INTERVJU

NOVI POGLED NA KULTNO DJELO MIROSLAVA KRLEŽE Branko Brezovec: 'Ovo nije drama o Todorićima, kapitaliste kao Glembajeve mi nikada nismo imali'

    AUTOR:
    • Karmen Miletić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.06.2019. u 16:29

Zagreb, 250619.
Krlezin Gvozd.
Branko Brezovec, redatelj predstave Glembajevi.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Kazališni redatelj Branko Brezovec, trinaest godina od postavljanja predstave “Gospoda Glembajevi” u riječkom HNK i velike prašine koju je tada podigla Severina u ulozi barunice Castelli, sada ponovno pomiče granice teatra u nas odabirom glumca Domagoja Jankovića za ulogu spomenute barunice.

Premijerom novih Brezovčevih “Glembajevih” večeras na Gvozdu bit će otvoren 8. festival Miroslava Krleže, ovaj put s mnogo manjim ansamblom glumaca, u mnogo intimnijem prostoru bit će izveden jedan od najboljih Krležinih tekstova, nudeći publici potpuno novi pogled na njega...

Trinaest godina od riječkih Glembajevih, sada nas očekuje nova premijera ove predstave. Što ste sve u njoj izmijenili?

- U Rijeci 2007. godine bio je pravi spektakl, s više od 50 izvođača na sceni, simfonijskim orkestrom, Severinom u ulozi barunice Castelli, čitavo se vrijeme sviralo i pjevalo. Glembajevi su sada jedna komorna predstava sa svega šest glumaca, postavljena u mnogo intimnijem prostoru, na Gvozdu. Spektakularnost “Glembajevih” u Rijeci, zadani glazbeni protok, agresivnost njezine provedbe, ritmička neprikosnovenost, odnijeli su sa sobom dobar dio onoga što je Krleža vrhunski lukavo posijao, a to je kompleksna mreža odnosa među likovima. Dakle, postoji cijeli niz dramaturških dodira koji su pristojno čekali da se ostvare. Ova je predstava i posveta glumcu Galianu Pahoru, koji je u Rijeci igrao ulogu Ignjata Glembaja, a ona je istovremeno bila njegova posljednja uloga u životu. U novoj predstavi koristimo njegov kostim, posuđen ljubaznošću riječkog teatra. Još je jedan razlog što se vraćam ovoj predstavi, a to je fenomenalni Mislav Čavajda, koji je u Rijeci glumio Leonea u alternaciji. I tada nepravedno zapostavljen, napravio je vrhunski posao i sretan sam što je sada, uz doajena Zlatka Burića, stup ove predstave. I još nešto: u ovoj me predstavi više zanima premaz historizma nego aktualizacija.

Nakon Severine, ulogu barunice Castelli odlučili ste ponuditi muškarcu, mladom glumcu Domagoju Jankoviću. Odakle ideja za to?

- Istovremeno mi je drago i nije drago što se tolika pažnja posvećuje tome da muškarac igra barunicu.

I to muškarac s brkovima!

- Baš je neki dan samoinicijativno Janković obrijao brkove kako bi se bolje približio ulozi, iako mu nisam još ništa sugerirao o tom pitanju. Ideja s muškom barunicom uistinu nije tako banalna kao što se čini. Znam da to sve intrigira, možda podsjeća na ono što je Željka Markić isprovocirala kao “istospolna zajednica”. Može se to činiti kao provokacija, ali razlozi za odabir glumca puno su dublji od toga. Ovdje se u tri čina događa puno više od psihološkog razumijevanja likova. Intenzitet koji se postiže u odnosu između likova odgovara arhetipskom intenzitetu grčke tragedije. Možemo reći da se postižu michelangelovske proporcije likova. Michelangelo je, primjerice, figure muškaraca, poput Davida, izrađivao na vrlo ženstven način, a njegove žene u kapeli Medici u Firenci građom podsjećaju na muškarce. U svakoj ženi dijelovi su muškarca, i obrnuto. Daleko od toga da se obožavam baviti feminizmom, ali barunici morate priznati da je bila žena koja se borila za svoj integritet i za integritet svoje erotske inteligencije. Ona nije bludnica, ne srami se svojih erotskih aspekata. To je recimo i Severina vrlo dobro podržala u vremenu rada u Rijeci. Bila je tada na svim naslovnicama zbog poznatog intimnog skandala. Ona je to sve uspjela vrlo srčano prebroditi, preskočiti građansku odbojnost kojom je bila okružena, čak i sa strane ansambla. Sada sam pomislio - zašto tu srčanost, izvan uobičajene slike ženskog lirizma, ne bi na scenu donio muškarac?

Što je, po vama, tako fascinantno u Glembajevima, u tom Krležinom tekstu koji je nakon gotovo stotinu godina od svog izlaska aktualan?

- To je zasigurno meni najdraži Krležin tekst, vrlo je teško reći je li najbolji, većinom svojih ranih djela Krleža je bio daleko ispred svog vremena. Ljudi misle da “Glembajeve” treba raditi jer predstavljaju kritiku današnjeg društva, obitelji Todorić i slično. A ja, pak, stalno ponavljam da bi bilo prekrasno da smo mi imali Glembajeve u političkom i društvenom životu toga vremena – one koji su tako bogati, koji imaju razgranatu trgovinu po cijeloj Europi, prosvijećene kapitaliste sa zavidnim muzičkim, literarnim i obrazovnim nivoom, one koji svoju djecu šalju na likovne akademije i dopuštaju da se razvijaju u smjeru umjetnosti. Nažalost, mi takve kapitaliste na ovim prostorima nikad nismo imali, da jesmo, kulturni nivo tajkuna i politike danas ne bi bio ovako nizak i ružan. U socijalizmu su političari možda slušali i gore stvari nego što ih sluša Kolinda Grabar-Kitarović, ali ona ih javno adorira, ponosi se time što sluša Thompsona. Josipović se recimo bar trudio da izgleda kao da piše neku ozbiljnu muziku.

Dakle, ne radite Glembajeve kako biste pokazali da su tajkuni loši?

- Tako je, želim da se vidi da nisu bili tako grozni, da bi bilo bolje da su i u stvarnosti bili takvi, da je proletarijat zapravo najgori gramzljivac u cijelom komadu, i čudno, da je Crkva jedina koja u tome ima neku pozitivnu ulogu. U predstavi se i ovaj put čini da ispovjednik Silberbrandt jedini nosi neki mir u sebi, za kojim Leone uporno čezne i da je taj mir, simulakrum spasa, moguće ostvariti jedino preko Silberbrandtove stamenosti. Sve u svemu, ovo nije drama o Todorićima, već o spasu. Jednostavno, volio bih da se Krležini odnosi gledaju nešto dalje od lektirskih.

Koje su ambicije predstave nakon Krležina festivala?

- Zaista radimo s jednom vrhunskom glumačkom ekipom, s nama je primjerice Zlatko Burić u ulozi Glembaja koji je i prava europska kazališna i filmska zvijezda. Svi članovi ansambla glumci su s pedigreom koji rade u ozbiljnosti i posvećenosti. U listopadu ćemo zaigrati ovu predstavu na pozornici u KIC-u, to je malen prostor, a veselim se vidjeti kako će se energija glumaca odbijati od njegovih zidova. Nadam se da ćemo odigrati na toj lokaciji predstavu u nizu blokova, i da ćemo moći i puno više sudjelovati na stranim festivalima pa će tako značaj Krležinog teksta dobiti i neku europsku relaciju.

Mnogi vas doživljavaju kao vrlo kontroverznog kazališnog redatelja, kako vi sebe doživljavate?

- Ja to ne osjećam, mislim da sam davno obavio dužnost dežurnog za scenske kontroverze. Tamo negdje još sa Staljinovom smrću, nestala je i ideja da se kazalištem može napraviti neka društvena promjena, kazalište može tek pokazivati da je svijet promjenjiv. Što se mene kontroverznog tiče, gledajte, netko mora nešto pokušati promijeniti unutar jezika kazališne umjetnosti, a za njezinu budućnost ne možete stalno reciklirati sami sebe. Ono što se nama danas događa jest da je hrvatsko kazalište zmija koja jede svoj vlastiti rep. Ta zmija mora gmizati naprijed, ili poput anakonde nekog daviti za vrat. Netko mora probijati granice. To nije jednostavno, ali ja se na svoju poziciju ne žalim, živim vrlo pristojnim, gotovo konfekcijskim životom, a ljudi se odavno privikavaju na mene i ja na njih. Nisam neki ukleti umjetnik, neshvaćen i nesretan koji umire polako od svojih bludnih neshvaćenosti. Moja glavna vrlina je upornost. Il’ ćeš ti njih, il’ će oni tebe...

Postoji li neka tema koju želite postaviti na daske, a još niste stigli?

Nema teme koja me zanima i nema one koja me ne zanima. Uvijek se držim onoga da se u teatru ništa ne smije odbacivati kao manje vrijedno, kao niži žanr ili rod. Ja mislim da jesam osoba sa stavom, ali jednostavno osjećam da nije neki posao umjetnosti izlagati stavove. Nevoljan sam kad me u intervjuima pitaju za koga bih, recimo, glasao na predsjedničkim izborima – mislim, ja sam za Škoru zato što se, ama baš nikako, ne mogu riješiti svog vlastitog cinizma, ali koga to zanima. Moje je da vas dobijem u neki kipući lonac, da vam malo prodrmam percepciju o bilo kojim stvarima, a vi poslije radite što hoćete, živite u onoj Jouvetovoj “sreći drugog dana”.

Izjavili ste svojedobno da ćete raditi sve manje jer imate sve manje volje u uvjetima u kojima se dešava teatar. “Riječ je o ukupnoj hrvatskoj kulturnoj strategiji i kulturnoj politici koju provodi naše Ministarstvo, imamo jednu potpunu dezorijentiranost u tom prostoru”, bile su vaše riječi. Kako je danas?

- To je sve i dalje apsolutno točno. Radim manje, radim isključivo u Eurokazu u produkcijskim uvjetima koji mene zanimaju. Sam sam svoj vlastiti producent. Ne moram se baviti raznim intendantima. Eto, Mani Gotovac, kad smo radili u Rijeci “Glembajeve” i kad smo rekli da jedan dio dekora mora biti od pleksiglasa, iz neba pa u rebra, izjavljuje: “Nikad vam neću platiti pleksiglas dok radnička klasa u Hrvatskoj gladuje”. Onda ne treba ni teatra, treba samo mira u crijevima. Nije lako kad ovisite o takvim razmišljanjima. U kulturi je gore nego 2014. godine. Danas za ministricu kulture imamo jednu, distingviranu damu, kako bi to Krleža rekao, koja se čini vrlo elegantnom i odmjerenom u svojim pristupima, ali njezine konfabulacije o brizi za izvaninstitucionalnu kulturu čine me tužnim i u stravu zagledanim.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo