StoryEditor
OKRUGLI STOL

KUĆA KOJA JE PODIJELILA GRAD Okupili smo četiri ugledna arhitekta, teoretičara i povjesničara umjetnosti da nam daju svoj sud o čudu u centru Zagreba

Privatna kuća za investitora Antu Vlahovića u samom središtu Zagreba izazvala je golemu pažnju i burne polemike. Četvoro uglednih arhitekata, teoretičara i povjesničara umjetnosti raspravlja o projektu slavnog portugalskog arhitekta Eduarda Souta de Moura i domaćeg studija 3LHD ;Gavrilović: Ova kuća je drugačija, šokantna je. I elitistička Mrduljaš: Izvedba zida sjajan je doprinos našoj arhitekturi

Portugalski arhitekt Eduardo Souto de Moura, inače, dobitnik najvažnije arhitektonske nagrade Pritzker, u Preradovićevoj ulici u Zagrebu u suradnji s domaćim Studiom 3LHD gradi privatnu kuću za investitora Antu Vlahovića. Kuća je izazvala žustre polemike u javnosti. U medijima i na društvenim mrežama ne jenjavaju reakcije koje se mogu podijeliti na tri kategorije: jedni smatraju da je kuća sjajno uklopljena, drugi da je dobra, ali da joj tamo nije mjesto, trećima se, naprosto, ne sviđa. Zašto je jedna kuća izazvala toliko polemika teško je jednoznačno odgovoriti. No, povijest svakako bilježi mnoge burne reakcije vezane uz gradnju u centru grada. U konkretnom slučaju, najviše se razvilo polemika oko toga što kuća na fasadi, prema ulici, nema prozora.

Predsjednicu Udruženja hrvatskih arhitekata Maju Furlan Zimmermann, arhitekta Sašu Randića, teoretičara arhitekture Maroja Mrduljaša i povjesničara umjetnosti i voditelja Galerije Forum Feđu Gavrilovića pozvali smo na okrugli stol vezan uz ovu temu.

Za početak, u par rečenica, koji je vaš stav prema ovoj kući?

Maroje Mrduljaš: Mislim da ova arhitektura jest doprinos promišljanju Donjega grada, da svjedoči što stanovanje u tom prostoru može biti. Razvile su se diskusije prije svega oko toga koliko je ta zgrada introvertna. No, uzmimo podjelu između ostakljenih i neostakljenih površina. Kad bi se to išlo računati, matematički odnos bi bio sličan kao na bilo kojoj od susjednih zgrada, jedino što je drugačija raspodjela. Kad raspravljamo o interpolaciji u urbano tkivo, važno je kako ona pridonosi urbanom prostoru. U konkretnom slučaju, postoji, barem kako vidim po nacrtima, javno prizemlje s galerijom. Sama je forma reducirana na elementarno i pristojno se odnosi prema susjednim zgradama, prate se visine susjednih kuća. Prilično je skladna i uspješna.

Feđa Gavrilović: Zgrada mi izgleda kao osoba koja je zadnja ušla u kazalište i onda svima pokraj kojih prolazi okreće stražnjicu. Bogati poduzetnik koji ima kuću u centru grada ne želi da svi gledaju kako on živi. Spomenuo bih neke primjere iz povijesti arhitekture. Primjerice, u 15. stoljeću, kada je Michelozzo radio za obitelj Medici, napravio je fasadu koja je ljudima dozvoljavala da vide raskoš koja se nalazi iznutra. Sociolozi kažu da arhitektura pokazuje istinu koju društvo ne želi znati. Iz ove fasade čita se da je društvena stratifikacija kod nas ogromna.

Saša Randić: Riječ je o privatnoj kući koju je investitor gradio za sebe. Njoj je dan značaj manje zbog arhitekture, a više zbog čovjeka koji ju je gradio. Taj se aspekt u javnosti više procjenjuje i o njemu se više raspravlja nego o samoj zgradi. Postoje razni primjeri tako introvertiranih blokova u svijetu, radio ih je, primjerice, Rem Koolhaas u Japanu. Japanci i inače rade kuće koje su okrenute prema unutra. S te strane i nije nešto revolucionarna na međunarodnoj razini, ona je nešto novo u našem prostoru. Nedavno sam bio u jednom međunarodnom žiriju. Moji kolege iz Italije i ja ozbiljno smo se posvadili s glavnom arhitekticom Kopenhagena. Ona je za prvu nagradu jako zagovarala kuću koja je imala dnevne boravke u staklenim pločama postavljene jedne nasuprot drugi, na šest metara udaljenosti. Nama se, u južnoeuropskom duhu, pak, sviđala jedna zgrada koja je bila sva zatvorena, s u vrlo malim škurama. Kuća u Preradovićevoj je dovela zaštitu privatnog do ekstrema. No, ne nalazim je toliko bitnom za hrvatsku arhitekturu, pa čak ni za taj blok, da bi o njoj bile silne rasprave i tako pojačan interes javnosti. Općenito je čitav Donji grad precijenjen kao povijesni blok. Da citiram Oscara Wildea, mudrost dolazi s godinama, a godine ponekad dođu same. Slično bi se moglo reći za velik broj tih kuća koje vrednujemo samo zato što su stare, a u većem dijelu to su prosječni uradci koji samo imaju starost i onda ih u većem dijelu idealiziramo.

Maja Furlan Zimmermann: Ja bih za konačan estetski sud pričekala da kuća bude dovršena. No, u funkciji predsjednice UHA-e željela bih pohvaliti način na koji je došlo do tog projekta, a to je da je proveden javni natječaj na koji je pristigao velik broj radova. Voljela bih i da ostali privatni investitori, koji to nisu dužni, natječajima dolaze do rješenja.

Zagreb, 200220.
Koranska bb.
Okrugli stol o urbanizmu.
Na fotografiji:
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
Maroje Mrduljaš, teoretičar arhitekture; Feđa Gavrilović, voditelj Galerije Forum; Patricia Kiš; Maja Furlan Zimmermann, predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata; Saša Randić, arhitekt

Je li ovaj način gradnje antidemokratska forma, kako se negdje moglo pročitati? Bi li kuća izazvala interes i da vlasnik nije privatni poduzetnik? Zanima li ljude više investitor ili kuća?

Maja Furlan Zimmermann: Demokratski je da svatko za sebe donosi odluke, a sustav je taj koji bi trebao regulirati jesu li privatne odluke s javnim posljedicama prihvatljive široj društvenoj zajednici.

Saša Randić: Nisam siguran da arhitektura svojim oblikom odgovara na ideološke stavove, to smo doba prošli. No, zanimljivo mi je da su se aktivistički pokreti šezdesetih godina borili za novu arhitekturu, za radikalne forme, dok je današnji aktivizam konzervativan. Gdje god se nešto novo dogodi, odmah se aktivistička scena bori protiv toga. To su zapravo reakcije, refleksi na šire društvene procese, stvari koje u društvu i inače nisu dobre i zato defenzivan stav protiv novog. Vjerujem da je tako, u suprotnom bi izgledalo da imamo samo gnjile projekte koje se isplati napadati.

Maroje Mrduljaš: Važno je je li procedura koja je dovela do izgradnje ili ne demokratska. U ovom je slučaju proveden natječaj s međunarodnim sudionicima i poštuje se urbanistički plan koji regulira što se može napraviti, a što ne. Procedura se poštovala i u tom je slučaju forma nevina. Pitanje je i vidite li nekome kroz prozor i inače. Nama su životi u privatnim stanovima nevidljivi i nedostupni. Prozor je više metafora. Vlasnika kuće u Preradovićevoj više zanima vlastiti introvertni život koji se odvija u njegovoj kući. I mene se njegov život ne tiče.

Saša Randić: Kad sam se doselio u Nizozemsku, bio sam šokiran da ogromni prostori dnevnog boravka, uključujući i moj, nemaju nikakvih zavjesa. Prvo što sam pomislio bilo je da će ljudi gledati u moj prostor, a zapravo je obrnuto. Svatko gleda iznutra prema van i zapravo tako profitira.

Feđa Gavrilović: Da se vratim na vaše pitanje, riječ demokratski možda nije prava odrednica. No, svakako je elitistički.

Maroje Mrduljaš: Podsjetio bih na natječaj za Galeriju Akademije likovnih umjetnosti koja se trebala sagraditi u Ilici, a koja se možda može usporediti u ovom slučaju. Gotovo svi su nagrađeni radovi na različite načine imali neki oblik netipičnih ili ravnih fasada. Treba raspravljati i o tome koja je struktura urbanog pejzaža. Možda ta običnost Donjega grada, naprosto, provocira radikalne intervencije, provocira nešto drugačije.

Feđa Gavrilović: Rekao bih da takve forme dodatno naglašavaju običnost donjogradskih blokova. U slučaju natječaja za Galeriju ALU svi su prijedlozi zatvarali pogled na dvorište, na park skulptura, na park u kojemu se odvija život studenata i ne vidim razloga zašto bi se to skrivalo fasadom.

Kažete da ta običnost Donjega grada izaziva radikalne intervencije. Kako bi izgledala ulica da su u njoj samo takve kuće?

Maja Furlan Zimmermann: Meni osobno bi se mogla svidjeti takva ulica, da su zgrade u formi volumena koji lebdi iznad prizemlja.

Maroje Mrduljaš: Postoji kao primjer Čanićeva ulica. Stražnja strana tvornice potpuno je zatvorena i gleda na ulicu, ali nema stakleno prizemlje. U Kukuljevićevoj je trafostanica, no ona se ne doživljava kao provokacija, nitko je ne primjećuje.

Portugalski arhitekt Eduardo Souto de Moura više je puta bio u Zagrebu. Je li bitno dobro poznavati grad da bi se u njemu moglo graditi?

Saša Randić: Nekada to zna i opteretiti. Čitateljima će to možda zazvučati neobično. Zna se dogoditi, primjerice, da studenti na diplomi izaberu svoje mjesto odakle dolaze i u kojemu nešto žele napraviti. Često to bude katastrofalno jer se teško osloboditi, opterećujuće je.

Maja Furlan Zimmermann: Više sam puta bila u situaciji da žiriram natječaje u kojima se moglo vidjeti da arhitekt dobro poznaje kontekst, što nije nužno rezultiralo najboljim rješenjima. Kao autori nosimo svoja životna iskustva, ideje koje razvijamo, znanja koja stječemo. Kad krenemo u prostor koji dobro ne poznajemo postoji mogućnost da damo i novi pogled na njega.

Ovo je, koliko mi je poznato, prvi put da jedan dobitnik nagrade Pritzker gradi u Zagrebu. Koliko je važno, pritom, da je de Moura dobio najvažniju svjetsku nagradu za arhitekturu? Propustili smo, podsjetimo, kroz povijest neka važna imena, primjerice, Adolf Loos sudjelovao je na natječaju za Esplanadu...

Saša Randić: Dobro dođe, ali nije ključna. Arhitektonska scena neće posebno profitirati, imat ćemo kuću koja će biti kvalitetna, ali to je to. Neko je vrijeme postojala fascinacija velikim imenima u arhitekturi, ne samo u arhitekturi, no mislim da je to vrijeme iza nas. Uz poznate arhitekte obično bi išli kontroverzni projekti. Uzimanjem nekog međunarodno poznatog imena krenulo bi se na probijanje onih barijera za koje se smatralo da bi ih bilo teže probiti.

Maroje Mrduljaš: Riječ je o intervenciji razmjerno skromnog mjerila koja ništa presudno u gradu ne mijenja, dakle, o nečemu što je razmjerno limitirano. Drago mi je da je Souto de Moura gradi u Zagrebu. On jest dobitnik nagrade Pritzker jednog finog tipa. Nije starhitekt već je posvećeni zaljubljenik u arhitekturu. Govorimo o jednom vrlo ozbiljnom autoru. Osim toga, tektonička izvedba zida sjajan je doprinos. Tehnička kultura koja je kod nas zanemarena u ovakvim uvjetima može doći do punog izražaja. No, za takvo su što potrebni uvjeti konkretne financijske moći.

Maja Furlan Zimmermann: Bilo bi sjajno da je riječ o javnom programu, projektu od javnog društvenog značaja, koje naše društvo može konzumirati i uistinu osjetiti što znači djelo dobitnika nagrade Pritzker. Ovo djelo ćemo doživljavati, zapravo, kao promatrači izvana, kao prolaznici.

Zagreb, 200220.
Preradoviceva ulica.
Kuca u izgradnji Ante Vlahovica.
Na fotografiji: kuca u Preradovicevoj 11.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Podrazumijeva li život u gradu da osjetite gradsku vrevu. Zašto onda ne živjeti izvan grada?

Maroje Mrduljaš: Ovakav način života podrazumijeva najbolje od oba svijeta.

Saša Randić: To je, naprosto, individualan odabir, svatko može sam odabrati hoće li zatvoriti prozor ili ga otvoriti. Što se tiče gradske vreve, sigurno će se u kući čuti s ulice. Dojam ulice je u takvoj građevini sličan kao na Vermeerovim slikama, vidljivo je sunce, ali uvijek indirektno. Što se tiče prostora, dosta je to običan prostor za tako neobičnu kuću.

Feđa Gavrilović: To je lokacija na kojoj je prestižno imati kuću, jedan eksces. Možemo se slagati ili ne oko estetike. No, stvar je, uistinu, osobnog odabira investitora.

Saša Randić: Opet, bolje je da je taj novac upotrijebljen u rekonstrukciju Donjega grada, nego da se dalje gradi u šumi.

Maroje Mrduljaš: Slažem se. Podsljemenska zona se brutalno uništava. To je jedna tragična situacija u kojoj imamo potpuno građevinsko divljanje. U pojedinim dijelovima čak i novi prijedlog GUP-a predlaže daljnje gradnje. Paralelno, čitav grad je prepun rupa. Konsolidacija urbanog tkiva trebala bi biti prioritet u razvoju donjeg dijela grada. Ne mislim pritom prvenstveno na obiteljske kuće. Ali, ako mogu obiteljske kuće, zašto ne. Trebali bismo pritisak potpuno preusmjeriti u donju zonu i vidjeti ima li elitno stanovanje prikladne tipologije. Ovo je, koliko je meni poznato, prva obiteljska kuća u perimetru bloka Donjega grada. Postoje neke obiteljske kuće u unutrašnjosti bloka, a ovo je prvi put da je imamo na fronti. Ovo jest presedan, da investitor ne ide u nekakve dvore u šumu već u grad, u urbanu zonu. Rado bih vidio eksperiment sa socijalnim stanovanjem unutar gradskog bloka, ali stanovanjem koje je također orijentirano prema unutarnjem s maksimalnom zaštićenošću od buke i ostalog. Moguće je, vjerujem, eksperimentirati u tom smjeru.

Koje su suvremene uspješne interpolacije u Zagrebu?

Maroje Mrduljaš: Spomenuo bih primjer kuće u Gundulićevoj ulici, rad Kreše Ivaniša. Fasada je u potpunosti staklena i ima vertikalne elemente koji je ritmiziraju. Malo se o toj kući pričalo što je šteta jer je dobar rad. Jednake su prednja i stražnja fasada. Za razliku od kuće u Preradovićevoj o kojoj pričamo, ova od Ivaniša jako je ekstrovertna, zanimljiva u smislu formalne intervencije u gradu. Uvijek se govori o interpolacijama koje su nastale između dva rata, no ima uistinu i uspješnih novijih.

Saša Randić: Pojam interpolacije hrvatski je pojam, ne možeš ga prevesti na engleski. Na engleskom se koristi riječ infill, no nema taj kulturološki značaj. Kod nas je taj pojam interpolacije krenuo od postmoderne. No, u pravilu je riječ o diskusijama koje se odvijaju na dvodimenzionalnoj razini, na razini fasade, oblika, boja.

Zašto se tako lome koplja oko ove kuće?

Feđa Gavrilović: Oko zgrada koje su u javnom prostoru uvijek će se lomiti koplja. A ova je kuća drugačija, šokantna je.

Maroje Mrduljaš: U Zagrebu u pravilu krenu ogromne rasprave kada se nešto gradi u Donjem gradu. Postane to predmetom debata i polarizacija, mnogi mrze što se događa. No, maknimo se tri bloka dalje. Ako se u tom dijelu grada dogodi grozota, socijalna nepravda, formalni užas, ta priča nikoga ne interesira. Zašto je tako, odakle ta snažna identifikacija s Donjim gradom, zašto se smatra da je tako bitan, a ne Novi Zagreb, to je otvoreno pitanje koje bi trebali proučiti sociolozi i urbani antropolozi. Osim činjenice da ljude u pravilu smeta bilo kakva novina u Donjem gradu, postoji i činjenica da je rasprava personalizirana, da se vezuje uz osobu.

Maja Furlan Zimmermann: Neosporno je da se radi o umjetničkom djelu, i kao takvo izaziva reakcije. Obično to bude površna reakcija na neku pojavu, no treba pustiti vremenu da presudi što se dogodilo. Ovo je kuća koja ima jasan identitet, jasnu ideju, i meni je drago da se dogodila.

Saša Randić: Kuća plijeni pažnju svojim pristupom da se zatvara prema van, a otvara prema unutra. No, valja pričekati da se vidi kako izgleda staklo u prizemlju jer grad u pravilu percipiramo na razini prizemlja.

Feđa Gavrilović: Trebalo bi otvoriti i inače puno više debata o javnoj gradnji. Ovo je privatna kuća, ona jest zanimljiva, ali to je samo jedna kuća u Donjem gradu, ima puno većih užasa.

Maroje Mrduljaš: Nije loše da su takve diskusije toliko ostrašćene. Da nisu, ne bismo znali koliko je ljudima stalo do Donjeg grada.

Maja Furlan Zimmermann: Svi smo, pri tom, licemjerni, jer je Donji grad prepun prostora u kojima se iza zagrađenih i zatvorenih prozora kriju dućani. Imamo niz prostora koji ‘okreću leđa gradu’.

Feđa Gavrilović: U Zagrebu, i u čitavoj Hrvatskoj, postoji i teret od terasa te suncobrana koji su čitave godine otvoreni te se ne može vidjeti povijesna jezgra.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2020 09:15