo. Jesmo li od 2015. naovamo postali bitno manje empatični za probleme tih ljudi? Što je najbitnije što je osobno kroz aktivistički angažman naučila?

"Živeći u Dugavama, kvartu u kojemu je 2015. godine smješteno Prihvatilište za izbjeglice i tražitelje azila u bivšem hotelu Porin, na samom rubu grada, uz Ranžirni kolodvor, promatrala sam s koliko straha i nepovjerenja prolazimo jedni pokraj drugih, s tim što se izbjeglice čak i ne vrzmaju previše po kvartu. I pitala se što su sve ti ljudi morali za sobom ostaviti, što sad nose u svojim glavama, kako oni nas vide? Neprestano mi se javljala jedna misao u glavi - to sam mogla biti ja. Mogla sam ja biti katapultirana negdje u arapsko govorno područje, svezanih ruku jer ne znam jezik, ne znam pismo, dakle, funkcionalno nepismena, bez obzira na sve što sam u životu prošla i naučila. Mogla sam ja biti pomnožena s nulom! Pa ti sad počni ispočetka, dokazuj se da nisi nepismen, da znaš nešto raditi, uči jezik, traži posao, sudaraj se s predrasudama… Pokušala sam senzibilizirati lokalnu zajednicu, na početku u knjižnici Dugave, i to kroz razgovor o knjigama koje govore o migracijama, izmještenim identitetima, životu koji izbjeglice prolaze ploveći na pretrpanim čamcima ili zakačeni na dno kamiona. Ali ono što je još važnije, na tribine sam pozivala ljude koji su sve to prošli. I shvatila da nas književnost može učiniti empatičnijima, ali zapravo, tek stavljajući se u tuđe cipele, kad iz prve priče čujemo nečiju životnu priču, uistinu počinjemo drugačije razmišljati. Da parafraziram Mayu Angleou - nema veće agonije nego nositi u sebi neispričanu priču. Na kraju krajeva, tek u sudaru s drugim kulturama, uspoređujući se s drugima, lakše ćemo spoznati sebe. Našem društvu, nenaviklom na taj patchwork, to je itekako potrebno. Publika je na tim susretima zaista reagirala na te osobne priče, duboko se zamislila nad njima, ali ne mogu reći da je to polučilo negi dugotrajniji učinak. Naprosto smo previše okupirani sobom. To mi pokazuje i slučaj mladića koji je detaljno pričao o svome putu na koji je kao četrnaestogodišnjak krenuo iz Pakistana i svemu što je tijekom tri godine prolazio, pokušavajući se domoći Europe - šest puta je pokušao ući u Hrvatsku, na kraju se s prijateljem, također Pakistancem, popeo na krov vlaka, prijatelj je pao i poginuo, on je izgubio potkoljenicu i kao maloljetnik koji je u Hrvatsku ilegalno ušao bez pratnje završio u kazneno-popravnom domu. Dobio je azil i pokušao krenuti iznova. No, danas leži u zatvoru, optužen za teško kazneno djelo. Mori me pomisao da smo i mi kao društvo odgovorni za njegovu sudbinu. Sve dok maloljetnike bez pratnje, nakon svega što prožive u potrazi za sigurnošću neke europske zemlje, smještamo u ustanove za djecu s problemima u ponašanju, nemamo se čemu čuditi. Osim samima sebi. Jamčim da će svi, nakon čitanja romana za djecu U moru žive krokodili Fabija Gede ili Zamor materijala Mareka Šindelke, početi drugačije razmišljati o ljudima koji su zapeli u Hrvatskoj, u potrazi za sigurnim domom i mirnim životom. Ili ih jednostavno upitajte: kako ste?"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. veljača 2024 10:35