FILOZOFSKI TEATAR

ZAŠTO JE KNJIGA ‘PEDESET NIJANSI SIVE’ POSTALA BESTSELLER? Odgovor daje Eva Illouz, koju je Die Zeit uvrstio među najutjecajnije umove današnjice

 Wikipedia
Nije to štivo napisano da bi izmamilo masturbacijske fantazije, već seksualna pedagogija - mnoge scene seksa donose instrukcije za čitatelja

Među najpoznatijim je imenima suvremene sociologije, Eva Illouz redovna je profesorica na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, rođena u marokanskom Fesu, odrasla i školovana u Francuskoj i Americi. Njemački Die Zeit prije par godina uvrstio ju je među najutjecajnije mislioce 21. stoljeća. Gostujuća je profesorica na američkom Princetonu, Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociale u Parizu i Wissenschaftskolleg zu Berlin.

Analizira i secira, među ostalim, kako se suvremeni kapitalizam ocrtava u intimnim vezama, što društvo i masovni mediji, internet pogotovo, čine emocijama, kamo to vode danas u pravilu kompetitivna pojedinca. “Emocije su društveni fenomeni, reagiramo na ljude i odnose oko nas koje zapravo definira kultura u kojoj živimo, pa je legitimno da se emocijama bavi i - sociologija”, objašnjava autorica svjetskih bestselera na temu emocija. Makar je riječ o analitičkom, sociološkom diskursu, Illouz o društvenim promjenama i utjecaju istih na emocije piše na način prijemčiv i široj publici.

Prevođena širom svijeta, citirana od znanstvenih akademija do političkih emisija, česta je sugovornica globalnih medija i na temu Izraela, situacije na Bliskom istoku, objašnjava kako je suvremeni Izrael rastao na strahu i kako se taj strah transformirao u nijekanje vlastitih zločina, te dugotrajne brutalnosti koju osuđuje svijet. Za točno tjedan dana Eva Illouz gostuje u zagrebačkom HNK, u sklopu Filozofskog teatra s njom će razgovarati Srećko Horvat.

Vrijeme psihoterapije

U razgovoru za Jutarnji list ističe da je moderno doba izdašno vrijeme za psihoterapiju, ljudi se sve više okreću stručnjacima za emocije ne bi li se, općenito, snašli u vlastitim životima i u odnosu s partnerom. “Nema više jasnih pravila, definiranih uzusa koji bi vodili naša ponašanja. U minulim vremenima, kad su muškarci i žene imali jasne uloge, kad su obitelj i brak imali točno određenu funkciju, a autoriteti poštovani, imali ste i jasne norme kako se ponašati. Demokracija, među ostalim, poništava duboko ukorijenjene norme, daje svima ista prava, a kad dadete svima ista prava onda je puno manje jasno na što ja to stvarno imam pravo i kako bi se trebao ponašati u određenoj situaciji. Ovo je doba velike neizvjesnosti i nesigurnosti u smislu vlastitog ponašanja pojedinca i ponašanja ljudi oko njega. A psihoterapija, na neki način, znači oblikovanje sebe usred te neizvjesnosti u društvu i odnosima koji više ne poznaju čvrsto zadana pravila.”

Potraga za ljubavlju i partnerom je konzumeristička, onog, nama bitnog, drugog - tražimo na način kako bismo uzeli i birali bilo koji drugi “proizvod”. “Jedan od glavnih izazova našeg doba je dramatična promjena u načinu i strukturi romantičnih upoznavanja, susreta i veza, ta nevjerojatna količina izbora koju danas imamo. Brojne su internet stranice na kojima ljudi traže partnere, razne aplikacije na mobitelima napravljene u istu svrhu, žene i muškarci imaju nevjerojatno puno izbora i postali su, ja to nazivam - evaluatori. Neprestano uspoređuju i evaluiraju potencijalne, ali i aktualne partnere, gledaju što je najbolje na tržištu što mogu dobiti. Sve to bitno mijenja naš nekadašnji kapacitet da relativno brzo izaberemo nekoga, da se opredijelimo i posvetimo onomu koga smo odabrali.”

I ranije je prevođena na hrvatski, ovih su se dana u našim knjižarama, u izdanju Planetopije, pojavile njezine dvije nove knjige “Hard-core romansa: Pedeset nijansi sive, bestseleri i društvo” i “Hladna intimnost - kako smo stvorili emocionalni kapitalizam”.

Planetarni uspjeh

U prvoj, među ostalim, analizira planetarni uspjeh romana koji su postali kulturološki fenomen. “’Pedeset nijansi sive’ prvenstveno je manual koji donosi savjete za bolji seksualni život, tek potom erotska priča. Nije to štivo napisano da bi izmamilo masturbacijske fantazije, već seksualna pedagogija, pisao je na način da mnoge scene seksa donose instrukcije za čitatelja. Kad Christian Grey podučava Annu kako da postigne veći užitak ili kako da njemu pruži veći užitak, to su upute za upotrebu, a ne puka erotska deskripcija. Erotika se izmjenjuje s didaktikom, sve je ispričano na dosta ‘tehnički’ način: primjerice, on joj govori, u trenutku kad ima potrebu pomokriti se, da zadrži mokraću, jer to donosi više zadovoljstva pri seksualnom činu. To je sasvim drugačije negoli da je unutra samo opis kako ona, recimo, urinira po njemu... Dakle, nije to samo erotsko pismo, već fikcija koji donosi upute za bolju seksualnu praksu. Scene seksa dolaze s uputama o tome što proizvodi želju većom, što pojačava zadovoljstvo”, kaže Illouz.

Je li “pedagogija” glavni razlog globalne popularnosti “Pedeset nijansi sive”? “Ta priča korespondira i s puno ženskih fantazija. Jedna od njih je da možete imati egalitaran odnos s partnerom, a da on bude seksualno dominantan. Izvan kreveta ona mu je ravnopravna, ali u krevetu on dobiva vrlo tradicionalan, superioran muški status, makar je zapravo moderan muškarac, jer nije samo seksualno dominantan, već je i seksualno vrlo kompetentan.

Potentni muškarac

Dakle, tu se mire dvije različite, kontradiktorne težnje, u doba feminizma opredmećuje se fantazija o dominantnom, seksualno moćnom i silno potentnom muškarcu.”

Glasna oponentica politike desničarskog Likuda i premijera Benjamina Netanyahua, Illouz upućuje na sveprisutni strah koji iščitava u izraelskom društvu. “Dvije su tu vrste straha - jedan je onaj egzistencijalni koji je dugo vremena prisutan među Židovima, strah od istrebljenja. Osjećali su ga, jasno, i prije holokausta, nakon holokausta pogotovo. Strah je duboko ukorijenjen u židovsko postojanje. Izrael je rođen u strahu, jer je geografski lociran u regiju u kojoj ga ne žele. Druga vrsta straha je onaj namjerno potpirivan i instrumentaliziran od političara, to je cijela strategija straha koju Netanyahu odavno raspiruje, a sve ne bi li opravdao svoju politiku. Sasvim je različit od egzistencijalnog straha. Makar, egzistencijalni strah i ovaj proizvedeni politički strah hrane jedan drugoga. Izrael je hipersigurna zemlja, u smislu ulaganja u naoružanje, vojsku, a s druge strane živimo u dubokom, konstantnom strahu.”

Židovi u Izraelu su, drži, u stanju kolektivnog poricanja još od osnutka države 1948., kao da imaju koprenu što im brani jasno vidjeti što izraelska država čini Palestincima. “Poricanje je kad izaberete aktivno ignorirati ono što se zapravo odvija pred vašim očima. Poricanje nije samo individualna, već i kolektivna osobina. Mnoge naizgled bliske i povezane obitelji izgradile su međusobnu lojalnost poričući nasilje i patologiju unutar njih. Nacije pak često stvaraju svoju prošlost koju glorificiraju, pri tome poričući zvjerstva i nasilje učinjeno u ime tih nacija.”

Ono što Židovi rade Palestincima u svojim javnim istupima Eva Illouz uspoređuje s ropstvom. Za Jutarnji pojašnjava: “Prvo, treba biti svjestan da je usporedba samo usporedba. Da me pitate što je tigar rekla bih vam da je tigar poput lava jedino što ima pruge, potpuno svjesna, naravno, da lav nije tigar. Tako i u ovom kontekstu želim da bude jasno da je to tek usporedba. Ropstvo je kad jedna grupa ljudi oduzme slobodu i dignitet drugoj. A to je upravo ono što su Izraelci napravili Palestincima. Oduzeli su im državljanstvo, što je osnovni uvjet slobode, ti ljudi ne mogu se slobodno kretati, deprivirani su od mnogih osnovnih prava koja imaju slobodni građani, a to su onda uvjeti ropstva, ako ropstvo definirate ne po rimskim zakonima već ga uzmete kao filozofski i politički termin.”

Točka ujedinjenja

Komentirajući izbjegličku krizu ne suspreže emocije, spominje divljenje prema njemačkoj kancelarki, ipak nije sigurna da bi Merkeličin recept trebali kopirati i druge europske vođe: “Obožavam Angelu Merkel, jer ona nije žena ljevice, već političarka desnog centra i time je još više vrijedna pažnje i divljenja njezina odluka da Njemačka otvori vrata izbjeglicama. Jer, takvo što biste mogli očekivati od političara socijalističkog usmjerenja. No, Merkel je tu zapravo donijela moralnu, a ne političku odluku. Ne mogu decidirano reći što bi Europa danas, suočena s izbjegličkom krizom, trebala napraviti. Brine me da će desničarske stranke doživjeti ogroman uzlet ako Europa prebrzo i širom otvori svoja vrata izbjeglicama. Kad bi se i odlučili na otvaranje to bi trebalo raditi postupno, na dugi vremenski period, s vrlo jasnim planom kako integrirati te ljude, jer će to biti jedini način da se spriječi da desnica dobije snagu ili čak preuzme vlast u mnogim europskim zemljama. Bojim se da će izbjeglice postati, a već se to i vidi, točka ujedinjenja mnogih ekstremnih desničarskih stranaka po Europi.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. prosinac 2022 06:31