Prekjučer je umro slavni pisac i novinar Mladen Kušec (r. 24. II. 1938), nedodirljivi glas djetinjstva radija i televizije za naraštaje klinaca, rijetki sugovornik koji je razumio djecu i koja su njemu, zauzvrat, vjerovala.
Ostavlja iza sebe 30-ak knjiga, ili po njegovom računu iz jednog intervjua – uključe li se i brojne utilitarne – njih 100-tinjak, te bezbroj dragulja u arhivima spomenutih medija, što govore o skoro šezdeset godina naše prošlosti viđene iz jedinog zbiljskoga očišta, onog dječjeg. Govore i o jednom neumornom tragaču i putniku.
Mladen Kušec proveo je formativne godine u specifičnom dijelu Zagreba, u Željezničkoj koloniji, iza stadiona u Maksimiru, tamo gdje se društveni život vodio u parku, kod samostana, i jasno se čuo vlak s obližnje pruge. Još su tamo letjeli aeroplani. Možda to ne bi trebalo reći da Kušec nije pazio, kao dječak, na djecu svojih dviju starijih sestara i brata, na njih osmero: smišljao je za njih pripovijesti i učio.
Prijelomna godina
Napokon, tako je počeo pisati, pazeći da ne griješi u idućem prepričavanju. Bili su strogi suci, pa bi ga ispravljali. Poslije je diplomirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i zaposlio se 1963. na Radio Zagrebu; a godinu prije toga izvješćivao je iz Skoplja razrušenog potresom. Novinarstvo je učio od vijesti do komentara, i na tome je ostao zahvalan mentorima, uvjeren da se najprije mora izučiti zanat. Isticao se u raznim radio-formatima, da bi odnio, nekoliko godina kasnije, rukopis prve knjige, pjesama za djecu, iz radijske redakcije u Jurišićevoj 4 do izdavača, Mladosti, u Ilici 30 ("Dobar dan!", 1970).
Prva Kušecova knjiga izašla je iste godine kad i "Nevidljiva Iva" Zvonimira Baloga, što je bila prijelomnica u hrvatskoj poeziji za djecu. Bez obzira na njezin uspjeh, nastavio je rad pred mikrofonom i ubrzo postao stanovnik svakog "malog" kućanstva. Enciklopedija Kušecove knjige opisuje ovako: "Njegove pjesme i prozu povezuje prožetost humorom te jednostavno progovaranje o temama zanimljivima djeci. Najbolje su mu one knjige u kojima se uobličava tzv. filozofija djetinjstva ('Plavi kaputić', 1974) te dječje ljubavne pjesme ('Volim te', 1973).” To su dva snažna argumenta zbog kojih je Kušec bio najdraži lektirni pisac u nižim razredima. Učio je govoriti sramežljive i povučene.
Sedamdesetih Kušec je započeo stvarati na dva kolosijeka. Mimo pisanja knjiga, pokrenuo je radijski serijal "Bijela vrana" što je praktično trajao do jučer – njegovu 45. godišnjicu proslavio je 2017. Posao na radiju i za pisaćim stolom kod njega se križao, baš kao tračnice; primjerice, prema jednoj radioemisiji "Bijela vrana" napisao je roman "Donatela" (1989). U 80-ima je dvama kolosijecima dodao i treći: televizijski. Desetljeće je "otvorio" radijskom "Tonkicom Palonkicom frrr", koja je svojim zvukom "ostvarila novo poglavlje povijesti emisija za djecu", a uskoro ga nastavio dokumentarnom tv-serijom "Patuljci pojma nemaju".
Medijske suprotnosti kod njega su se povezivale, štoviše spajala ih je središnja, zajednička osobnost: dijete i njegov svijet. Ona iskrenost i prisnost koju je "izučio" u sporazumijevanju s nećacima na Željezničkoj koloniji očitovala se u njegovim razgovorima s nepoznatom djecom, kako pred mikrofonom, tako i pred kamerom; jednako tako u književnim naslovima. U tome je Mladen Kušec iznašao jedinstvenu poetiku. I rukovodio se njome bez obzira na godine; radio je poslije penzije 2007., jednako kao i prije.
Zbog Kušecova medijskog rada književnost nije trpila, objavio je 15-ak romana za djecu, primjerice: "Slijedi me" (1989), "Mama, tata i ja" (1992), "Zagrli me" (2002), "Zlatni potok" (2003), "Pijetao koji je pao s neba" (2004) i druge. Prošao je klasičan književni put, od poezije prema prozi. Isto tako, iskušao se u dramskom radu pišući teatarske adaptacije svojih pjesničkih i proznih djela ("Volim te", 1972; "Čudo u ormaru", 1980 itd.). Pregled naslova Kušecovih brojnih slikovnica pokazuje da se nije libio poučnih zadaća ("Priča o prometnim znacima", 2003), smatrao ih je važnim, kao i Ivana Brlić Mažuranić.
Živi dijalozi
Na pitanja o svom radu i pristupu djeci odgovorio je lakonski: "Nekad davno imao sam na televiziji emisiju, zvala se 'Gledaj me u oči', jako mi se sviđala. I to vam je to. Svake su oči jedna priča." Ali, samo je Mladen Kušec znao "otvoriti" nepovjerljivo dijete i doznati ono što drugi nisu, s jedne strane, pa to zatim uobličiti u knjizi. A djeca vole Kušecove knjige baš zato što ih je prepoznao, kao u živom dijalogu: "Čovječe! Djeca uvrede pamte cijeloga života i to ih određuje. A ne samo knjiga, učenje i ocjene!"
Knjige koje je posvetio rodnom Zagrebu zauzimaju posebno mjesto u Kušecovom opusu. Kao da je s njima čekao zrele godine: dovoljno je spomenuti "Krijesnice predgrađa" (1994) i "Sredina! Pomaknite se naprijed!" (2016). Prvu je posvetio Željezničkoj koloniji u Maksimiru; ona predstavlja viđenje jednog davnog vremena koje posvjedočuju fotografije stvarnih dječaka iz piščevog djetinjstva; tzv. generacijska knjiga. A priče druge knjige pisac je okupio oko plavog tramvaja i gradskih ulica.
Kušec je od prve knjige, koju su ilustrirali učenici osnovnih škola, koristio radove i priče svojih sugovornika iz radijskih i tv-emisija. Zato se ti živi dijalozi doimaju kao građa za njegove knjige. U njima je našao poticaje i dijelove stvarnosti na kojima se zaustavljao, gradeći neka, ne sva svoja književna djela. Vjerovao je djeci, kao ona njemu, što ga je učinilo samosvojnim u hrvatskoj književnosti.
"Ubili su mi kuću"
U zbirci zapisa s temom iz Domovinskoga rata "Ubili su mi kuću" (Zagreb, 1991), koju čine "realistične priče temeljene na iskustvu djece prognanika, svjedoči o utjecaju rata na odrastanje". I pamti: "Nevjerojatno da je u to doba meni jedino Mladost objavila knjigu 'Ubili su mi kuću', o djeci u progonstvu. Naslov knjige je rečenica jedne djevojčice kojom je opisala što joj se dogodilo."
Za svoj novinarski rad Mladen Kušec primio je brojne nagrade, od one na Tjednu radija JRT-a u Ohridu 1977., i 1983., do nagrade HRT-a Ivan Šibl za životno djelo 1991.; za roman "Mama, tata i ja" dobio je nagradu za najbolji roman za mladež Mato Lovrak. Pa ipak, najveća mu nagrada ostaju njegove "bijele vrane", koje su se i sa sijedima sjećale onih davnih dana kada su snimale emisiju po zabitim selima Like, Korduna, posvuda po Hrvatskoj i ne samo njoj. Na kraju, citiram jedan od pozdrava na njegovoj Željezničkoj koloniji, iz pjesme "Pozdravi": Bok, Mladene!