KALEIDOSKOP

ZORAN ŽMIRIĆ O NOVOJ KNJIZI 'Svidjelo mi se bilježiti intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus'

Carmela Žmirić

Zoran Žmirić

Ovo je treća Žmirićeva knjiga u dvije godine, nakon romana “Putovanje desnom hemisferom” te izuzetno hvaljenog “Pacijenta iz sobe 19”

Zoran Žmirić u novoizašloj zbirci pripovijedaka „Kaleidoskop“ (Hena com) piše o ljudima koje ne zna i koji nisu njegovi, pripovijeda o slučajnim susretima s onima čije živote tek naslućuje iz neke geste, rečenice, odjeće, posture. Ono što tematizira zbiva se ponekad u ne duže od tridesetak sekundi, dok pored nepoznata čovjeka stoji na pješačkom prijelazu, za crvenog ili žutog svjetla, možda za čekanja gradskog autobusa na stanici, susreta na kakvom parkiralištu. Lajt motiv jest odnos čovjeka prema čovjeku, onome prvome do nas s kojim nas je život slučajno, na kratak trenutak spojio, od kojega vjerojatno nećemo imati materijalne koristi, već smo tu pokazati mu ljudsko lice "nizašto". Ogoljeni od interesa, kakvi smo u tim slučajnim susretima? Držimo li do usputna prolaznika, bi li mu se našli pri ruci, jesmo li ga percipirali u vlastitoj glavi, imamo li za njega empatiju, vrijeme, volju vidjeti ga i čuti?

Žmirić se puno bavi vremenom, onime na što vrijeme i kako u životu (po)trošimo. Čitajući njegovu zbirku svako toliko bih se sjetila knjige "The Top Five Regrets of the Dying“, publicistike što ju je napisala Bronnie Ware, australska medicinska sestra, na temelju razgovora koje je vodila s njezinim pacijentima u palijativnoj skrbi, ljudima kojima su dani bili već posve precizno odbrojani. Na samrti baš niti jedan nije žalio za kućama, automobilima, materijalnim bogatstvima, žalili su jedino za propuštenim odnosima s ljudima, vremenom koje nisu proveli s onima koji su im bili manje ili više bitni.

Kako ste „skupljali“ ove priče? Čini se kao da su nabrane, odnekud donesene, negdje životom ubrane i potom – ukoričene. Djeluju kao krokiji zaustavljenih trenutaka.

Sve te priče odvijale su se ispred mene poput predstave u kojoj sam bio jedina publika. Ili barem onaj u publici koji na njih obraća pozornost. Krenulo je na semaforima dok sam čekao zeleno. Sjedio bih u autu ili kao pješak jednostavno stajao pred pješačkim prijelazom i u tim trenutcima primjećivao ljude koji prolaze, susreću se, donose sa sobom neki svoj komadić kaleidoskopskog stakalca. Gledao sam kako svjesno ili ne, prolaznici tvore interakciju, sklapaju motiv, pa potom odlaze dalje gdje će s nekim drugim ljudima biti dio nekog drugog prizora, aktivni likovi slike zamrznute u vremenu. Kad sam se jednom izvještio vidjeti priču tamo gdje je prije nisam nalazio, onda je bilo lako. Kako mi je u pisanju, pored samog sadržaja, izuzetno važno pronaći i neki smislen koncept, pao mi je na pamet Kaleidoskop - cjevasta igračka s ogledalima u kojoj se nalaze sitna šarena staklena zrnca. Koristi se tako što se gleda kroz jedan kraj cijevi, dok svjetlost ulazi kroz drugi kraj odbijajući se od ogledala. Kako se cijev kaleidoskopa prilikom gledanja rotira, šarena stakalca u njoj se miješaju i stvarajući različite vizualne oblike. Jednim pokretom stakalca su složena na jedan način, no već idućim pokretom stakalca se razbježe, udalje jedna od drugih i iznova sretnu tko zna kad. Tako i ja kroz Kaleidoskop gledam ljude kao na šarene perle, kao na urbane uokvirene dijapozitive zaustavljene u filmu svijesti. To mi se svidjelo pa sam odlučio graditi motive Kaleidoskopa tako da bilježim intimne urbane priče koje pomalo podsjećaju na filmski omnibus u kojem ću kao autor... zapravo ne autor, već kao svjedok i pripovjedač, sve krhotine svakodnevice postaviti u smislenu cjelinu koja opet iznova predstavlja autentičan život u svoj svojoj punini.

Kaleidoskop priče govore o strancima, prolaznicima, ljudima iz istog kvarta ili grada koje promatrač/pripovjedač sreće. Jesu li nam stranci doista stranci, ako smo prisutni u trenutku, voljni dio vremena i pažnje usmjeriti na neznane nam ljude?

Da, sve su priče pisane iz pozicije običnih ljudi i njihovih slučajnih susreta tijekom obavljanja dnevne rutine zbog koje ne uspijevaju vidjeti ništa osim ustaljene matrice. No ponekad je dovoljno tek podići pogled i primijetiti smisao koji nas sve vrijeme majčinski prati. A mislim da smisao leži u jednoj jednostavnoj ideji; vjerujem kako je zatvaranje u osobno iskustvo ravno duhovnom samoubojstvu i da rast možemo doseći isključivo prihvaćanjem. Zato, koliko god ovo nekome naivno zvučalo, vjerujem da ne postoje stranci već samo ljudi koje još nismo upoznali.

Pamtite li neku situaciju, priču kad je stranac, osoba koju viđate ali zapravo ne poznajete, nekom gestom ili pričom oplemenio vaš život?

Da, primjerice svaki put kad sam nekog prolaznika u nepoznatom gradu pitao kojom ulicom krenuti, a on mi je poklonio vrijeme i pokazao put. To su naizgled nevažni trenutci u kojima sudbina zavrti kaleidoskop života i približi nas jedne drugima. Naučio sam primjećivati naizgled nevažne stvari i u njima vidjeti više negoli se na prvi pogled naslućuje.

Što znači u životu dobro (iz)koristiti vrijeme?

Svi mi raspolažemo s jednako vremena. Imamo ni sekundu manje ili više od 24 sata u danu. Kad o tome razmišljate tako, shvatite da ono uobičajeno opravdanje kako netko drugi ima više vremena od vas jednostavno ne drži vodu. Jedina je istina da svatko sebi drugačije slaže prioritete. Neki će otac, na primjer, reći supruzi da se ona pozabavi djecom jer misli da ona ima više vremena. Ima ga i on, ali za neke druge stvari.

Pišete, među ostalim, o čovjeku koji deset godina nije bio u gradskom muzeju, a volio bi, i pored njega prolazi svaki dan, jer mu je na putu do posla. Za što vam osobno nedostaje vremena, a bitno vam je, voljeli biste ga imati?

Volio bih manje raditi, a više stvarati. I više biti s onima bez kojih mi je sve ovo besmisleno. Više učiti, upoznavati, spoznavati, rasti…

Što ste s godinama naučili o životnom vremenu koje nam je dano? Ima li, kako to kažete u vašoj otvornoj priči, „vrijeme vremena“?

Shvatio sam da je Lennon bio u pravu kad je govorio kako ti se život događa dok planiraš nešto drugo. Istina je i ono što su govorili stari Kinezi, a Amos Oz učinio besmrtnim - da ne prolazi vrijeme, već prolazimo mi.

Imate li strah od vremena koje protječe?

Kao jako mlad, čak tri puta sam se suočio s mogućnošću da moje vrijeme iscuri. Prvi put '91. odmah po dolasku u jedno ličko selo. Drugi put godinu kasnije kad su me iz tog sela deportirali u KBC Rijeka. Vrata sobe bila su odškrinuta i čuo sam kako liječnica govori mom zapovjedniku da mu ne može garantirati hoću li preživjeti noć. Treći put, iz nekog bizarnog hira sudbina je 1999. odlučila kako priča iz '92. nije svršena pa me vratila u onu istu sobu u onu istu bolnicu. Tad sam već bio siguran kako sam do tad ispucao sve adute i da je to to. Čak mi je u jedan čas palo na pamet da bih agoniju koju mi je jedna liječnica najavila, trebao sam prekinuti. Nisu to jednostavne situacije, no razum u takvim trenutcima ima malo što za kazati. U svakom slučaju, ta iskustva su me naučila da na vrijeme s kojim raspolažem gledam kao na poklon. Ima u mom romanu „Snoputnik“ jedna misao koju sam glavnom liku stavio na leđa neka se nosi s njom. Lik nakon iznenadne smrti svog oca s kojim nije bio u dobrim odnosima, razmišlja kako ga je ta situacija dočekala nespremnog. Kaže on, mladić u zrelim dvadesetima, kako nije mogao ni pomisliti da će mu otac tako iznenada umrijeti i sa sobom zaklopiti njihovo zajedničko vrijeme koje su mogli, ili trebali, provesti zajedno. Razmišlja kako je olako povjerovao da će mu otac poživjeti još dvadesetak godina i da je to vrijeme trebalo biti dovoljno da izglade svoje napete odnose. No onda lik osvijesti da je razmišljajući o konceptu vremena upao u zamku. Pomisli; a kako mogu biti siguran da ću ja poživjeti još dvadeset godina?

Što ste čitali zadnjih mjeseci a da vas je kao čitatelja obradovalo? Što vam, kao čitatelju, književnost znači danas i je li se to bitno promijenilo u odnosu na ono što vam je književnost, opet kao čitatelju, značila prije dvadeset godina?

Posljednje dvije godine život mi je bio posložen tako da sam za čitanje odvajao malo vremena. U tom sam periodu paralelno radio na tri rukopisa; završio sam romane „Putovanje desnom hemisferom“ i „Pacijent iz sobe 19“, i naravno „Kaleidoskop“. Uz to sam iznova detaljno prolazio kroz svoj roman iz 2009. „Blockbuster“ koji je prošle godine objavljen u Ukrajini i kao novo izdanje kod nas u izdanju Hena coma. Iako nisam čitao koliko sam želio, uspio sam pročitati „Sive duše“ i „Brodeckov izvještaj“ Philippea Claudela i to mi je bilo sjajno. Više nego obično čitao sam domaće autore i autorice; Jergovića, Karakaša, Novaka, Vujčić, Adamović, Matić, Kušec… Trenutno mi uz uzglavlje stoje Pamukova „Zovem se Crvena“ i iznova čitam Matvejevićev „Mediteranski brevijar“.

Prije dvadeset godina sam bio čitatelj, danas sam i autor, samim time optika kojom promatram književnost je drugačija. Nekad su mi knjige bile mjesta za uzmak, danas su mi instrumenti za širenje znanja. 

Izdvajamo