Pedeseti rođendan francuska blogerica Mylène Desclaux dočekala je nezaposlena, djeca su odrasla i već otišla od kuće, ona pak nije bila u ljubavnoj vezi, izgledalo je kao da je više nitko i nizašto ne treba, pritisnula ju je samoća koju nije birala, težina prošlosti i neuspjelih veza, prazna kuća, prazan krevet, a ni godine koje je nanizala nisu je ohrabrivale. Ipak, na taj svoj pedeseti odlučila je da više nikad neće spomenuti vlastitu dob, pogotovo da neće samu sebe neprestano podsjećati da joj je pedeset. Odlučila je da će živjeti, a ne s gorčinom i strahom brojiti vlastite godine, da neće zagledana u budućnost koja ju je tjeskobila propustiti imati kvalitetnu sadašnjost.
Tako nekako počinje knjiga "Zašto su Francuskinje mlade i u pedesetima". Zahvaljujući prehrani, vježbama i sportu, najnovijoj kozmetici i tržištu prirodnih preparata gdje se nudi sve i svašta, danas su mnogi u pedesetima u boljoj formi negoli su bili u doba kad im je bilo deset ili petnaest godina manje. Pedesetogodišnjaci često konačno ponovno imaju više vremena baviti se sobom.
Quinquado, složenica riječi "pedeset i nešto godišnjak" i "adolescent", "srednjovječni tinejdžer", opisuje ženu ili muškarca u pedesetima koji žive energično poput tinejdžera. Izraz je, istažujući kvalitetu života ljudi srednje dobi, svojedobno skovao francuski sociolog Serge Guérin.
Pedesetogodišnjaci su sad nova meta oglašivača i medija, često rastavljeni ljudi kojima se sviđa osjećaj nove slobode, imaju odraslu djecu i puno slobodnog vremena, dobrog su zdravlja, bave se sportom, pohađaju različite tečajeve… No to je jedna strana priče, često ilustrirana fotografijama žena neobuzdane energije koje kao da ne žele niti odrasti kamoli sazrijeti, tetovirane u noćnim klubovima do duboko u noć plešu u trapericama što su ih posudile od svojih kćeri, imaju mlade ljubavnike… Ipak, Desclaux u svojoj knjizi radije govori o "mirnoj evoluciji" u životu, negoli o očajničkim pokušajima da se zaustavi vrijeme, kojima doduše i sama ponekad podliježe i koje često tematizira. Kako već pokušava uvjeriti i čitatelja i sebe - godine ovdje nisu tema, već nova energija koja dolazi s njima, konkretno s pedesetima.
Jer do te pedesete mnogi su već "odradili" važne stvari - obitelj, karijeru i sad su u poziciji da se ponovno okrenu sebi, nešto mudriji, iskusniji i stariji možda bolje razumiju što žele od vlastita života. Vrijeme je za reprogramiranje, za manje mahnita trčanja za obvezama, zaradom, dokazivanjem, općenito to je doba kad je u životu manje obveza, a više vremena za častiti sebe smislenim trenucima.
- Danas se pokušavam usredotočiti na trenutak, a sve manje na to da moram reagirati brzo, istoga trena - piše Desclaux.
Mnogi će se, slijedeći agresivne i donekle persuazivne marketinške poruke, uvjeravati da su - još uvijek mladi. Ako već i nisu sasvim mladi, dovoljno su mladi da još jednom gotovo pa mogu krenuti iz početka, da im u životu bude smisleno i dobro. Desclaux savjetuje kako izvući maksimum iz te mlade, a srednje životne dobi - kako uživati u prijateljstvima, obitelji, seksu, odjeći, pronalaženju novih ljubavnih partnera, kako se brinuti za zdravlje, na što ne zaboraviti, a što mirno preskočiti, čime se više ne opterećivati.
Pedesete su i zastrašujuće i čudesne, ali zasigurno lakše, razmišlja Desclaux, ako ste dobro planirali, ako ste pametno prošli ranije životne prekretnice. Ima li smisla lagati o godinama, o tome nadugačko piše, neka se njezina zapažanja mogu učiniti gotovo bizarna, a s nekima ćete se vjerojatno i složiti. Naposljetku, na godine ipak osjetljiva, zaključuje da vlastitim godinama ne treba mahati, jer nakon određene dobi "ništa vas neće toliko postarati kao izjašnjavanje o godinama nekome tko vas za njih nije ni pitao, ili još gore, svojevoljno ih razglasiti, osobito ako više niste jako mladi. Nikad ne upadajte u zamku spominjanja vlastitih godina u očekivanju da će se vaši sugovornici zadiviti. A većina žena koje bez nekog posebnog razloga kažu svoje godine uvijek očekuju kompliment", zaključuje Desclaux i tu možda i nije daleko od istine.
One koji lažu o godinama Mylène Desclaux upozorava gdje je led najtanji, gdje je šansa da ih se razotkrije najveća. Među ostalim, crtajući bitne razlike među generacijama, spominje i tzv. veliki francuski kompleks, činjenicu da Francuzi stariji od pedeset često lošije govore engleski i nikad ga neće dobro naučiti.
- Mi koji smo 1970-ih odrastali u zabačenoj francuskoj provinciji, nismo mogli čuti engleski jezik sve do šestog razreda i to tek tri sata tjedno. I to je bilo to. Internet nije postojao, a svi filmovi bili su sinkronizirani na francuski.
- Mrzim riječ cougar - piše Desclaux, taj pogrdni izraz za zrelu ženu koja zavodi mnogo mlađe muškarce ili se upušta u romantične veze s njima.
- Ovaj seksistički izraz krajnje je nepravedan: cougar je hrabra junakinja koja riskira i za taj rizik preuzima odgovornost.
Nakon predsjedničkih izbora u Francuskoj na kojima je pobijedio Emmanuel Macron, ova riječ je naglo nestala iz upotrebe, premještena je u područje politički nekorektnog. Brigitte Macron puno je pomogla rušenju tabua o odnosima u kojima su bitno starija žena i mlađi muškarac.
- Žene su sad mnogo opuštenije u pogledu svojih godina i na raspolaganju im je krajnja prijetnja koja umiruje: 'Ako me učiniš nesretnom, ostavit ću te zbog predsjednika koji je dvadeset četiri godine mlađi od mene' - ponešto je i ironična Desclaux. Kako kaže, pedesete su doba kad su glavni izbori već odavno napravljeni. Ali u pedesetima, štogod da ste napravili od života, da banaliziramo - karte se često ponovno dijele. Jasno, bolje je ako su u sezoni broj 1 karte bile dobre, ali i sezona 2 - obećava.