INTERVJU

‘Zagreb je postao turoban grad. O njemu više nije moguće napisati savršeno sretan roman‘

‘Imena likova biram na groblju. Tu najbolje vidite kako se razvijao i propadao grad‘
Nada Gašić i novinarka Mirjana Dugandžija
 Damjan Tadić/CROPIX

Gospođu Adelu, naravno, poznajete. Ne? Čini vam se. A Nada Gašić će vas svojim novim romanom potpuno razuvjeriti. Ova spretna, manipulativna, (nužno) sebična i odlučna gospođa od 80 godina koja se u doba, kako Nada Gašić kaže, "najgorih ubojica koje je Zagreb ikada imao, korone i potresa zajedno" nastoji održati na površini, vaša je teta, susjeda... Voli biti i lijepo nafrizirana i gucnuti koji štamprlek, ali najfinijeg, Martella. Pa, drži do sebe! Ovakvo nas čudo(vište) čeka u romanu koji počinje humoristično, ali završava bitno drukčije, "malinovac postaje bitter... no, ne idimo predaleko", kaže Nada za svoj novi roman, "Devet života gospođe Adele".

Nada Gašić objavila je dva romana, "Mirna ulica, drvored" (2007) i "Voda, paučina" (2010), s krimi fabulom, za koje je dobila najznačajnije hrvatske književne nagrade. Želi napisati tetralogiju Zagreba, "malog Vivaldija", koji bi se događao u ljeto, jesen... i to je obavila, ali se u pisanje umiješao život, pa smo umjesto zimske priče dočekali - proljetnu: Proljeće potresa, proljeće korone. I iako ovo nije klasičan krimić, krivaca ima, tu su - tražite ih... Obožava Hitchcocka, silno joj je pomogao u prva dva krimi romana; diplomirala je jugoslavistiku i sociologiju, živjela kao lektorica u Pragu, Lenjingradu/Sankt Peterburgu i Brnu; doktorica je znanosti, strastvena je putnica i u životu ne propušta ništa.

Napisali ste novi roman, nakon deset godina. Kako su vam prošle?

- U pisanju, razmišljanju, nekim problemima, izlasku iz njih i, koliko god to ružno zvučalo, da nije bilo potresa, ne bi bilo ni ovoga romana... On je pokrenuo sve u meni.

Bojite se ili su vas potresle posljedice?

- Ne znam točno, ali pretpostavljam da je u tim okolnostima bilo kakva kreativnost nužni oblik spasa. Kad smo sestra i ja izašle iz potresom devastiranog stana i našle spas u uredskom prostoru u kojem je ona do prije dvije godine imala odvjetnički ured, počela sam pisati... I... hvatao me neopisiv osjećaj radosti i smijeha, za koji kažu da često nastaje kao posljedica šoka.

Pokrenuo je potres novu kreativnost i u gospođi Adeli, (anti)heroini romana. Adela postoji u vama od prije, ili...

- Adela je sublimirana starija Zagrepčanka, koja postoji u meni 68 godina, koliko živim u Zagrebu. Na te "adele" nalijećem u susjedstvu, dućanu, kod prijateljica, teta... Na sam dan potresa, nakon drugog vala, mi susjedi počeli smo se skupljati, iako se inače ne družimo... a izašla je i starija dotjerana susjeda, s frizuricom, i rekla: "A zakaj kod nas nema vode?" Objasnili smo joj da smo morali isključiti vodu, plin, struja je nestala sama, na što je ona rekla: "Ali zakaj? Moji u Novom Zagrebu imaju sve!" A ja sam pomislila: "E, ti ideš u priču, taj čas!"

Adela Premec... ili... Barbara Foček i Zlatko Foček, Davor Hunst i Goran Cvirn iz "Mirne ulice, drvoreda", prava su, sočna zagrebačka imena... Kako ih smišljate?

- Imena i prezimena biram na groblju. Meni je groblje oduvijek pojam inspiracije, tišine i dobrog poznavanja Zagreba. Nigdje ne možete jasnije vidjeti kako se razvijao i propadao grad, koliko je koja kulturna i vjerska zajednica imala prostora u Zagrebu, čega i koga više nema, tko je u Arkadama... a ne bi trebao biti, i obrnuto. Volim "oživiti" neke ljude, pa uzmem najstarije ime, najstarije prezime i spojim ih. Naravno, provjerim na internetu da neke žive osobe s istom tom kombinacijom imena i prezimena slučajno ne postoje. Postoje li, neću ga upotrijebiti.

Niste mislili da ćete napisati roman, nego zbirku priča. Ali...

- Da. Počelo je s pričama o Adeli Premec.

image
Damjan Tadić/CROPIX

Ali...

- Ali osjetila sam svoju neodoljivu potrebu u pisanju da provlačim konce i vežem čvorove, kao što se konci vječno vuku u životu. Od fetusa, od pradomovine... Vučem konce kroz sve svoje romane i priče. Osjetila sam potrebu da sve daljnje priče povežem s prvom... Vidjela sam da to polako prelazi u - roman. Kako su prve priče već bile objavljene na nekoliko mjesta, javio se i moj stalni i vjerni urednik Kruno Lokotar... i sve se zakotrljalo.

Pri kraju romana Adela nije onako poduzetna kao početkom. Mijenja li se njezin karakter?

- Ne. Stručna literatura tvrdi, a ja u to vjerujem, da je karakter svakog čovjeka oformljen do treće godine života. Mijenjamo stavove, a ne karakter. Adela ne može probleme riješiti na tako lepršav način na koji je navikla.

Otprilike, do dvije trećine roman se doima kao niz čvrsto vezanih humoreski, a Adela, koja povlači za sobom malu svitu likova, razvija se kao lik koji je ogolio, ako ne sve, većinu problema Zagreba nakon potresa. I opasna korona je tu, pa Adela osvijesti da je u starosti postala, ili će tek postati, problem, prije svega, samoj sebi. Do drugih joj nije tako stalo... Humorističan ton teško se održava do kraja, jer Zagreb nije grad gdje bi se dugo održala veselost.

To morate objasniti.

- Odmah! On nosi turobnost većine srednjoeuropskih glavnih gradova.

I predivni su u toj turobnosti.

- Jedno je kad u njih ulazimo kao turisti, ali ako samo malo dulje u njima živite, osjetit ćete surovost vremena i propadanje gradova. Upravo sada, kad je krah turizma ostavio gradove praznima, najjasnije vidimo njihovu tugu. Neki su uređeni bolje, neki lošije, neki su, kao Beč, uređivali apsolutno sve, ali ništa tužnije od praznih nedjeljnih popodneva u toj predivnoj turobnosti.

Poznajete dobro Prag.

- Živjela sam u njemu u dva navrata, poslije fakulteta. Radila sam kao lektorica za hrvatski jezik. Sada, ako prolazite noću jednom od najljepših ulica u Europi, Pariškom ulicom u Pragu, kao čipka bijeloj secesijskoj ulici, zastrašujuće je podići pogled iznad blještavila izloga. Ondje gdje su stanovi, nema nijednog upaljenog svjetla. Nekretnine su u centru dostigle takve cijene da su stari stanovnici, starosjedioci, sve prodali. Beč nije puno bolji. Ni Zagreb. I njegov centar se polako, a nakon potresa ubrzano prazni. Zagreb je turoban grad, zato se stalno izmišljaju nasilne veselosti, prinudna šarenila poput Adventa, Valentinova, oko Uskrsa. Vječni sajmovi...

Mnogo bučne glazbe da bi se probudilo nešto čega više nema. Ne, nije strašno ako se ukupno stanovništvo centra Zagreba promijeni, događalo se to već u povijesti, ali željela sam ovaj trenutak zabilježiti. Nije više moguće napisati savršeno sretan roman o Zagrebu. A Adeli sam dala što više lukavosti, borbenosti, bjesomučne snage, da kao sama žena izdrži sve. Pružila sam joj silnu podršku u tomu. Osim potresa, nad nju i nad Zagreb nadnijela se vrlo opasna kombinacija opasnosti od posljedica potresa i prijeteće korone.

Što će biti s nama u koroni?

- Nisam sigurna da ćemo izdržati tu udaljenost, fizičku odvojenost jedni od drugih. Prazne dvorane? Pa kazalište nije samo predstava, nego sve ono prije i poslije kada treba vidjeti i biti viđen, družiti se, izmijeniti dojmove ne samo o predstavi... Čovjek je socijalna životinja. Svjesna sam da je to malograđanski stav, ali ja od njega ne bježim! Volim dobre koncerte klasične glazbe u Lisinskom, Glazbeni zavod… Što će biti s njima? Ne propuštam nijednu izložbu... Volim otići u Ljubljanu, Beč, u Albertinu, ali obično opominjem samu sebe: "Pogledaj prvo što ima u Zagrebu." A sada? Još ne osjećam klaustrofobiju, ali osjećam klauzofobiju.

Klauzo...?

- Strah od zaključanosti...

Nismo još zaključani...

- Mi se mrtvi-hladni zezamo... a "žica"? A maske?

Hoćemo li otkriti da Adela na jednom mjestu kaže: "Nije meni žao Zagreba, meni je mog života žao..."

- Nećemo više od te rečenice.

Cjepivo je sad riječ nad riječima i želja nad željama... Kako će Adela do cjepiva, stara, sama, spora?

- Cjepivo, ako se pojavi, trebalo bi ići po socijalističkom principu. Kad sam imala 22 godine, u roku od tjedan dana cijepljeno je oko 18 milijuna stanovnika Jugoslavije. No, Adela... Adela je puno inteligentnija od svoje autorice, pa je odlučila učiniti to među prvima. Preko nećakinje koja radi u zdravstvu i koju, vidjet ćemo, Adela ucjenjuje, uspijeva doći do ministra Beroša...

Ministra Beroša, u kojega je ionako zaljubljena...

- Polako, polako... Dakle, dolazi do ministra, kako bi mu osobno predala knjigu u kojoj je ona glavni lik, a ni gospodin ministar nije ondje tek tako. On odvaja svojih dragocjenih pet minuta. Adela se posluži malim ženskim trikom. Obliju je suze pa, nakon što mu je dala knjigu, ispriča mu se zbog plača, ali je potresena jer je doznala da će na promociju "njezine i njegove" knjige smjeti doći samo oni s potvrdom o cijepljenju. To je odlučila autorica koja je "nekak jako uobražena i preveč gorda", kaže. Ministar shvaća kako je jedini način da je se oslobodi naprosto pozvati tajnicu. Iscrpljeno izusti: "Molim vas, riješite hitno cijepljenje za gospođu."

Živjeli ste u Pragu, Lenjingradu... Česi imaju glas velikih čitača, navodno su bili veliki repovi pred knjižarama kad bi izlazio novi Kundera.

- Nisam bila u Pragu kad je izlazio Kundera, nego ranije, 70-ih i kasnije na samom početku 80-ih kad se Kundera lako nabavljao u Jugoslaviji, ali ne u Pragu. Čehoslovačka je ranih 70-ih bila ranjena zemlja, nakon neuspjelog Praškog proljeća depresija je bila strašna, kultura je bila na neki način bijeg od stvarnosti. I Rusi su bili veliki čitatelji, ali se dogodilo ono poražavajuće, i u jednoj i drugoj zemlji hitovi su Dan Brown i ostali... kao i kod nas.

Hašek ili Kundera?

- Za mene Hašek, on je moj kućni prijatelj. Hašeka gotovo znam napamet. Svojim humorom spašavao je svaku moju crnu situaciju. Bez Hašeka ni danas ne mogu. I čitam ga uvijek na češkom, bez obzira na to što sam prevela Švejka služeći se specifičnim zagrebačkim govorom. Hašek je Hašek na češkom jeziku.

Bili ste gošća Jasne Poljane, Tolstojeva rodnog mjesta.

- To je jedan od najdubljih doživljaja upijanja mitskog mjesta svjetske literature. Ušao je u mene i ostavio nevjerojatan trag kao ona staza među brezama kojom kroči stari Bolkonski. Razgovori o svemu, briljantni tekstovi ljudi koji se bave Tolstojem...

Ali...

- Ali poslije prođete kroz Moskvu, vidite da to više nije narod koji čita, to je narod koji gleda u mobitele. I Prag gleda u mobitele. U zagrebačkom tramvaju svi gledaju u mobitele. U mom drugom romanu, "Voda, paučina", bar se prostačilo u mobitele. Sad sjede, šute i gledaju u mobitel. Lica pamte s ekrančića. Pa vi niste prepoznali svoga fotografa, koji je došao na naš intervju. Zašto? Jer je on Čovjek pod maskom... Prošli smo proces kuhanja žabe, oguglali.

Malu djecu ne puštamo u zagrljaj bakama i djedama. Branimo im da se međusobno dodiruju. Nema dodira. Što će biti posljedica? Udarac nogom. Kako god ovo zvučalo, pozitivno sam iznenađena što su mladi podivljali, osjetili potrebu za druženjem. Naravno, prekomjernim. Naravno da znam da to treba ograničiti zbog korone! Ali ih moralno podržavam, premda su i za mene opasni prenositelji virusa. Iz zurenja u ekrančiće - ne znamo što će se izroditi.

Kako biste, u tri rečenice, napisali svoju autobiografiju?

- N. G. rođena je u Mariboru, jer joj je za rođenje trebala najstarija rodna vinova loza na svijetu i moćna rijeka koja protječe u blizini kuće u koju su autoricu donijeli iz rodilišta. Toj lozi i toj kući odnosi svoje knjige da ih pogledaju. Živi u Zagrebu, u jednoj od potresom preplašenih ulica s drvoredom.

Što vas može najviše razveseliti?

- Kad osjetim da je moje dobro raspoloženje prešlo u osjećaj sreće...

Što vas najviše ubija u pojam?

- Teško da postoji nešto na vrhu ljestvice... vjerojatno, razočaranje nekim vlastitim postupkom.

Strogi ste prema sebi? Ne opraštate si lako?

- Skoro pa nikako. Godine prolaze... prije će se dogoditi da ću nešto zaboraviti, nego što ću si oprostiti.

Opraštate li drugima?

- Ne, lakše potisnem, ali gotovo da ništa ne opraštam. To je dio moga karaktera, i ja više ne vodim borbu protiv svoje prirode.

Uh, lijepa gospođo, opasno je biti u vašoj blizini...

- Bilo je davno kad sam mislila da trebam nešto u karakteru mijenjati, pa nešto i opraštati. Tako su nas učili, ali ja nisam naučila.

Osjećate li potrebu za osvetom?

- Pa, ja bih se rado osvetila, ali nisam sigurna da su moje osvete, čak ako sam nešto i provela, bile uspješne. Imam osjećaj da onoga kome se osvećujem to ne pogađa.

Osjećaj vas vara. Stvar je u odabiru sredstva.

- Ipak... mislim da je to uzaludan ljubavni trud.

Asocijacije i alternacije

ASOCIJACIJE:
voda - PAUČINA
paučina - VODA
starost - BESMISLENO TRAJANJE
surovost - GAĐENJE
seks - BILO JE LIJEPO
jutarnja kava - RITUALNA, UZ DOBRU GLAZBU
život - MASOVNA POJAVA
san - SVE GA JE MANJE
sunčan dan - POTREBA ZA HLADOM
ljubav - BILO JE I TOGA

ALTERNACIJE:
Bulgakov ili Babelj - BULGAKOV
Čehov ili Gogolj - GOGOLJ
Margaret Atwood ili Marguerite Duras - DURAS
Madame Bovary ili Crveno i crno - CRVENO I CRNO
Građanin Kane ili Vrtoglavica - GRAĐANIN KANE
Robert De Niro ili Al Pacino - ROBERT DE NIRO
hodanje ili plivanje - PLIVANJE
Zagreb ili more - ZAGREB
ruže ili hortenzije - HORTENZIJE
seks ili novac - SEKS ZA NOVAC

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. listopad 2020 08:06