Kada u godini prikažete 100-ak knjiga, a registrirate izlazak njih 250, čini se da ne biste trebali imati većih problema sa sastavljanjem rang-liste od njih desetak, koje su vam se činile najboljim. Ali, nije tako. Jedino je sigurno da ste radišnošću podizali onaj tužan prosjek od godišnje pročitanih pola knjige po glavi stanovnika.
Godišnji izbor najboljih knjiga svojevrsna je gubi-gubi situacija. Treba najprije uvažiti objektivne poteškoće, primjerice činjenicu da su izdavači okrenuti Interliberu i Sa(n)jam knjigu. Što znači da u izbor za 2018. upadaju neki naslovi tiskani koncem prethodne, 2017. I tako dalje, i tome slično. No, okolnosti opterećuju nešto manje od subjektivnih neprilika. Do recenzenta pojedine knjige dolaze lako, druge mu ostaju puste želje.
Kako god bilo, moj izbor ovogodišnje književne produkcije podijelio sam, uvjetno po književnim žanrovima, pa unutar svakog izdvojio po par naslova. U cjelini, čini mi se da su “male” književnosti (mađarska, meksička, norveška i druge) sustigle velike, francusku ili američku. Protiv njih radi samo zalihnost iz doba hladnog rata, ondašnja i ovdašnja zapadno-centričnost.
U pojedinim književnostima ženska su pera nadmašila muška, kako kakvoćom, tako i prodanošću naslova, pri čemu prvo pomišljam na francusku i rusku književnost. U hrvatskoj književnosti više to nisu samotna Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan ili Dubravka Ugrešić, već niz mlađih spisateljica (Gromača, Horvat, Jagić, Šojat i dr.). Žensko pismo pokazalo se kao ograničenje mladima.
S druge strane, a istovremeno, zbiljski udio u fikciji pojačao se otkad je Nobelovu nagradu preuzela Svetlana Aleksijevič. I Dylanov Nobel potvrdio je prevrat što se događa u umjetničkoj književnosti, da ne velim beletristici. Na sreću, ovdje nije mjesto na kome bih mogao o tome zaokretu dvojiti.
Pa ipak, moram se još ispričati zato što sam više slijedio strane od domaće, hrvatske književnosti, u kojoj je ove godine cijeli niz autora objavio zanimljiva djela (Cvetnić, Dragojević, Gavran, Kvesić, Jergović, Maleš, Majetić, Manojlović, Perić, Radaković). Jednako tako, potpuno sam zanemario književnosti danas susjednih zemalja, a koje sam nekoć nazivao svojima i na kojima sam su-odrastao, kao što danas mladi rastu bez njih. Književnost se, kao i ostalo, živi u svakodnevici, u čitanju. Šta imam, s tim klimam, rekli bi stari.
STRANA KNJIŽEVNOST
1. Szilárd József Borbély
Tijelu - Ode i legende
(OceanMore, prev. Lea Kovács)
Za mene je knjiga godine “Tijelu - Ode i legende” mađarskog pisca Szilárda Józsefa Borbélyja. Lomeći svoje stihove svjedočenjima, koja je preuzeo iz dviju knjiga i prilagodio sebi - a svjedoci su žrtve holokausta, žene koje su prošle abortus ili borbu za rođenje djeteta - Borbély je stvorio samosvojnu naraciju i jedno od velikih djela “ženskog pisma”.
Borbély je živio kratko (1963. - 2014.). a ostavio dalekosežno djelo. Kome smeta njegov hod između proze i poezije, može si pomoći s njegovim ranije prevedenim romanom “Nevoljnici”. Dvadeseto stoljeće sažeo je u “Tijelu”, posvećenom napaćenom ljudskom tijelu.
2. Ljudmila Ulicka
Zeleni šator
(prev. Igor Buljan, Fraktura)
Borbély je pojedina od 59 poglavlja knjige posvetio stvarnim osobama - Majki Terezi, Svetom Franji Asiškom i drugima - pa uvodi u iduću knjigu. Naime, na kraju polifonijskog romana Ljudmile Ulicke “Zeleni šator” pojavljuje se stvarni lik, nobelovca Josifa Brodskog. Roman prati sovjetsko-rusku stvarnost od 1953. do 1996., odnosno od Staljinove smrti do smrti spomenutog pjesnika. Ulicka je ispisala panoramski pregled iz vremena jedine partije i samizdata, prateći dva “trianona”, ženski (Galja, Olja i Tamara) i muški (Ilja, Miha i Sanja). Brodski je umro u New Yorku, ali njegova poezija živi u ruskim snjegovima.
3. Antonio Scurati
Najbolje doba našeg života
(prev. Ana Badurina, Fraktura)
Povezujući ovogodišnje romane s udjelom zbiljskih likova, moram spomenuti Antonija Scuratija i njegovo djelo “Najbolje doba našeg života”, u prijevodu Ane Badurine. Što spaja dva ljubavna para u romanu: Nataliju i Leonea Ginzburga, s jedne, i Rosariju i Luigija Scuratija, s druge strane? Pisac Antonio Scurati, sin drugo dvoje. Leone Ginzburg, kultna figura Einaudija i talijanske kulture, našao se u zagrljaju spomenute obitelji s milanske periferije, odavno integrirane u grad, zato što je pisac Scurati naišao na njegovo pismo iz 1934. godine, od 8. siječnja, u kome “govori ‘ne’” fašizmu.
Sve četvero likova preuzeto je iz zbilje, no piščevi su nam roditelji manje znani od javnih osoba, te se čine izmaštani. Ogled o tom romanu svojedobno sam naslovio: odakle započinje dokumentarni roman. Odnosi se, itekako na prethodna djela, na Borbélyja i na Ulicku. Različiti stvarni likovi, u različitim zemljama, pokazuju jednu jedinu težnju pisaca, da budu bliži istini od golih činjenica, koje su samo puki “statistički” brojevi.
4. Monica Ali
Neispričana priča
(prev. Marina Horkić, VBZ)
No, kako pisati roman o stvarnoj osobi koju pisac ne poznaje? Možda tako kako je Monica Ali napisala “Neispričanu priču” s Dianom, britanskom princezom od Walesa, kao protagonistom.
U romanu se spominju princezini “dečki”, tj. sinovi, Kensingtonska palača, okrutan bivši muž itd., ali nigdje se ne spominje Diana po imenu. “Mi” to znamo, “našopani” infotainmentom. Je li izravno pozivanje na princezu “spriječeno” zbog pravne znanosti ili umjetnosti, to ne znam.
Kako god bilo, riječ je upravo o princezi Diani (1961. - 1997.), jednoj od najslavnijih i najfotografiranijih osoba XX. stoljeća. Ona je kraljevskoj kući poklonila mladost, čednost i ljepotu, a umrla je u prometnom udesu.
U ovom romanu postoji zaplet o “stvarnoj” ženi koja je mogla nastati iz princeze, onakvoj kakvom ju je zamislila spisateljica Ali, podrijetlom iz Bangladeša. Ovaj “žanr” Britanci zovu what-if (što da je). No, Ali je otišla korak dalje: što bi bilo da je princeza lažirala vlastitu smrt, utapljanjem u Brazilu? Očito, ovaj roman.
5. András Forgách
Tajni život moje majke
(prev. Xenia Detoni, Fraktura)
Da 1989. nije pao komunizam, pa da se nisu otvorili dosjei tajnih policija u bivšim jednopartijskim zemljama, romana “Tajni život moje majke” ne bi ni bilo. Napisao ga je mađarski pisac, dramatičar, dramaturg itd. András Forgách. Teško je ovoj knjizi odrediti žanr: sastoji se od romansiranih dionica, koje se oslanjaju na činjenice, od stihova, ispovjednih zapisa autora (poglavlje “Još nešto”) i od autentičnih izvješća mađarske tajne policije, Odjela III. I to zato što su roditelji pisca bili njeni suradnici. Žanr, ionako nije presudan za dobro pisanje - Tenžerin izraz.
Autor je došao na vrh ove romaneskne sante leda nakon telefonskog poziva jednoga prijatelja iz djetinjstva, 2013. Taj je pronašao prezime Forgách, odnosno kodno ime ove obitelji, u dosjeu tajne policije. I predao ga piscu. Nastao je ovaj fakcionalno-fikcionalni roman. I sugerirao kako bi sutrašnja književnost mogla u cijelosti “ubiti” izmišljenost, 100% inspiraciju ili samoniklost, nalazeći drugačije puteve prema umjetničkosti.
6. Javier Cercas
Prevarant
(prevela Silvana Roglić, Fraktura)
Dionicu o životu stvarnih osoba u umjetničkim djelima završavam s pričom o “velikom prevarantu i prokletniku” Enricu Marcu, kome je španjolski pisac Javier Cercas, nedavni zagrebački gost, posvetio tzv. roman stvarnosti, roman “bez fikcije”: “Prevarant”. Upoznao je Marca 2009., kao 80-godišnjaka iz Barcelone. Marco se puna tri desetljeća predstavljao kao logoraš iz Hitlerove Njemačke, pa je tri godine predsjedao udrugom preživjelih žrtava nacizma, Amical de Mauthausen. Ali, u logoru nikada nije bio...
7. Emma Cline
Djevojke
(prev. Saša Stančin, Profil)
Na kraju moram spomenuti roman “Djevojke” Emme Cline, koja je iskoristila famu o zločinačkoj obitelji Manson i napisala dobar roman, tiskan još davno, koncem 2016.
Bez obzira jesu li takvi likovi “preuzeti” iz stvarnosti pisci, izdavači, princeze, roditelji pisaca ili politički prevaranti, njihov je udio u pripovjednoj književnosti sve veći i značajniji. Oni pitaju čitaoce: otkada su likovi postali izmišljeni? I dodaju: Defoeov mornar Robinson Crusoe bio je opipljiv i ugledan.
8. Vladimir Sorokin
Mećava
(prev. Ivo Alebić, Fraktura)
Suvremeni romani, razumije se, žive pristojno i bez stvarnih likova, kao što to pokazuje roman Vladimira Sorokina “Mećava”. U njemu se pisac, ipak pozvao na drugi dio “stvarnosti”, na lik seoskog liječnika, poznat iz djela Gogolja, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i Čehova.
A kada bi trebalo pronaći “najomiljenije” vrijeme ovih slavnih ruskih pripovjedača, bila bi to snježna mećava. U nju je živući Sorokin doveo “starog” Swifta i napravio dar-mar s malim konjićima iz najjezivijih snova.
9. Olga Slavnikova
2017.
(prev. Ivo Alebić, Sandorf)
Roman Olge Slavnikove “2017.” - naslov me podsjeća Solženjicina - doživio sam kao “posljednji tango na Uralu”. Sveopća i aktualna opsesija bogatstvom odrazila se ovdje u potrazi za korundama, odnosno dragim kamenjem po Uralu.
Prvu pak rečenicu romana: “Krilovu je rečeno da treba biti na kolodvoru sedmog lipnja 2017. godine”, spisateljica je napisala desetak godina ranije, kao svojeznačni distopijski okvir.
“Basnopisac” Krilov donio je na kolodvor džemper od devine dlake za sveučilišnog profesora Vasilija Petroviča Anfilogova. Ostalo je sadržaj. A Slavnikova je pogodila, gađajući na sigurno, u težnju za bogatstvom, “zamrznula” je distopijski okvir jedinom sveprisutnom težnjom. I učinila ga živućim.
10. Margaret Atwood
Sluškinjina priča
(prev. Nedeljka Paravić, Lumen)
O novim, ovogodišnjim romanima i njihovu distopijskom dijelu, teško je progovoriti bez pomoći “Sluškinjine priče” Margaret Atwood. U svijetu, to je najčitanija knjiga 2017., koncem koje je izašao hrvatski prijevod.
Prvo izdanje izvornika bilo je objavljeno davne 1985., no roman se “počeo” prodavati s pojavom istoimene TV-serije. Kako je spisateljica prodala prava na njega MGM-u 1990., koji je snimio i film po njemu, od serije nema ni centa. Ali, od romana ima, pune 33 godine nalazi se u tisku, te je prodano “nekoliko” milijuna primjeraka.
Čime je “Sluškinjina priča” privukla milijune gledalaca i čitatelja? U doglednoj budućnosti, u Republici Gilead, sljednici SAD-a, Fredova radi kao sluškinja u obitelji Zapovjednika i njegove supruge Serene Joy. A to znači samo jedno: da treba začeti dijete s glavom kuće i roditi ga; potom će ga bračni par odgajati.
11. Aldous Huxley
Divni novi svijet
(prev. Stanislav Vidmar, Lumen)
Roman Margaret Atwood podsjetio je mnoge na remek-djelo Aldousa Huxleyja “Divni novi svijet”, koje se koncem ove godine pojavilo u sjajnom prijevodu Stanislava Vidmara, kod “njenog” izdavača, Lumena. Usput, prethodni prijevod potpisao je Vladimir Vidmar i naslovio ga, meni bliže: “Vrli novi svijet”.
Svejedno Bernard Marx i Divljak John jednako su živi kao 1932. kada su se pojavili na svjetlu dana. Treba li reći da je pogovor Huxleyjevu romanu, dužno napisala Atwood (prev. Mate Maras). I došapnuti izdavaču da mu preostaje objaviti esejističko remek-djelo Huxleyja “Ponovno u Divnom novom svijetu”, u kome je dvadesetak godina nakon romana predočio jezivu sliku stvarnosti poslije II. svjetskog rata, koja je dostizala njegov “stari” roman.
12. Jevgenij Zamjatin
Mi
(prev. Rafaela Božić Šejić, Naklada Breza)
Pored Huxleyja, ova je godina na izmaku donijela ponovno izdanje još jednog remek-djela distopijskog, da ne velim znanstveno-fantastičnog karaktera: “Mi” inženjera Jevgenija Zamjatina (pogovor Aleksandar Flaker) iz 1921.
Distopija kao “kritika utopijskog zatvorenog prostora” još nije ni postojala, a nije je ni smjelo biti u komunizmu. “Mi” je preživio pad Berlinskog zida, zato što je društvena kontrola nadrasla državno uređenje, kao markacija obespredmećivanja pojedinca. Zamjatin je tu, tada jednopartijsku kontrolu ispsovao na pasja kola, pa postao nepoželjan u svojoj domovini. Otišao je u emigraciju.
13. Virginie Despentes
Vernon Suboteks
(prev. Ita Kovač, OceanMore)
Svojedobno sam u rubrici “Knjige” hvalio prvi svezak romana “Vernon Suboteks” francuske spisateljice Virginie Despentes. Pošto je netom izašao zadnji svezak istoimene trilogije, imenu naslovnog junaka treba dodati jedino: “III”.
Ova književna trilogija, donekle pokazuje čemu danas mladi Francuzi demonstriraju po ulicama. Oni su djeca njenih protagonista. I zato pojedini kritičari “Vernona” uspoređuju s Balzacovim romanima, predbacujući spisateljici, očito, to što nije nastavila i dopisala još desetak svezaka.
U stvari, 800 stranica ove trilogije moguće je opisati u samo nekoliko rečenica. Izgubivši trgovinu ploča, Vernon je postao pariški beskućnik, pa je poslije sa svojom “ekipom” formirao putujući “cirkus”, u kome je puštao glazbu, jer on jest DJ, širom Francuske, na takozvanim večerima konvergencija. Poslije terorističkog napada na Charlie Hebdo... Dalje ne mogu ići. Ali, važno je uočiti da stvarnost skoro prostački, u pubertetskom smislu “penetrira” u beletristiku.
14. Delphine de Vigan
Prema istinitoj priči
(prev. Vlatka Valentić, OceanMore)
Još je jedna francuska autorica prodala pola milijuna primjeraka svog romana, kao i Despentes, “samo u Francuskoj”. Zove se Delphine de Vigan, a njen je roman: “Prema istinitoj priči”.
Ovaj naslov zvuči kao svojevrsni tržišni poklič. Bio je, naime, zalijepljen uza stotine, ne samo holivudskih filmova i uz tko zna koliko knjiga. S njime autori svih fela uvjeravaju publiku da treba ljubiti istinu, barem onoliko koliko to sugeriraju neke religije. Od Capotea i Mailera do danas oznaka “prema istinitoj priči” postala je komercijalni biljeg. Zašto? Zato što mu publika ne vjeruje. A tako lijepo objedinjava stvarne i nestvarne likove u beletristici.
Kod de Vigan je zgodno još nešto, to što je roman “Prema istinitoj priči” “proizišao” iz filma “Stanar” Polanskog. Isti režiser je zauzvrat ekranizirao taj njezin roman. Nije nimalo slučajno, napokon, što je spisateljica pripovijest o otimanju identiteta završila s čistom filmskom aluzijom, na film “Privedite osumnjičene”.
Zapravo, njen roman nema “punog” kraja ako čitatelj nije gledao taj hit-film.
15. Sándor Márai
Ljubomorni
(prev. Xenia Detoni, OceanMore)
Kada sam već “rang-listu” ozbiljnih prevedenih romana započeo s mađarskim piscem, završit ću je s još jednim predstavnikom iste književnosti.
On je Sándor Márai (1900. - 1989.), a njegov novoprevedeni roman jest “Ljubomorni”, drugi roman iz ciklusa “Djelo Garrenovih”. Kada je izišao prvi, “Buntovnici”, prošle godine, nisam o njemu napisao ni slova. Máraija treba čitati. Samo je sudbina htjela da je i on završio spisateljski život samoubojstvom, no u starijoj dobi od genijalnog Borbélyja.
Povijesne knjige, eseji, publicistika
1) Andrew T. Scull
“Ludilo u civilizaciji - Kulturna povijest umobolnosti od Biblije do Freuda, od ludnice do moderne medicine”
(prev. Dinko Telećan, Sandorf)
Sociolog Andrew T. Scull rođen je 1947. u Edinburghu, a kao profesor predaje u San Diegu. Njegova knjiga “Ludilo u civilizaciji – Kulturna povijest umobolnosti od Biblije do Freuda, od ludnice do moderne medicine” dolazi kao sinteza ranijih radova na temu historije medicine i posebice psihijatrije. Kod starijih će Scullovu knjigu pratiti odjeci slave koju je tema ludila posjedovala u 70-im i 80-tim godinama prošlog stoljeća. Tada su studije filozofa Michela Foucaulta i antipsihijatra R. D. Lainga predstavljale dio jedne drugačije opće kulture.
2) Ivo Frangeš “Čitanja”
(prir. K. Nemec, Matica hrvatska)
Što bi bila hrvatska književnost bez Ive Frangeša (1920. – 2003.), bez njegove “Povijesti hrvatske književnosti” (1987.), s nadopunama u njemačkom izdanju (1995.)? Veći kaos nego što jest.
Frangešova treća posthumna knjiga “Čitanja” - a prve dvije bile su: “Riječ što traje” (2005.) i “Moj Tadija” (2006.) - živući je argument u prilog Frangešova značaja i njegove predanosti dvjema osnovnim vrijednostima: ljepoti riječi i slobodi. Posebno me privukao Frangešov esej o Ivi Andriću.
3) “Šezdesete u Hrvatskoj - Mit i stvarnost”,
MUO i Školska knjiga
Jedna zanimljiva knjiga eseja zapravo je katalog izložbe, što pokazuje da su knjižni katalozi prerasli u mnogo više od jednokratnih izdanja. Riječ je o monografiji “Šezdesete u Hrvatskoj - Mit i stvarnost”, objavljenoj uz istoimenu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), kojoj je suizdavač Školska knjiga.
Za ljepotu ovoga izdanja odgovaran je Zvonko Maković. Njegov je i esej o likovnim umjetnostima u zadanom desetljeću. Krešimir Nemec piše o književnosti zadanog razdoblja. Među autorima se ističe povjesničar Igor Duda, s tekstom “Kultura svakodnevice”, o kojoj je ranije objavio knjigu. Bogatstvo fotografija čitatelja odvlači u ono “pretpotopno” vrijeme.
4) Zlatko Gall “Splitska dica”,
Croatia Records
Croatia Records postala je ozbiljan izdavač kulturno-povijesnih knjiga, sastavlja kamenčiće u mozaiku hrvatske popularne kulture druge polovice XX. stoljeća.
Nova knjiga Zlatka Galla “Splitska dica” pripada istoj biblioteci u kojoj je izašla “Tvornica glazbe” Siniše Škarice. Povjesničar umjetnosti Gall, gotovo 40-godišnji sudionik, pa gdjekad protagonist muzičkog života u Splitu, kao kritičar i kroničar, posvetio je knjigu nekoć mladima, baš dici s kojom pjevamo barem četvrt stoljeća. Izuzetak je uvodno, prvo poglavlje i drugo, koje je posvetio Oliveru Dragojeviću, čiju je biografiju objavio 2006.
5) Tomislav Židak “Priče iz maksimirske šume 2”
(Hanza Media, priredio Tomislav Juranović)
Proteklo Svjetsko prvenstvo Tomislav Židak (1953. – 2017.) nije pratio s olovkom i notesom u ruci. Ostaju njegovi tekstovi o Mandžukiću, Modriću, Rakitiću i drugovima. O hrvatskoj reprezentaciji i Dinamu. Posthumna knjiga “Priče iz maksimirske šume 2”, nastavlja se na prvu, iz 2004.
Židakovu pisanju pristaje kompliment koji je već izrekao književni teoretičar i pjesnik Krešimir Bagić, u predgovoru: “Da je Matoš kojim slučajem pisao o nogometu, vjerujem da bi to činio slično kao Tomislav Židak”. Ukoričene kolumne, objavljene od 2009. - 2017., potvrđuju da Tomica mogao priskrbiti važnost svakoj, “i najneznatnijoj temi” i “podariti joj univerzalnu dimenziju”.
Miscellanea ili razno
Kolikogod se pojedinac trudio izdvojiti neki svoj skromni izbor, iz njega ispadaju mnoge knjige do kojih mu je zbog ovoga ili zbog onoga stalo. U ovom završnom odjeljku izdvojio sam nekoliko zanimljivih knjiga, bez obzira na vrstu ili žanr.
1) Antun Šoljan
“Lično i literarno - izbor eseja neuvrštenih u knjige”,
priredio Tomislav Brlek, DHK
Društvo hrvatskih književnika objavilo je djelo Antuna Šoljana “Lično i literarno – izbor eseja neuvrštenih u knjige”, priredio Tomislav Brlek. I tako nas je podsjetilo na sjajnog pisca, esejista i kritičara. Odavno je Šoljan (1932. - 1993.) zabilježio kako su T. S. Eliot i Vladimir Majakovski najutjecajniji strani pisci za hrvatske pjesnike. I sam je intervjuirao Eliota 1954. “Lično i literarno” govori o spoju hrvatske tradicije i individualnog talenta u Šoljanovih vršnjaka, koje je slijedio od 50-ih do 70-ih prošlog stoljeća. Esej “Misli o nacionalnoj tradiciji”, iz časopisa “Međutim” ‘53., koji supotpisuje Slamnig, i danas podsjeća na neke vrijedne činjenice. Usput, isti je izdavač nedavno objavio izbor eseja i feljtona Dalibora Cvitana, pa je njegov napor hvalevrijedan.
2) “Riječi za jedan lapidarij”,
antologija katalonskog pjesništva u izboru Tonka Maroevića HDP
U trenu kada je bitka za neovisnost Katalonije predstavljala veliki europski “problem”, jedna knjiga, nezavisna od dnevno-političkih događanja, podsjetila je na nju. Skoro na 30. godišnjicu “Bikove kože”, “male antologije katalonskoga pjesništva” (1987,), Tonko Maroević objavio je još jednu panoramsku knjigu katalonskih stihova. U novim “Riječima za jedan lapidarij” (HDP) ide dalje: “ova se knjiga kronološki nastavlja na prethodeći antologijski izbor”. Svakom od 42 uvrštena pjesnika izabrao je po tri pjesme, njih dakle 126.
3) Petar Gudelj
“Imotska knjiga”
(Školska knjiga)
Mitotvorni pjesnik Petar Gudelj u “Imotskoj knjizi”, opsežnoj zbirci stihova i proze, opisuje bajam: “krško lirsko drvo, mladić koji u ožujku obuče plamenu košulju, pa pjevajući od sela do sela, sa sila na silo, prosiplje latice po putu. U krošnji, u kosi, nosi roj pčela, toči bajamov med”. Pod “Brdo” upisuje: “Kuću ste zatvarali brdom”. Uoči isteka ove godine isti je izdavač objavio još jednu “miješanu” knjigu ovoga autora: “Munje i naranče”.
4) Robert Browning
“Izabrane pjesme”
(Matica hrvatska)
U Biblioteci Iktus Matica hrvatska uspostavila je niz dvojezičnih izdanja velikih pjesnika. Objavila je ove godine “Izabrane pjesme” Roberta Browninga, u prijevodu Mate Marasa. I, isto tako, “Izabrane pjesme” Marine Cvjetajeve, koje je priredila Dubravka Dorotić Sesar. Kako je prethodno izašao “novi” Jesenjin, ovaj izdavački pothvat ima sve više dobrih razloga. Za mlade pjesnike i uopće čitatelje.
5) Pavao Pavličić
“Nav i raj”
(Matica hrvatska)
Pavao Pavličić objavio je studiju “Nav i raj” o Nazorovoj epici (Matica hrvatska). “Nav” je, usput, boravište bogova u staroslavenskoj mitologiji, lokalni Olimp. Obje naslovne imenice zorno opisuju rasponske topoi četiri Nazorova epa: “Živana”, “Medvjed Brundo”, “Utva” i “Ahasver”. Koristeći svoj pripovjedački dar, autor je napisao zanesen zagovor zaboravljenog klasika Vladimira Nazora, koji je baš “legao” u rascjep ne-duhovnog mišljenja u samostalnoj Hrvatskoj. Jednima smeta “Zvonimirova lađa”, drugima “Titov naprijed!”. Pod takvim mentalnim, a manje “ideološkim” kompleksom suvremenika jedan nesagledan a bogat opus polako pada u zaborav. I nije sam.
Bestseleri
1. Stephen King
Čarobnjak i kristal
(prev. Mate Maras, Lumen)
“Ono”
(prev. Božica Jakovlev, Stilus)
To se najbolje vidi po kultnom Stephenu Kingu, za koga su se domaći izdavači borili u socijalizmu, a bore se i danas. Četvrti svezak njegove Kule tmine, pod naslovom “Čarobnjak i kristal” objavio je “Lumen”, a opsežni roman “Ono” Stilus. Mimo visokih naklada, King je postigao uvažavanje u ozbiljnim krugovima. Uveo je najdelikatnije cijepljenje žanrova, primjerice fantazije i horora. Bio je prvi majstor cijepnih podloga - Slamnigov termin - koje su definirale aktualni bestseler.
2. John Grisham
Siva gora
(prev. Damir Biličić, Znanje)
John Grisham možda nije toliko slavan kao King, no jest rodonačelnik pravničkog krimića i “autor” niza holivudskih hitova. Više nego ranije, u prvim romanima koji su ga proslavili - a izdavao ih je, u nas nestali “Algoritam” - ovaj se pisac prometnuo u žestokog kritičara američkog državnog-političkog uređenja.
Tako u “Sivoj gori” prati rat siromašnog pojedinca i državno-korporacijskog aparata, koji prijeti američkom snu bolje od sjevernokorejskih dalekometnih projektila. Udruženi novac poreznih obveznika i kapital bogataša zajednički krote slobodoumnog građanina, glavnog unutrašnjeg neprijatelja.
Ispada, po Grishamu da državne agencije i korporacije drže Ameriku pod kontrolom. Pa su njegovi čitatelji, istovremeno tajni kritičari sustava.
3. Erin Kelly
On kaže/ona kaže
(Stilus knjiga)
Dobar triler podsjeća na neki drugi, zaboravljeni a pročitani, zapravo na triler koga nema. Toliko je dobar i predmetnuti “On kaže/ona kaže” Londončanke Erin Kelly.
Već njegov naslov upućuje na sudski proces, za silovanje, u kome će presuditi porota važući iskaze žrtve i osumnjičenika. Podsjećanje na stare “trilere” jednostavno jest žanrovska zaliha, koju pisci koriste.
U šestom romanu, Kelly je fabulu složila jednostavno. Usporedno “skače” s prošlosti, s festivala organiziranog za pomrčinu Sunca davne 1999., u Lizard Pointu, u Cornwallu, na londonsku svakodnevicu 2015., odnosno na aktualni festival pomrčine, koji se održavao na Ferojskim otocima. Tako, naime, Jelena Pataki prevodi nezavisni arhipelag Farskih otoka, u sjevernom Atlantiku.
4. Jean-Christophe Rufin
Crta razdvajanja
(prev. Dubravka Celebrini, Znanje)
Bestseler “Crta razdvajanja” Jean-Cristophea Rufina zaintrigirao me zato što nosi epigraf Samuela Colta, i zato što se bavi “nama”, odnosno ratom u BiH 1995.
Epigraf glasi: “Bog je stvorio jake ljude i slabe ljude. Ja sam ih učinio jednakima”. Za Alexa je Kakanj: “Kao prljava rupa. Hrvatska enklava okružena muslimanima, koje su pak okružili Srbi!” Kad su humanitarci prošli hrvatski check-point: “Hrvatski časnik poslužio im je kavu, ali je navaljivao da uz nju popiju čašu šljivovice”. Ujutro su vidjeli: “Na zidovima, ispod jasli punih slame, visio je portret Ivana Pavla II., a nasuprot njemu plakati golih žena prekriveni muhoserinama”.
5. Lucinda Riley
Sedam sestara
(prev. Jelena Pataki, Egmont)
I samo jedan ljubić: roman Lucinde Riley “Sedam sestara”, objavljen s dodatnim rimskim brojem “I” na koricama. To je, zapravo prva knjiga romanesknog sedmoknjižja, naslov joj je: “Majina priča”.
Osnovna konstrukcija počiva na mitologiji Sedam sestara ili zvijezda Plejada, “zviježđa pored Orionova pojasa”. Prema njima je usvojitelj Pa Salt (nadimak) imenovao šest, odnosno sedam sestara (Maja, Ally, Star, CeCe, Tiggy, Elektra i Meropa - sestra koja nedostaje). Usvajao ih je tim redoslijedom, “kao dojenčad”.
Na početku romana, sestre se okupljaju u domu u kome su odrasle, u “veličanstvenom, izoliranom dvorcu na Ženevskom jezeru”, na imanju Atlantida, kome se može pristupiti jedino čamcem. Javljeno im je, naime, da je njihov voljeni otac preminuo... Zapravo, u ljubiću sve ostaje isto, samo su događaji aktualizirani, a novčani iznosi prilagođeni inflaciji.