‘IDENTITETI U RATU‘

Zašto su sudbine ratnih žrtava u Gvatemali, Ugandi i Hrvatskoj vrlo slične

Glavna je tema ove studije kako je moguće da ljudi koji su mirno živjeli u istim selima vrlo brzo postanu smrtni neprijatelji
Mila Dragojević
 Privatna arhiva

Kako je moguće da se sigurna i mirna zajednica privremeno pretvori u okrutno mjesto gdje se etnička ili rasna pripadnost neke osobe vrednuje više od ljudskoga života kao takvoga? Mila Dragojević je u knjizi "Identiteti u ratu" krenula poprilično neutabanim stazama, intervjuirajući stanovnike triju zemalja koje se razlikuju po svojoj povijesti, ali su komparativne po nasilju nad civilima tijekom ratova – Hrvatske, Ugande i Gvatemale.

Razgovorima s ljudima koji imaju osobna iskustva u ratu pridonosi ne samo glas razuma, nego i autentičnost, dubina i emocije, a autorica se pokušala nadovezati na postojeću literaturu i zaključak da nasilje nad civilima temeljeno na njihovu etničkom ili vjerskom identitetu ukazuje na određenu političku strategiju.

Mila Dragojević je politologinja i izvanredni profesor na sveučilištu Sewanee: The University of the South u SAD-u. Do sada je objavila knjigu "Politika društvenih veza: imigranti u etničkoj domovini" (The Politics of Social Ties: Immigrants in an Ethnic Homeland) kao i niz znanstvenih članaka o migracijama i ulozi kulture i identiteta u političkoj mobilizaciji i političkom nasilju.

Amoralna zajednica

Međutim, veliko je pitanje da li bi bilo “Identiteta u ratu“ bez osobne priče Mile Dragojević. Ona je – vidi se iz njezinog uvoda – Srpkinja iz Hrvatske, kojoj je rat potpuno promijenio život. "U dobi od šesnaest godina svjedočila sam veoma brzom pretvaranju svojeg mjesta u istočnoj Slavoniji u amoralnu zajednicu. Prije rata, moj brat blizanac i ja imali smo sretno djetinjstvo i mladost, zaštićeni ljubavlju i podrškom roditelja te okruženi prijateljima u susjedstvu i školi.

Nakon što smo postali svjesni rastuće političke nestabilnosti u svojem gradu, sjećam se svakodnevnih obiteljskih razgovora o tome što nam je činiti. Tada sam svjedočila razmišljanjima naših roditelja kako da nas zaštite nakon što bi se vratili s posla. Kad je u lipnju završila školska godina, odlučili su da mene i brata odvedu majčinim roditeljima u Vojvodinu. Moj se otac vratio na posao, a majka je iskoristila dopust kako bi ostala s nama do povratka kući, što smo trebali učiniti za nekoliko tjedana", napisala je u uvodu.

Otac je uskoro doznao da su on i majka otpušteni s posla. Na poticaj njegovih roditelja i zbog činjenice da su na grad već padale granate ispaljene sa srpske strane onoga što će uskoro postati ratnom crtom razdvajanja, odlučio im se pridružiti.

"Pritom je ostavio svoje roditelje, koji su živjeli nešto dalje od bojišnice te su rekli kako će radije umrijeti u svojem domu nego postati izbjeglice. Godinu dana nakon napuštanja svojeg grada došla sam u Sjedinjene Američke Države kao srednjoškolka. Moji domaćini potom su mi postali drugi roditelji, a moje doseljeničko iskustvo najvažniji dio vlastitog identiteta", piše ova hrvatsko-srpsko-američka znanstvenica.

"Identiteti u ratu" zastupaju glavnu tezu kako je nasilje nad civilima – od Južne Amerike i Afrike do Hrvatske – vođeno prije svega kao politička, a ne vojna strategija jer se ono događa nakon što je postignuta vojna kontrola nad teritorijem i kad civili koji su ranije kategorizirani kao prijetnja više ne predstavljaju realnu i objektivnu opasnost. Zato je krenula intervjuirati sudionike rata, čuti ono što zove "glasovima ljudi".

U 131 intervjuu provedenom u Hrvatskoj, 69 ispitanika izjasnilo se kao Hrvati, 52 kao Srbi, a 9 kao ostali. Većina ispitanika, njih 66, bile su žene. Osim toga, odlučila je usporediti stradanja u građanskim ratovima, pa je obavila 31 intervju u Ugandi, 18 u Gvatemali i zatim pokušala odgovoriti ima li sličnosti s događajima u Hrvatskoj. Odgovor je očit – ima, i to puno.

Nemoguća pozicija

Naime, razumijevanje općeg političkog konteksta u Hrvatskoj prije i tijekom rata od ključne je važnosti, no ne daje odgovor na glavno pitanje: kako je moguće da ljudi koji su mirno živjeli u istim četvrtima, selima ili gradovima u relativno kratkom vremenu postanu smrtni neprijatelji na nekim, ali ne svim multietničkim područjima? To su pitanja na koja je Mila Dragojević tražila odgovore.

Anonimni sugovornici su prepričavali vlastita iskustva. A ta se razlikuju baš kao i životne priče ispitanika, od kojih će jednom biti krivi Srbi pa će zaključiti "mi Hrvati smo naivni", drugi će izjaviti kako je sve pošlo po zlu "kada su se pojavili neki s Tuđmanovom slikom na leđima", a treći opisati kako je u svojoj postrojbi HV-a imao Srbina, koji se plašio da ga suborci ne likvidiraju, te rezimirati "to se možda dešavalo u Dalmaciji, ali ne kod nas u Gorskom kotaru". Možda sve ove priče sublimira jedna ispitanica čija priča ide ovako:

"Kada je rat započeo, pojedinci koji su željeli ostati neutralnima našli su se pod pritiskom da odu. Ja sam pokušala, recimo, da razgovaram s jednima i drugima. Onda su mi Srbi rekli ti si Tuđmanova... a Hrvati su mi reklu ‘šta ću ja s njima’. Poslije su me na telefon počeli provocirati i jedni i drugi. Na telefon, kad puše u telefon i... jednostavno ono je pritisak da se opredijeliš ili ‘vamo ili tamo. Neutralan je teško bilo opstat. Na kraju, čim se ukazala prilika, odselila sam u inozemstvo."

Zašto su važne ovakve knjige u kojima govore svjedoci rata? Sve se svodi na zaključno objašnjenje Mile Dragojević, a to je: "Istraživanje političkog nasilja podrazumijeva slušanje glasova ljudi koji imaju iskustva iz prve ruke, i koji mogu pružiti pouke budućim naraštajima."

Knjigu je izdala nakladnička kuća Srednja Europa a s engleskog preveo Dalibor Zrno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. prosinac 2020 08:40