Matko Trebotić, student arhitekture u klasi Nikole Dobrovića i Bogdana Bogdanovića, te kod Hermana Schardta u Essenu, nakon jedne arhitektonske realizacije, restorana na Braču, odlučio se za slikarstvo. Posljednjih godina nastaje njegov najjači ciklus “Mediteran”, iz tog je ciklusa jedna slika predana britanskom prinčevskom paru u posjetu Hrvatskoj.
Na poklon su princ Charles i njegova supruga, vojvotkinja Camilla, dobili vašu sliku. Kako je to izgledalo?
- Kada su me zvali da bi poklonili moj rad, dao sam uvjet da bude slika po mom izboru, i da ne bude uokvirena. Riječ je o najnovijoj slici izašloj, doslovno, prije par dana iz mog ateljea. Slika “Mediteran” (dimenzije 80 puta 90 centimetara) traga za apsolutom bijele, kao i ostali radovi iz serije, i predana je u mojoj prisutnosti. Princ Charles me pitao za pojedine simbole sa slike, što oni znače, tehniku, tlorise i glagoljicu, bili su vrlo zainteresirani, oboje.
‘Slika nije mrtva’
Imamo dosta burnu povijest poklanjanja umjetnina državnicima i kraljevskim obiteljima. No što uopće vama znači, kada se vaša slika tako protokolarno pokloni?
- Povjesničar umjetnosti Andro Krstulović Opara, koji je u Uredu predsjednice RH, dobro poznaje i prati moj rad, tako je počelo. U umjetničkom pogledu možda nema nekog prevelikog značenja, no naravno da priznanje države godi umjetničkom egu. U konkurenciji su, inače, bili kolege koji slikaju klasične pejzaže Dubrovnika ili Splita. Nije poklonjen neki ordinarni nacionalni kič, i to smatram uspjehom. Pokazalo se da i progresivna umjetnost može biti dio protokola. Bilo mi je i zadovoljstvo da mogu pokloniti i svoju monografiju na engleskom jeziku, što je prava promidžba.
Na koji način svoju umjetnost vidite progresivnom?
- Na način neprekidnog napretka, istraživanja novog. Poznajem umjetnike koji su sa četrdeset godina stali sa svojim istraživanjima, i funkcioniraju u okviru onog što su do tada pronašli. Meni tavko što nije palo na pamet. Također, i zato što sam vjerovao u doba najveće krize slike, i još uvjek vjerujem da ovaj, dvodimenzionalni medij nije mrtav, i da postoje još mnoge teme i mnoga istraživanja na temu slike. A trodimenzionalni prostor, također, ostaje otvoren.
Novi ciklus, vezan uz Mediteran, najjači je vaš ciklus do sada, najpročišćeniji...
- On je rezultat višegodišnjeg istraživanja, koji sredina nije prepoznala na vrijeme, tek ga sada prepoznaje. Osim traganja za apsolutom bijelog, zanima me slika koja može povlačiti paralele s glazbom. Moja je umjetnost ukorijenjena lokalno, svi moji obzori su kanalu između Splita i Brača, ali je istodobno vrlo univerzalna. Da, više je okolnosti u zadnje vrijeme išlo meni u prilog, drago mi je da se u Split doselio Branko Franceschi, koji mi je organizirao veliku izložbu, i preko njegovih su veza dva američka kustosa nedavno posjetila moj atelje.
Boravak u Njemačkoj
Spomenuli ste Andru Krstulovića Oparu, savjetnika predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović. Ona je na mjesto na kojemu je nekada stajalo platno Ede Murtića, stavila vašu sliku...
- U takvom pitanju uvijek vidim dozu želje za skandalom. Jučer, kada sam bio u Uredu, vidio sam slike Ede Murtića. Moje su slike, pak, i ranije bile tamo, samo je došlo do premještanja. I još su došla tri moja nova rada. I što bi u tome bilo čudno, gdje je tu skandal? Morate priznati da se vidi neka simbolika u tome.
Vi ste apolitični? Koja su vaša politička uvjerenja?
- Ja sam ljevičar s jakim nacionalnim nabojem. Vjernik sam, ne baš uzorni, i vjerujem da je Bog, Bog svih ljudi. Socijaldemokrat sam, ne u lokalnom kontekstu, već u kontekstu Brandtove, socijaldemokracije kakva je bila u Njemačkoj krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, kada sam tamo studirao. Doduše, pitanje je da li danas takva socijaldemokracija uopće postoji, a jedan od glavnih protagonista, Gerhard Schröder, sada je u dosluhu s naftnim kompanijama i Putinom, ja tu ne vidim ni s od socijaldemokracije. Iz Njemačke, osim političkih uvjerenja, baštinite i priču sa Josephom Beuysom, konceptualnim umjetnikom koji je bio vaš susjed, i s kojim supotpisujete jedan rad... - Vjerujem da, kad bi me se išlo negdje svrstavati, da bih bio konceptualni umjetnik, čitav je moj život koncept. No, moje radove na tom području sredina nije prepoznala. Na kolažu sa Beuysom naša je zajednička fotografija, moj crtež, priča oko maslinovog ulja s Brača i tatarske masti. Imamo isto ishodište - zemlju. Ja sam se potpisao tušem, on olovkom, i stavio je dva pečata, iz akcije sedam tisuća hrastova koju je započeo u Kasselu.
Suradnja sa Žmegačem
Kako je došlo do toga da Viktor Žmegač, jedan od najvažnijih kulturnih teoretičara, potpisuje vašu monografiju (V.B.Z.), prevedenu i na engleski? Žmegač vas jako hvali, piše o egzistencijalizmu, o umjetnosti života i smrti...
- Želio sam da predgovor monografiji piše netko tko nije povjesničar umjetnosti. Kada su pitali njega, on je pristao, jer je cijenio moj rad. Oduševljenje je bilo obostrano. Dijelimo mnoge zajedničke interese, od umjetnosti do nogometa, o čemu smo često razgovarali. Nastavit ćemo suradnju i na pjesničko-likovnoj mapi koju pripremamo. Što se tiče egzistencijalnih pitanja, da, tako i ja gledam na umjetnost. Jedna od instalacija koju sam napravio na nedavnoj izložbi u Galeriji umjetnina Split bila je posveta mojem ocu, koji je umirao 1977. godine, u Staroj bolnici, koja je danas Galerija umjetnina. Naziv je instalacije “Zadnja smrt u staroj bolnici”.
Riječ je o izložbi koja je bila u Galeriji umjetnina Splitu, pa u malo izmijenjenom obliku u Mostaru, a sada seli u Zaprešić, 15. travnja...
- Da, u Mostaru je tu egzistencijalnu notu prepoznao i Gradimir Gojer, pisac i redatelj, koji je uz crvenu vertikalu, koja je dio instalacije vezane za priču o mojem ocu, napisao i pjesmu. Izložba u Zaprešiću važna mi je, među ostalim, i kao posveta Matiji Skurjeniju. Izlažem u Muzeju koji nosi njegovo ime.