Kako izgleda kad se rušilačka snaga uvuče kroz uske pukotine dobrog odnosa, braka u kojem je godinama i ljubavi i strasti i radosti? Kako se uopće može dogoditi da na pukotinama krahira ono što je snažno? O tome uvjerljivo zumirajući detalje i ispisujući hodogram propasti pripovijeda Geir Gulliksen dok u svojem romanu govori o raspadu odnosa. "Priča o jednom braku" (Fraktura, prijevod Anja Majnarić) rendgenska je snimka raspadanja braka napisana iz perspektive muškarca kojega je supruga ostavila jer se zaljubila u drugoga, ispisana iz njegove glave, kao pogled unatrag u kojem je puno njegovih fantazija, mogućih interpretacija.
Norveški pisac, autor koji u svojem opusu često tematizira muško-ženske odnose (ovo mu je četvrta knjiga u nizu u kojoj postavlja pitanja iz tog spektra) progovara iz pozicije muškarca koji zamišlja kako je ona razmišljala, koje je korake činila, donekle i kako se osjećala ta žena koju je volio i koju je neko vrijeme, u strahu, promatrao kako se polako udaljava, predosjećajući da ne može, uviđajući da ne umije zaustaviti raspadanje njihova dojučerašnjeg sretnog zajedništva.
Jon, glavni lik, pisac koji radi od kuće i brine se o djeci, domaćinstvu, dok supruga gradi karijeru u zdravstvu, na prvi pogled daje sve od sebe u obitelj, baš kao i u odnosu sa suprugom. U njegovim seksualnim maštarijama često je zamišlja s drugim, ali u realnom životu, kad ona počinje graditi odnos izvan mraka, s drugim muškarcem, pokušava kontrolirati ljubomoru, postaje nesiguran. I, makar bitno poljuljan, u jednom joj trenutku kaže da može biti i s tim drugim sve dok je s njim. Potom postaje svjestan da on s tim ne može mirno živjeti, da ga to razdire. Jon u nekim trenucima gotovo da gura suprugu u odnos s drugim muškarcem, taj odnos koji je tek u nastajanju; govoreći joj o slobodi koju joj daje možda podsvjesno "testira" sebe, kolikog mu to bilo mučno.
"Mislim da je ovo i knjiga o moći. Jer u odnosima je uvijek i taj element moći. Jon na prvi pogled daje slobodu, ali on je, zapravo, vrlo kontrolirajući. To sam shvatio usred pisanja romana. On pokušava spasiti brak, ali ne na najbolji način", govori u razgovoru za Jutarnji list Gulliksen. "Zanimljivo je da sam na mnogobrojnim promocijama tog romana uza se imao i psihologinju. Kad su je čitatelji upitali što je taj muž mogao napraviti, rekla je da bi bilo bolje da je supruzi otvoreno rekao: 'Ne! Nemoj! Prestani s time, prestani se viđati s tim drugim, provoditi vrijeme s njim, to me razdire.' Mislim da je u pravu. Ali onda ne bi bilo romana, možda sao kratka priča."
Gulliksenov je lik, makar naizgled emancipiran muškarac koji s rodnim ulogama nema problem, brine se za djecu, kuha, drži četiri kuta kuće, zapravo posrnuo na zadnjem bastionu svoje "muškosti". "On pokušava biti jako otvoren, prijateljski i podržavajući, a u isto je vrijeme jako prestrašen. Jedan od većih problema s percepcijom muškosti jest da muškarcima nije dozvoljeno pokazati da se boje. Ta muškost je, zapravo, silno krhka, jako je daleko od neke velike emancipacije."
Čak i u Skandinaviji? "Apsolutno. U nekim su se dijelovima društva stvari promijenile, ali ponegdje su čak i nazadovale. Mnogi muškarci iz srednje klase danas se bave djecom na način na koji se njihovi očevi nikada nisu bavili. Ali, u isto se vrijeme muče s vlastitom muškošću. Dovoljno je, recimo, da pogledate automobile na cesti; ako je u njima par, muškarac je taj koji gotovo uvijek vozi, čak i ako je žena jako dobra vozačica. Zašto je to tako? Muškarcima teško pada da ih voze žene. Valjda je i to jedna od stvari koja ugrožava muškost, koja je, ponavljam, tako krhka."
Gulliksen je, osim što je pjesnik i prozaik, i poznati norveški književni urednik, čovjek koji je urednički potpisao "Moju borbu" Karla Ovea Knausgårda. Ponešto je slična i percepcija koja prati Knausgårdovu "Moju borbu" i Gulliksenovu "Priču o jednom braku". Jer i Gulliksena su ljudi iz najbliže okoline javno prozvali da u svojem romanu javnosti zapravo pripovijeda njihove živote, da njihovu intimu javno iznosi. Bivša supruga optužila ga je da je "Priča o jednom braku" priča o raspadu njihova braka, da je zloupotrijebio osobni život izloživši njihovu intimu. "Ne pišem, nikada nisam niti pisao stvarnosnu prozu niti me zanima takvo što pisati", kaže Gulliksen.
Razgovaramo videopozivom. Neki trag utišane muke na licu autora koji je, posve je razumljivo, umoran od te debate, koja se poput trakavice uporno i prilično glasno proteže norveškim društvom, napose posljednjih desetak godina, podsjetio me na izraz lica Vigdis Hjorth kad sam je pitala slično pitanje za razgovora koji sam prošle zime, za njezina posjetu Zagrebu, vodila s tom Gulliksenovom sunarodnjakinjom i kolegicom po peru, norveškom spisateljicom. U Norveškoj dobro poznata autorica postigla je i velik međunarodni uspjeh s romanom "Nasljedstvo", čiji je izlazak pokušala spriječiti njezina obitelj, majka i sestre s kojima godinama ne komunicira, a koje su se u romanu prepoznale.
Baš kao i Gulliksen, Hjorth je objašnjavala da je priču ponegdje gradila na fragmentima osobnog iskustva, ali da to nije ono što se njoj dogodilo, da to nije priča o njezinoj obitelji. I sama je pritom djelovala poraženo umorno od te teme.
Čitatelji često "dodaju" u tekst, iščitavaju ga iz vlastite perspektive. Zašto? "Zato što se ponekad jako identificiramo s tekstom", govori Gulliksen.
"Meni se kao čitatelju, koji sam i dugogodišnji urednik pa osobno poznajem puno pisaca, često događa da čitajući nešto pomislim 'ovo moram biti ja' ili da vidim scene za koje mislim da sam im svjedočio. A kasnije, kad vrijeme mine, kad mi se misli i dojmovi slegnu, zaključim da sam u krivu. Tako je i s ovim romanom i njegovom percepcijom. Moj roman je fikcija koju sam djelomice gradio na osobnom iskustvu. To je kao da uzmete četiri stvari iz vlastita života pa dodate još dvadeset koje su fantazija. I onda se dogodi nešto među tim dijelovima i na kraju ne znate što je 'istina', a što nije 'istina'. Bitno je da možete prenijeti emociju, da to izgleda životno autentično. S onim što je možda i osobno, vaše, a što ste unijeli u tekst, morate biti slobodni, tu ne smije biti taktiziranja, da razmišljate 'O, ljudi će to početi čitati kao da sam to ja… kako ću se nositi s time?' To nisam ja. To je roman."
Otkud trend stvarnosne proze u norveškoj književnosti ili barem onoga što mediji pokušavaju ugurati u stvarnosnu prozu? Kako je on kreiran, ako već nije realan? "Taj je trend u norveškoj književnosti krenuo od natpisa nekoliko utjecajnih ovdašnjih kritičara, većinom objavljuju u Aftenpostenu, vrlo čitanim novinama. Doveo je do toga da se u Norveškoj pitaju je li pisati prozu etički upitno, jer kao da javno obznanjujete neku vašu istinu, a pritom je ne morate niti braniti. Romani su se počeli čitati kao osobne objave autora."
Je li, pitam ga, pripremajući "Moju borbu" kao urednik mogao zamisliti da će Knausgård podići toliku prašinu, koja će onda izazvati mnoge da i neke druge romane, drugih autora čitaju u istom kodu. "Nikako. Bio sam silno iznenađen. Pogotovo zato što smo, budući da je Karl Ove pisao o svojem životu i da su u romanu stvarna imena ljudi iz njegova života, rukopis prije objavljivanja poslali na čitanje svima koji su u njemu spomenuti. Pitali smo ljude slažu li se da se to tako objavi, žele li eventualno da im promijeni imena, muče li ih neki dijelovi priče, uložili smo velik napor u to da se zaštite ako im takva vrsta izlaganja teško pada. No, kad su se stvari zahuktale, to je stvarno otišlo u raznim smjerovima.
Te rasprave jesu zanimljive, posebno za neke od novinara, jer su etička pitanja uvijek dobra novinarska roba. To je bila stvarno duga debata u Norveškoj i jako intenzivna. Meni je izgledao da su neki novinari namjerno potpirivali tu raspravu, da su gotovo pa počeli drugačije iščitavati knjige, da su se bacili u potragu za knjigama koje bi bile stvarnosna proza. Ali, ako vam je do toga, u fikciji uvijek možete tražiti autorov život. Propitivati. I da, velik dio fikcije jest na neki način dijelom baziran na fragmentima realnosti, tu su scene koje neki ljudi možda i mogu prepoznati. Ali, obično su transformirane, otišle su u nekom drugom pravcu u svrhu priče i književnosti."
Tekst treba, ističe Gulliksen, "stajati odvojen od autora, čak i kad autor piše o sebi, čak i kad u romanu koristi svoje ime. Jer, čak i kad pišete o sebi, razne se stvari dogode u tom procesu pisanja, većinu vremena ljudi pišu fikciju, čak i ako je autobiografska. To je najbolje čitati kao neki primjer života, ali ne nužno autorova. Primjerice, kad čitate drugi tom 'Moje borbe', Karl Ove piše o Karlu Oveu koji se muči s roditeljstvom, ima malu djecu, puno je tu teških misli o obitelji, zvuči kao neki muškarac starog kova koji se ne želi baviti djecom. Puno je čitateljica kojima su se svidjele te stranice, koje su rekle 'Znam točno kakav je to osjećaj iscrpljenosti, baš tako sam se ja osjećala'. No, u doba kad je pisao te stranice, Karl Ove se vrlo posvećeno i strpljivo brinuo o djeci, čovjek ima petero djece, kao i ja, i mislim da je stvarno dobar otac kojem sve to podizanje male djece i nije baš tako teško padalo kako piše u knjizi; mislim da u knjizi, govoreći o toj temi, uopće ne govori o nekom vlastitom problemu i vlastitom stajalištu. Ali, ispalo je da to jest njegov problem jer koristi svoje ime. Ako čitate roman u uvjerenju da su stavovi izneseni unutra stavovi pisca, onda ste na pogrešnom tragu."
Sve je to lako razumljivo, ali zašto je odlučio ići s vlastitim imenom i imenima ljudi oko sebe u "Mojoj borbi"? "Iskreno… ne znam. Mislim da je osjećao kao da je to gotovo za njega neizbježno, da je to vrsta eksperimenta. Kad pišete fikciju, barem ja tako osjećam, želim da ta fikcija bude istinita. Ne zanimaju me biografije, takva vrsta istine, nego autentična fikcija koja zrcali realan život, koja je tome životu posve blizu."
Kad sam Vigdis Hjorth upitala zašto književnost u Norveškoj često posvađa obitelji, temperametno mašući rukama rekla je: "Mi smo mala zemlja, da netko u Americi napiše knjigu koja se zasniva na njegovoj obitelji, sumnjam da bi se digla takva prašina. S druge strane, da, mi Nordijci imamo tendenciju javno prati obiteljsko prljavo rublje. Idemo s tim van."
