Slavenka Drakulić, Damir Karakaš, Dino Pešut, Tea Tulić, Ante Tomić, Ivo Andrić, Semezdin Mehmedinović, Bekim Sejranović, Darko Cvijetić… Ovo su samo neki od autora koje je na španjolski preveo Marc Casals Iglesias. Njegovo najnovije prevoditeljsko djelo upravo je "Prokleta avlija" nobelovca Ive Andrića, a ono je predstavljeno na književnom susretu u Napretkovu kulturnom centru - Bogovićeva 1, Zagreb.
Kako mi sam Španjolac govori, njegova veza s balkanskom književnošću započela je tako što se preselio na naše prostore - prvo u Bugarsku, pa u Hrvatsku i Bosnu, zatim se vratio u Hrvatsku, a trenutačno živi u Sloveniji.
Početak priče
"Prvo me privukao svijet Balkana, a onda sam, budući da sam zaljubljenik u književnost, živeći u tim različitim zemljama shvatio da je najprirodniji način da se u njima ukorijenim - osim putovanja kroz njih - čitanje njihovih najistaknutijih pisaca. Tako je počela ta fascinacija koja malo-pomalo daje plodove", otkriva.
Studirao je prevođenje u Barceloni, u Španjolskoj je to poseban studij, s idejom da prevodi književnost, ali se dugi niz godina bavio komercijalnim prijevodima jer su bili isplativiji i omogućavali su mu da putuje.
"Negdje oko 2023., kada sam živio u Zadru, donio sam odluku da se posvetim književnom prevođenju, sam ili zajedno sa svojom partnericom Patricijom Pizarroso. Ne mogu reći da je to bila naročito pametna odluka s financijskog stajališta jer su, kao i u Hrvatskoj, i u Španjolskoj honorari za književne prijevode niski, ali s intelektualnog i ljudskog stajališta potpuno sam zadovoljan", prisjeća se Casals Iglesias.
Gotovo uvijek prevodi zahtjevna djela, a ima tu prednost da knjigu obično već poznaje od ranije ili ju je čak sam predložio.
"Obično prolazim kroz tekst tri puta: prvi put radeći početni, prilično tentativni prijevod; drugi put dajući mu već malo više čvrstoće; a treći put više ne gledam original kako bih tekstu dao što veću prirodnost i stilsku kvalitetu na ciljnom jeziku, bilo španjolskom, bilo katalonskom. Također čitam španjolske ili katalonske autore za koje mi se čini da su u skladu s onim što prevodim, i tako pronalazim odgovarajući jezik", pojašnjava mi prevoditelj.
Prije i poslije
Ima 45 godina, a od toga je 20 proveo na Balkanu, gotovo cijeli svoj odrasli život. Zato za njega postoji jedno prije i jedno poslije. Može se reći da živi u nekoj vrsti prostora između kultura, između svoje izvorne kulture, ili svojih kultura, jer je Katalonac, i kultura zemalja u kojima živi.
"To su bile dvije apsolutno formativne decenije i, iako ne mogu reći da sam Hrvat, ili Bosanac, ili Bugarin, ili Slovenac, ipak sam pomalo usvajao stvari iz svih tih mjesta u kojima sam živio, a koje su sada dio mog identiteta i mog načina života. Mislim da je to zanimljivo i poticajno iskustvo", nastavlja.
Strastveni je zaljubljenik u Bosnu - živio je ondje deset godina, proputovao je gotovo cijelu zemlju i čak joj je posvetio knjigu "Kamen ostaje", koju će u narednim mjesecima objaviti Buybook, s distribucijom i u Hrvatskoj.
"Zato imam dugo i intenzivno iskustvo cijelog tog svijeta koji pripada najboljim Andrićevim djelima. Ponekad, kada trebam prevoditi neku knjigu, čak odem i na mjesto gdje je radnja smještena kako bih vidio kakvi su pejzaž, atmosfera, ljudi i slično. S Bosnom mi to nije potrebno, jer je na neki način nosim u sebi", napominje prevoditelj.
On je sam odlučio predložiti "Prokletu avliju" za prijevod izdavačkoj kući, a na to ga je potaknula činjenica da ovo djelo nikada nije bilo prevedeno na španjolski direktno s originala. Postojala je verzija iz šezdesetih godina, vjerojatno prevedena s francuskog, jer u to vrijeme u Španjolskoj nije bilo prevoditelja naše skupine jezika.
"S druge strane, za mene je to najcjelovitiji Andrićev tretman jedne njegove omiljene teme: čovjeka razapetog između kultura i civilizacija. Osim toga, Prokleta avlija, gdje se odvija većina radnje, uzdiže se do univerzalnog simbola svih ljudskih patnji. Španjolski čitatelj je, naravno, zaslužio pristup ovom velikom djelu prevedenom direktno s originala, a ne preko posrednog jezika, jer se u takvim prijevodima preko trećih jezika gubi mnogo nijansi i detalja", naglašava.
Hrvat s dva Oscara: ‘S 19 godina sjeo sam na avion i pomislio: ‘Što sam napravio?‘‘
Širenje kulture
"Mislim da je važno da ‘Prokleta avlija‘ postoji u direktnom prijevodu na španjolski ne samo za tamošnje čitatelje, nego i za ljude kod vas, jer se na taj način jedan od vrhunaca književne produkcije ovih prostora, ovih kultura, može širiti na način koji zaslužuje, ili barem na najbolji način koji sam ja uspio ostvariti", nadodaje.
Do sada je Ivo Andrić najklasičniji autor kojega je prevodio, kako po statusu, tako i po narativnom stilu. To ga je prisililo da koristi starinski jezik, stariji od onoga kojim se obično služi u prijevodima. Njegov ideal je kombinirati klasične i suvremene autore kako bi španjolskoj publici pružio što cjelovitiju sliku književnosti s ovih prostora, ali teže je uvjeriti izdavača da objavi autora iz regije koji je odavno mrtav.
"Nasreću, Andrić je europski klasik i dobitnik Nobelove nagrade, a Xordica, aragonska izdavačka kuća koja je objavila ‘Prokletu avliju‘, već je objavila ‘Priču o vezirovom slonu‘, tako da smo se brzo sporazumjeli. Zahtjevnost prevođenja Andrića ne proizlazi toliko iz Nobelove nagrade - uostalom, ima mnogo nobelovaca koji su zaboravljeni - niti iz statusa klasika, koliko iz starinskoga jezika koji koristi, posebno turcizama. Cijeli prijevod ‘Proklete avlije‘ i 16 pripovijedaka koje je prate bila je borba s Andrićevim turcizmima, koji ponekad nisu bili ni u rječnicima iz te oblasti", naglašava Casals Iglesias.
Veliki autor
Srećom, imao je pomoć Amile Buturović, sarajevske osmanistice koja živi u Kanadi, i svog prijatelja orijentalista Dženana Smajića. Bez njih sumnja da bi ovaj prijevod uopće postojao ili bi barem bio dosta drugačiji, pa im javno zahvaljuje. U jednom intervjuu i sam je naglasio kako je prilikom prevođenja pitao tko se uopće usudi prevoditi Andrića.
"Znam što Andrić znači čitateljima u regiji, a dokaz za to je da je, unatoč svim polemikama koje ga prate, ovaj prijevod bio promoviran u Sarajevu, Beogradu i sada u Zagrebu. Kada sam shvatio da mi Andrićev status predstavlja teret u prevođenju, svjesno sam se potrudio zaboraviti koga prevodim i reći sebi da ne prevodim autora, nego tekst. Nisam se u potpunosti oslobodio strahopoštovanja koje mi je Andrić ulijevao, ali mi je to omogućilo da radim s potrebnom slobodom koju zahtijeva svaki književni prijevod", priznaje prevoditelj.
On često istražuje kulturne veze između Balkana i španjolskog govornog područja, a zanima ga činjenica da te veze nisu tako očite kao one između Balkana i Austrije ili Turske.
"Budući da kontakt nije bio direktan, riječ je o malim nitima koje treba slijediti, poput prisutnosti sefardskih Židova, koji još uvijek govore judeošpanjolski jezik koji su ponijeli sa sobom kada su bili protjerani s Iberijskog poluotoka, ili sjećanja na jugoslavenske internacionalne brigadiste koji su se borili u Španjolskom građanskom ratu. Istovremeno, moja aktivnost pisanja o regiji i prevođenja njezine književnosti pruža mi veliko zadovoljstvo jer gradim male mostove koji prije nisu postojali, kako bi oni koji to žele mogli njima prijeći", objašnjava mi.
‘U Sarajevu sam naučio najvažniju stvar, a još se sjećam rečenice koju sam slušao 1992.‘
Prevoditelj
Pitala sam ga postoje li neke riječi ili izrazi u balkanskim jezicima koje mu je izrazito teško prevesti na španjolski, a on mi priznaje kako ipak uvijek voli pronaći turcizme kada je riječ o Bosni ili venecijanizme ako prevodi neku knjigu smještenu na Jadranu.
"Germanizmi me već manje privlače jer imam slabiji osjećaj za njemački jezik. U svakom slučaju, jako me privlači to pojavljivanje jezičnih posuđenica na slavenskoj osnovi jer mislim da vrlo dobro odražava izmiješanu tradiciju Balkana. Gledano izvana, ta mješavina je vrijednost i privlačnost, koliko god se činilo da se mnogi ljudi u regiji tome opiru", govori mi.
Pričamo i o poslu prevoditelja, a Casals Iglesias smatra da ljudi nisu svjesni koliko se promišljanja, sitnih odluka, kreativnosti i pažnje krije iza svakog književnog prijevoda.
"Ne zbog njihova neznanja, nego zato što mi prevoditelji manje govorimo o svom radu nego što bismo trebali. Moje iskustvo je da ljudi više cijene ovaj posao kada im objasniš sve što radiš dok prevodiš, i mnogi tada prestanu misliti da se to može tek tako zamijeniti strojem. Ono što me najviše frustrira u ovom poslu jesu niske tarife, koje me prisiljavaju da radim više nego što bih želio, a ono što mi se najviše sviđa jest prilika da tjednima, mjesecima budeš uronjen u svijet briljantnih autora. To je prava škola književnosti i života", poručuje za kraj našeg razgovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....