ZAGREB - Iako je doputovala tek prije dva dana, Anne Baldassari, ravnateljica Muzeja Picasso, točno zna što želi, pa je koncept postava izložbe u Klovićevim dvorima već gotov. Počinje s tri portreta muškarca, prvi je iz 1895., završava slikama “Nježnost” i “Zagrljaj”, koje je Picasso naslikao pred kraj života. Anne Baldassari imali smo priliku upoznati kada je u Zagrebu postavila izložbu Dore Maar 2004. godine.
• Picassom se intenzivno bavite 20 godina. Možete li uopće naučiti nešto novo?
- Uvijek. Danas, kada sam između fotografija iz Picassova osobnog života postavljala sliku ‘Žena s ovratnikom’ iz nadrealističke faze, iz 1925., shvatila sam u kolikoj mjeri sadrži sve elemente koje je Picasso otkrio istražujući ljudsku figuru. To je ono što volim u poslu. Tijekom postava sve se rastavlja, ponovno sastavlja i dobiva novi smisao.
• Postav je kronološki?
- Zapravo da, no postoje i neke iznimke jer je i samo Picassovo djelo takvo da se ponekad ruga s kronologijom. Izložbeni te prostor prisiljava da nađeš neka nova rješenja i to je lijepa igra. Primjerice, u jednoj od posljednjih, manjih prostorija sama stoji skulptura ‘Portret muškarca’ koju je Picasso napravio od kašete za voće (oštrica sugerira nos), a poslije ju je odlio u bronci. Izvorno ta skulptura nije bila tako zamišljena u postavu.
• Izložba počinje trima različitim portretima muškaraca?
- Prva dvorana je uvod u cijelu priču i nije postavljena po godinama. Riječ je o snažnom sažetku prvih 20 godina Picassova stvaralaštva, kada je izgradio jezik kojim će se poslije služiti. Prikazuje se lepeza različitih mogućnosti. Počinje ‘Portretom muškarca’ iz 1895., kada mu je 14 godina, u akademskoj je fazi i referira se na tradiciju španjolskog slikarstva. Tu je i portret iz plave faze, iz 1902. Na toj je slici veliko oštećenje koje je Picasso mogao popraviti, ali nije želio. To je portret umjetnika koji je izvan svijeta, zapravo tragičan autoportret. Treći je kubistički portret ‘Muškarac s brkovima’.
Bez kontinuiteta
• U postavu zajedno stoje slike ‘Paul kao harlekin’ i ‘Paul kako crta’. Mnogo je slika umjetnikove djece?
- To nas podsjeća na činjenicu da je kolekcija Muzeja Picasso umjetnikova osobna zbirka, svjedočanstvo njegova privatnog života. Slika i bliske ljude, i djecu i prijatelje. To su i najvažnija sačuvana djela. Ova je zbirka poput kutije s alatom koja omogućava da se dopre do Picassova djela i to je privilegij našeg muzeja. Nije riječ o izboru nekoga tko je mogao biti i veliki obožavatelj Picassa, nego je on sam odabrao ključna djela. Slika ‘Paul kao harlekin’ se referira na Goyu, Velasqueza, Maneta... Na tu se sliku nadovezuje i ‘Supruga i kći Rosenberga’, Picassova trgovca.
• Kći je mama od Anne Sinclair?
- Ona je na slici bucmasta beba, a način na koji je slikana podsjeća na velike kraljevske portrete. Riječ je o 1918., kada je Picasso opsjednut Renoirom i kupuje njegova djela, pa tako i rastočena svjetlost na slici asocira na tog umjetnika. Tu je i slika ‘Povratak s krštenja’, prema Le Nainu iz 1917. On voli Le Naina jer je ljevičar, no i odlazi ga proučavati u Louvre. Riječ je o figuraciji koju slika poslije kubizma. Picasso se neprekidno mijenja. Nema kontinuiteta, kod njega postoji samo niz putova koji krenu i gube se, pa se ponovno poslije nastavljaju. I kad govorimo o različitim fazama kod ovog umjetnika, plavoj, ružičastoj, kubističkoj, to nije stvarnost, to je pojednostavljivanje.
Polemika među djecom
• Dva portreta na izložbi, postavljena jedan pokraj drugog, Doru Maar i Marie-Therese Walter, naslikao je u dva tjedna razmaka.
- Postoje i slike njih dvije koje je naslikao u jedan dan. Naslikao ih je i u identičnoj pozi, no svaka slika pruža drugačiji osjećaj.
• Moguće je, dakle, voljeti dvije osobe istodobno?
- Riječ je o dva načina slikanja. Da, njih dvije se očituju i u tome da je jedna mekša, nježnija, u hladnijim bojama, a druga strastvenija i žešća, no to su dva portreta slikarstva. Taj biografski pristup je pogrešan.
• No, i kod vas ima elemenata biografije. U katalog izložbe Dore Maar uvrstili ste, primjerice, i njezinu horoskopsku kartu?
- U Arhivu Picasso postoji 200 tisuća dokumenata, od računa iz dućana nadalje. Svaki je od dokumenata neki podatak koji hrani djelo, no ono što je Picasso radio jest slikarstvo i silno je važno da se ne prijeđe u taj anegdotalni pristup. Neke slike iz 1939. na kojima je Dora Maar su maske smrti, to su priče o zločinima tijekom rata i pogrešno ih je promatrati kao njezine portrete.
• Ako je i kod jednog umjetnika teško izbjeći zamku anegdotalnog, onda je to kod Picassa...
- To je problem. Upravo zato ova izložba dopušta da se pokaže njegovo djelo kroz vrijeme jer se ne fokusira na pojedine faze niti ličnosti. On je volio svijet oko sebe i život i govorio je: ‘Ja jedem žive stvari, ja slikam žive stvari’. No, umjetnost nije imitacija. Nije riječ o Picassu koji je zaljubljen, nego o njegovoj slici koja ima specifičnu semantiku.
• Kad ste postavljali izložbu Dore Maar, bili ste kustosica, sada ste ravnateljica Muzeja Picasso?
- Dugo sam bila istraživačica, puno sam vremena boravila sama s djelom, i to je ono što sam najviše voljela raditi. Nakon što sam postala ravnateljicom, koncipirala sam novi, nezavisniji tip muzeja. No, i dalje istražujem.
• Nedavno je bila velika polemika između Picassovih nasljednika, Claudea i Maye, tko može davati potvrdu o autentičnosti?
- Nasljednike i administraciju legalno predstavlja Claude, njega je odredio sud. Svaki dan surađujemo s njim. On je i jedini koji može dati potvrdu o autentičnosti djela. Za razliku od, primjerice, Amerike, kod nas kustosi moraju biti odvojeni od bilo kakvog kontakta s tržištem kako bi ih se zaštitilo od tog pritiska.
• Ta je polemika izbila i zato jer Picasso iza sebe nije ostavio oporuku.
- Da. A nisu mu sva djeca ni rođena u braku, u braku je rođeno samo jedno dijete. Prije francuski zakon nije priznavao izvanbračnu djecu kao nasljednike, no sva su se Picassova djeca udružila i upravo je zbog njih zakon sada promijenjen.
Romantična viđenja
• Izložba je u tri godine imala šest milijuna posjetitelja?
- Nakon Hrvatske pa Poljske, djela se vraćaju u Muzej, čija je restauracija pri kraju. Šanse da se ove umjetnine nakon toga vide bilo gdje osim u Parizu znatno su manje. Na izložbu gledam i kao na demokratizaciju umjetnosti, dostupnost Picassa za one koji ga ne mogu doći vidjeti u francusku prijestolnicu.
• Ipak, odluka da se naplaćuje izložba izazvala je polemike, o tome ste govorili i u Le Mondeu?
- Za mene polemike nema. Sve je dogovoreno s Ministarstvom kulture, koje je od nas zahtijevalo da dio opsežne restauracije platimo sami. Ekonomska je kriza prvo zahvatila kulturu. Naivna je, anđeoska ideja o kulturi koja nema veze s financijama i mislim da nikada nije niti postojala, osim u našim romantičnim viđenjima. Možda je ovo način da shvatimo da nas kultura može spasiti i u ekonomskom pogledu, a ne da je gledamo kao trošak ili zabavu.
• Je li moguće da ova izložba priskrbi dobitak i Klovićevim dvorima?
- Naravno. Donijela je benefit svakom muzeju koji ju je do sada organizirao. Imam puno povjerenje u ravnateljicu Viculin. A vaši suveniri uz izložbu među najljepšim su koje sam vidjela.