ZAGREB - Jean Paul Sartre smatrao je Che Guevaru “najpotpunijim čovjekom na svijetu”. Che je opjevan u bezbrojnim pjesmama, idealiziran u filmovima, a lijep poput sna o svjetskoj revoluciji postao je opće mjesto za iskaz bunta i to tamo gdje se u potrošačkom društvu ono najčešće izražava, ne na ulici, nego na majicama.
Strast prema knjigama
Logično, beskompromisni revolucionar u deziluziranom svijetu idealan je kao primjer da je svijet možda mogao izgledati drugačije, da su se svi kao on borili, ne zbog vlasti ili novca, nego vođeni idejom o egalitarnom društvu koji bi se protezao od Argentine do Konga.
Na žalost, zaneseni pričom o strastvenom revolucionaru, koji je volio čitati i pisati, lako se zaboravi i naličje priče. Tema upravo objavljenog prijevoda knjige “Projekt Guevara: snovitim stazama svjetske revolucije” nagrađivanog njemačkog povjesničara Gerda Koenena upravo je naličje ili pravo lice sjajne ikone dvadesetog stoljeće.
“Svi su mrtvi: crveni očevi i nadočevi s kojima smo mi novokršteni ljevičari iz 1968. godine bili tako bliski, čije postere smo lijepili na zid i čije smo knjige nosili u džepu. Samo brat Che ostao je živ. I više od toga: vodi second life, kao vlastiti duh, bezvremeni kultni lik, čije se astralno tijelo skoro odvojilo od povijesne ličnosti, pa s početkom svake nove školske godine biva nanova otkrivano”, pojasnit će autor svoj obračun s jednim od idola svoje mladosti.
Postupak nam je dobro poznat, najteže praštamo onima koje smo nekoć voljeli, a njemački ga povjesničar izgleda jako volio.
Hagiografski prikazi
Stoga nije čudno što je globalno poznata slika romantičnog idealiste iz brojnih, gotovo hagiografskih prikaza, u njegovoj knjizi ustupila mjesto manje popularnoj slici, onoj razmaženog, privilegiranog dječaka, lošeg oponašatelja ljevičarskih ideja i narcisoidno opsjednut svojim likom, do te mjere da mu nije bio problem obnažiti se do pasa kad je Playboy to zatražio. Slika odraslog čovjeka koji je njemački časopis Spiegel na jednoj naslovnici stavio uz bok Gandhiju, ustupila je mjesto slici brutalnog, fanatičnog Castrova egzekutora, ratnika koji je isuviše lako volio potezati okidač.
“Nakon prepada na La Platu doživio je prvo stvarno vatreno krštenje, u tom svom ranom i mračnom zvjezdanom času gerile svjesno se podvrgnuo ultimativnom egzerciru: ubiti čovjeka gledajući ga u oči”, piše tako publicist o prijelomnom trenutku Cheova života u prvim danima Kubanske revolucije. Commandante Che ultimativni ispit ratnika besprijekorno je položio, štoviše o tome će se kasnije u pismu majci napisati:
“ Voljena stara: ovi plameni reci, do kraj nadahnuti Martijem, stižu ti iz kubanske džungle. Ja sam dobro i žedan sam krvi. Baš kao pravi vojnik...- s puškom na ramenu i nečim novim, cigarom u ustima...”
Premda je težište Koenenova pristupa na Guevari i njegovom projektu svjetske revolucije koja je trebala izroditi “novim, kolektivnim i nesebičnim čovjekom 21. stoljeća”, njegova je opširna knjiga i vodič kroz burna desetljeća latinoameričke i svjetske povijesti. Koenen se bavi Fidelom Castrom , Tamarom Bunke, zanesenom zapadnom inteligencijom. latinoameričkom kulturom mačizma te strateškim političkim potezima i krizama Cheova vremena. U preciznost analize ne trebamo sumnjati.
Veza ideologije i poze
No, problem je negdje drugdje. Slika vječno mladog Ernesta Che Guevare već odavno nema veze s čovjekom od krvi i mesa, ako je mit ikad i imao veze sa stvarnom ličnosti. Stav prema njemu u glavama mnogih ionako je pitanje ideologije. Je li riječ o osviještenoj ideologiji ili pozi, zasebna je tema.
Povjesničar o procesu radikalizacije
Ovdašnjoj publici Koenen je poznat kao autor knjige “Vesper, Enslin, - iskonski pripzori njemačkog terorizma” u kojoj je probijajući se kroz šumu romantičarskih predodžbi rekonstruirao proces radikalizacije čelnih ljudi RAF -a (Rote Armee Fraktion), skupine koja je tijekom svoje tri “generacije” tijekom dvadesetak godina skrivila smrt nekoliko desetaka ljudi, 1970 -ih odvela Njemačku na rub političke krize a svejedno negde u procesu postala dio urbane mitologije.