Zagrebačka učiteljica i Slavonac koji je odustao od Ekonomskog fakulteta, Sandra i Marko, oboje još u dvadesetima, pritisnuti švicarskim kreditom za stančić u Dugavama i ugovorima na određeno, odselit će u Birmingham. Njihovu imigrantsku priču iz Engleske pripovijeda Kristina Glavan u romanu "Između", koji je ovih dana izdao zagrebački Disput, a uredio Josip Pandurić.
Kristina Gavran piše drame, kratke priče, prije pet godina objavila je roman "Gitara od palisandra".
Ideju za ovaj roman o migrantima, ljudima koji su u životnoj fazi kad su, kako i naslov romana kaže "Između", jer mukotrpno grade novi život negdje drugdje, u isti čas često se osvrćući na ono što su ostavili iza sebe, autorica je dobila prije tri godine. Njezini likovi, bračni par Sandra i Marko, vlastite odluke, uspjehe i neuspjehe u Engleskoj, važu i mjere emotivnim i racionalnim "instrumentima" dijelom uvjetovanim formiranjem u Hrvatskoj.
U Zagrebu je diplomirala dramaturgiju, u Englesku otišla 2013. godine, kao studentica. Imala je Erasmus stipendiju, za vrijeme postdiplomskog studija dramaturgije šest je mjeseci radila u jednom tamošnjem kazalištu.
Četiri je godine provela u Birminghamu, drugom najvećem engleskom gradu, koji se proširio tijekom industrijske revolucije i neprestano prima nove migrante. Zatim se preselila u Loughborough, maleni grad s velikim sveučilišnim kampusom i brojnim studentima.
Danas živi u Cheltenhamu, gradu ljetnikovcu u kojem su bogati Londončani gradili svoje vikendice zbog termalnih voda i lijepe prirode. Unatoč tome, kaže: "Nisam još pustila korijenje u Engleskoj, i tko zna, možda je nakon ovih deset godina vrijeme da krenem negdje dalje."
Deset godina u Velikoj Britaniji dovoljno je dugo da promijeni moguće zablude, stekne nove možda i neočekivane uvide, da nauči puno o društvu koje je, pogotovo u velikim gradovima, isprepleteno Britancima, ali i mnogobrojnim, često jako različitim migrantskim zajednicama, nerijetko zatvorenima u sebe.
U romanu, među ostalim, kaže:
"To da su svi migranti isti najveća je laž. Jedni druge mrze i ne razumiju. Ali ipak se međusobno razumiju bolje od Engleza."
Postoji li neka neslužbena "hijerarhija" među migrantima različitog podrijetla?
"Englezi su već navikli na migrante, morali su silom prilika. Velika Britanija ne bi funkcionirala bez vanjske radne snage; dovoljno je promotriti tko radi u bolnicama, na farmama, u dućanima. Ali za nas došljake, preseljenje u Englesku znači i susret sa svim drugim rasama, kulturama, jezicima. Ja sam tek u Engleskoj osvijestila da sam bijela, nikada prije nisam o tome razmišljala. Ili da me se smješta u Istočnu Europu. Kao migrant, lako upadnete u neku kutiju. Sjećam se, jedne je godine na Zagreb Doxu bio prikazan sjajan dokumentarac "All white in Barking" koji prikazuje Britaniju koja se bori s rasizmom, ali ima i jedna smiješna scena (prepričat ću koliko me sjećanje služi) gdje pitaju migrante bi li se ljutili da im djeca odaberu partnera druge rase, a netko s Balkana odgovara da može biti bilo koje rase, samo da nije onaj prvi balkanski susjed krive vjere. Ponekad imamo veće predrasude prema susjedima koji su nam slični nego prema ljudima iz dalekih krajeva jer o njima jednostavno ne znamo ništa. Predrasude se grade i prenose kroz čitave generacije, nije lako upoznati čovjeka jedan na jedan. Treba za to i otvorenosti i hrabrosti. Eto, za mene je Zagreb Dox bio prozor u svijet, obožavala sam sjediti u SC-u, jesti pržene krumpiriće iz menze i gledati dokumentarce koji su prikazivali meni nepoznate ljude. Uvijek sam imala taj interes za druge. Možda mi je zato bilo lakše snaći se u multikulturalnom Birminghamu."
Kako na migrante gledaju Englezi, imaju li skupine useljenika koje lakše i skupine koje teže prihvaćaju? Pamtim iz mog vremena u Londonu da je rasizam tih 1990-ih bio više izražen prema doseljenicima iz Indije, Bangladeša …, negoli prema doseljenicima iz Afrike i njihovim britanskim potomcima.
"Ne znam, nisam to primijetila. Više sam u Engleskoj ostala iznenađena klasnim razlikama, podjelama s obzirom na to tko ima koje obrazovanje i koliko novaca. Mene je začudilo da u Engleskoj postoji toliko privatnih škola, da se u brojnim školama odvajaju dječaci i djevojčice ili da mnoge škole imaju protestantsku ili katoličku filozofiju. Nisam tako zamišljala jednu sekularnu, progresivnu, zapadnu zemlju. Nedavno smo dobili prvog premijera koji je indijskog podrijetla, a uz to se uvijek spominje da je išao u vrlo skupu privatnu školu. Migranti koji su došli iz Azije vrše veliki pritisak na svoju djecu da budu izvrsni u školi, da se natječu i ostvaruju najbolje rezultate. Roditelji migranti spremni su raditi noćne smjene kako bi svojoj djeci omogućili bolji život. To je ta velika razlika između prve generacije migranata i one druge generacije, njihove djece. Mislim da među njima postoji ogromni jaz, iako su iz iste obitelji, pripadaju dvama svjetovima. Meni je u romanu ‘Između‘ bilo važno prikazati prvu generaciju koja se pokušava snaći, ali i zapisati koliko se njihovo iskustvo mijenja kroz godine. Velika promjena se dogodi kad i sami dobiju kćer, kojoj daju ime Đurđica, komplicirano ime za engleski jezik, ali u tome vide simbol i čvrstu odluku da će se vratiti."
Govoreći o svom prvom iskustvu Engleske, prvim danima i godinama, kazuje: "Isprva sam bila samo gost, pa mi je sve bilo sjajno i uzbudljivo, a onda se s vremenom to početno uzbuđenje otopilo. Najteže mi je bilo svladati duge zime i kišne dane, ‘small talk‘, taj isprazni dijalog ‘kako si, dobro, a ti, i ja dobro, pada kiša, da pada‘. Tek kasnije sam shvatila kako Englezi u razgovoru o vremenu u pozadini pričaju o mnogim drugim stvarima. Te 2013. Hrvatska je još uvijek bila u pregovorima oko ulaska u Europsku Uniju. Sjećam se da je proces dobivanja vize dugo trajao i da su me na granici ispitivali razna pitanja. Zatim smo ušli u EU, sve se promijenilo, dobili smo veća prava. Onda se pak dogodio Brexit, opet nova pravila. Sad me na ulasku u EU upozoravaju da ne smijem ostati duže od 90 dana s britanskom putovnicom. Sve te promjene, veliki politički pomaci, ipak utječu na ‘male ljude‘. To je onaj osjećaj da stojiš na mjestu, a oko tebe se mijenjaju države, granice i zakoni. Velika Britanija više nije ista, eto jedna sitnica, kad sam došla, funta je vrijedila 12 kuna, a sada je 8 i pol kuna."
Postoje li neki stereotipi o Englezima i Engleskoj koje su joj godine u Engleskoj potvrdite i neki koje je život tamo - opovrgnuo?
"Mi smo u Hrvatskoj izloženi engleskoj kulturi, glazbi, filmovima, prepoznajemo engleski humor iz serija, a sve više imamo i engleske turiste na našoj obali. Stoga mislimo da o njima puno toga znamo, dok oni o Hrvatskoj rijetko što znaju, spominju Jugoslaviju, Game of Thrones ili obalu. Oni o nama misle da smo glasni, strastveni i puni emocija, a mi pak za njih da su suzdržani i hladni. A ipak, u Engleskoj sam ostvarila divna prijateljstva. Jest da moramo planirati kavu dva mjeseca unaprijed jer nema one hrvatske spontanosti, ali te kave su tople i ugodne."
Što je njoj bitno naučila o migraciji u Engleskoj, što je ključno spoznala o migrantima?
Lik u romanu "Između", mladi hrvatski emigrant Marko, među ostalim kaže: "Sve što sam znao o svijetu prije dolaska u Birmingham bilo je pogrešno. Tek na gradilištu upoznaš ljude: Albance, Poljake, Indijce, Pakistance."
Kristina Glavan: "Naučila sam o sebi da imam puno više predrasuda nego što sam mislila. Lako je biti tolerantan iz daljine, u Hrvatskoj gdje su svi slični. Pravi je izazov biti na Birmingham marketu i shvatiti da ste migrant baš kao i svi ostali, i da za većinu ljudi niti ne znate odakle dolaze, ali da ti ljudi kupuju hranu koja je posve drugačija od vaše, odijevaju se u odjeću koju ne prepoznajete i slijede neke posve različite kulturne kodove. Takve sitnice, mali susreti su ono što meni privlači pažnju i to sam pokušala opisati u romanu. Moji likovi, Sandra i Marko, moraju savladati vlastite predrasude (a ne samo kukati kako drugi imaju predrasude prema njima) kako bi se uklopili u britansko društvo."
Kako raditi na tim predrasudama u sebi? Imate li neki primjer iz vlastitog života koji biste mogli podijeliti s javnošću?
"Za razbijanje predrasuda potrebno je vrijeme i istinski susret ljudi. Kad sam kao 25-godišnjakinja doselila u Birmingham, pogled bi mi često znao ostati prikovan za žene koje su hodale u burkama, tako da su im samo oči virile ispod crne odore. Kupovale bismo u istom supermarketu, vozile se istim autobusima, ali među nama nije bilo pravog susreta i ja sam neprestano razmišljala o tome kako one žive i zašto su tako pokrivene. Nedavno sam dobila priliku raditi na projektu BOSA s redateljicom Tinom Hofman, u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Projekt je kroz audio pripovijedanje propitkivao migraciju, a nekoliko mjeseci radile smo s grupom žena iz Jemena koje već dvadeset godina žive u Birminghamu, ali tek sad uče engleski. Njihove zajednice su prilično zatvorene, i Tina i ja smo se čudile takvoj migraciji gdje ne dolazi do asimilacije i želje za novim iskustvima. Ali dok sam ja sama donijela odluku o preseljenju, spakirala torbe, odabrala zemlju u kojoj znam jezik i često posjećujem obitelj u Zagrebu, te žene bile su prisiljene napustiti dom zbog stravičnog rata i pobjeći u zemlju koja ih je prihvatila, ali koju možda same ne bi izabrale. Ipak, kroz šale o engleskoj kiši i uskim kućama, kroz nostalgiju za sparnim ljetnim danima i domaćom hranom, shvatile smo da nas povezuje puno više toga nego što smo isprva mislile. Ja sam osjetila veliku zahvalnost što su nas te žene prihvatile u svoju zajednicu i pustile u svoj svijet."
Čime ju je, općenito, oplemenila Engleska?
"Bilo koje putovanje ili preseljenje prilika je da sagledamo sami sebe iz nove perspektive, promislimo o vlastitom identitetu i ciljevima u životu. Ja ponekad zavidim ljudima koji čitav život provedu na istom mjestu, u rodnoj kući, okruženi obitelji i prijateljima iz djetinjstva. Lijepo je pripadati, pustiti korijenje, slijediti običaje i tradiciju. Napisala sam na engleskom jednu dramu, ‘Papar i med‘ koja progovara baš o tome, o baki koja doziva svoju unuku Anu da se vrati iz Engleske i preuzme kuću na otoku. Baka u jednom trenutku kaže: ‘Lijepo je umrijeti na istom mjestu gdje je čovjek rođen‘, i ja duboko vjerujem da je to lijepo. Ali postoje ljudi koji ostaju i oni koji odlaze, nomadi i sjedioci, i važno je da se ti ljudi susretnu i izmijene priče."
Puno je među migrantskim parom iz romana "Između" osjećaja krivnje, krivnje koje im nameću roditelji i baka kad odluče emigrirati; krivnje koju nekoliko godina kasnije, sad već debelo i dugo u Birminghamu, Sandra nameće suprugu Marku jer ‘ne grize dovoljno‘. Zanimljiva je Markova rečenica: ‘Ako nisu uspio u tuđini, onda stvarno nisi ni za što. U Hrvatskoj se još možeš izvlačiti na korumpirane političare, namještene natječaje, gramzljive privatnike koji ne isplaćuju plaće, ali ovdje, u obećanoj zemlji, sami si sebi kriv.‘
Što čovjeku donosi ta gotovo pa obveza da, jednom kad ode, mora uspjeti? Što je uopće – uspjeh?
"Hrvatska ima veliku tradiciju migracija, ima nas posvuda u svijetu, a lik uspješnog migranta postao je dio narodnog folklora. Pa i sad, nakon ulaska u EU iselilo se puno ljudi, a novine vrve od bombastičnih naslova o tome kako je u Irskoj trava zelenija i kolike su plaće konobarima i medicinskim sestrama. Ipak, rijetko progovaramo o onoj manje lijepoj strani preseljenja, o svim unutarnjim previranjima. Ako dopustimo da nam uspjeh definiraju drugi (a oni će to najčešće učiniti po lako mjerljivim kriterijima – kolika ti je plaća, koliku si kuću kupio, koji auto voziš), ne ćemo se ni sjetiti razmisliti što je za nas uspjeh. Rijetko kad će nas netko (ili mi sami) zapitati ‘Jesi li sretan u tuđini?‘.
Po nedavno objavljenom popisu stanovništva vidi se da nas je sve manje i manje. Natalitetne politike ne daju rezultata, a sve više ljudi seli ne čisto iz ekonomskih razloga, nego žele ostvariti kvalitetniji život. Silom prilika, i Hrvatska će se morati naviknuti na uvoz radne snage. Jer netko mora graditi ceste, brati jabuke, brinuti za pacijente u bolnicama. Sigurna sam da ta tranzicija ne će biti laka i bit će mnogo opiranja. Svi bismo mi da se stvari ne mijenjaju, da Hrvatska ostane nekakav netaknuti, zamišljeni raj. Ali dovoljno je proučiti povijest da bi čovjek primijetio kako je migracija uvijek bilo i uvijek će ih biti. Nisu lake ni za one koji migriraju niti za one koji prihvaćaju došljake. Moj roman je mali prilog tome da i jedni i drugi to osvijeste. Zato bi me posebno zanimalo kako bi na tu priču o hrvatskim migrantima u Birminghamu, o ulasku u EU, Brexitu i putovnicama krive boje, reagirali čitatelji u Engleskoj. Jer nije ovo samo priča o Hrvatima, već i o Englezima i svima onima koji sad čine englesko društvo."
Kad smo dogovarale razgovor o novom romanu, gledale smo to planirati za srijedu ili četvrtak, jer, objasnila mi je Kristina Gavran, to su dani kad se posvećuje pisanju. Gotovo da sam joj pozavidjela na tom, naoko, uređenom ritmu, kolikogod da dva dana tjedno u odnosu na preostalih pet izgledala malo. "Takav raspored postoji tek odnedavno. Zapravo pišem kad djeca odu spavati, u kasne noćne sate. Zadnje četiri godine provela sam radeći na doktoratu, primala sam stipendiju i svakodnevno dolazila na sveučilište Loughborough. To mi je oduzimalo puno vremena, a i pisanje na akademskom engleskom iziskivalo je puno truda. Nakon toga sam imala tri različita posla; predavala sam studentima, radila na projektima u kazalištu, putovala svaki dan u drugi grad i glava mi je bila prepuna slaganja rasporeda. Sad sam se nekako primirila, tri dana radim stalni posao u marketinškom timu sveučilišta Gloucestershire, a dva dana posvećujem pisanju i umjetničkim projektima. Prvi put nisam posve slobodnjak i radim u uredu, sve mi je neobično i sve promatram sa zanimanjem. Sad tek doista shvaćam šale iz serije "The Office". Mislim da ću jednoga dana i o ovom iskustvu napisati priču. Svjesna sam da svaka životna faza nosi svoje, a ja ionako u svakom iskustvu vidim priliku da nešto zapišem i izmaštam."
Kako se odlučila za studij dramaturgije na zagrebačkoj dramskoj akademiji? Po čemu pamti te dane?
"Dramaturgija je jedini studij pisanja u Hrvatskoj, iako se radi samo o dramskom pisanju, znala sam da je to studij za mene. Ti studentski dani bili su predivni, radila sam s profesorima kao što su Tomislav Zajec, Lada Kaštelan, Sibila Petlevski, Marin Blažević, Mate Matišić i brojni drugi. Gledali smo predstave, čitali drame, pisali, analizirali. Akademija me naučila i nekoj spisateljskoj disciplini (s kojom se i dan danas borim), ali i osnažila me da svoje radove pokažem drugima i prihvatim kritiku. Puno je lakše naviknuti se da su kritike sastavni dio posla kada imate devetnaest godina, nego kasnije. I tu ne mislim na neke službene kritike objavljene u novinama, nego i one sitne komentare koji će doći od obitelji, prijatelja i čitatelja. Osvijestila sam da se ne može sve svidjeti svima. Pa iako ja uvijek ponavljam da pišem kao dar čitatelju, to ne znači da mu povlađujem i pokušavam se napadno svidjeti. Dopuštam sebi da kao pisac rastem, mijenjam stilove, interese, teme."
Govoreći o pisanju, dalje kaže: "Nekad pišem s lakoćom, nekad se tekst i ja dugo natežemo i pregovaramo. Najljepši dio pisanja za mene je ono što se odvija u mojoj glavi, prve ideje, mašta, eventualno kratke bilješke u moju malu crvenu bilježnicu koju nosim svuda sa sobom. No onda kad ideje treba razraditi, zapisati u nekoj formi koja će komunicirati s čitateljem, tada mi se čini da oni svjetovi koje sam izgradila u svojoj mašti na papiru tako posloženi u rečenice ne izgledaju ni približno slično."