Potrebno je puno samouvjerenosti da se napravi ono što je izveo Quentin Tarantino s 'Mrskom osmorkom', no te osobine kultnom redatelju i scenaristu očito nikad nije nedostajalo.
Najprije mu je u prosincu 2013. scenarij ilegalno procurio na internet (tamo je i danas dostupan), pa je bijesni filmaš smjesta otkazao projekt. Kako je s dijelom glumaca kontaktirao još u fazi pisanja scenarija, dogovorili su se da narednog travnja održe javno čitanje teksta u kinu United Artistsa u Los Angelesu. Dojam prisutnih je bio jako dobar, pa se Tarantino predomislio i najavio da će ipak snimati film: iako je u pitanju bio komorni siže koji se nakon nešto malo eksterijera zaustavi u snijegom zametenom boravištu za kočije i njihove putnike, redatelj se odlučio za 65mm vrpcu i Ultra Panavision 70, primjerene uglavnom za spektakle.
Glumačka podjela se donekle promijenila, ali ne jako bitno, a cijena filma popela se na 40 milijuna dolara, što kad je Tarantino u pitanju i nije tako veliki rizik: kolikogod se činilo da je njegovo ime mamac prvenstveno za sladokusce, u njegovim radovima uživa i široka publika.
'Mrska osmorka' neobičan je film u Tarantinovoj karijeri glede žanrovskog odabira. Dosad je uvijek nastojao biti raznovrstan, pravio bi posvete hongkonškim krimićima ('Psi iz rezervoara'), 'blaxploatation' žanru ('Jackie Brown'), kung fu filmovima ('Kill Bill'), ratnim akcićima ('Nemilosrdni gadovi'), no nakon vesterna 'Oslobođeni Django' odlučio se za još jedan film toga žanra, što nikad prije nije običavao. Možda i stoga što je 'Django' bio njegov dotad najveći hit, a zbog naslova (film Sergia Corbuccija) ga se ionako više vezivalo za špageti vesterne, dok je 'Mrska osmorka' čisti 'vestač'.
Zapravo, ne baš čisti, ima tu puno primjesa trilera i krimića (kao u “Krvavom pokeru” Henryja Hathawaya), pa i sličnosti sa zapletima Agathe Christie, a glazbu je skoro u cijelosti skladao maestro Ennio Morricone, koji mu je u 'Oslobođenom Djangu' podario samo jedan glazbeni broj. Ukratko, priličan žanrovski cušpajz, no Tarantino valjda uživa u takvim stvarima.
Već u samom naslovu krije se zagonetka: kada se nabrajaju glumci koji igraju 'mrsku osmorku', namjerno se izostavlja jedno jako poznato ime, jer ono uskrsava usred radnje poput iznenađenja. Iako je film vrlo strogo podijeljen na odjeljke (poput našeg 'Narodnog heroja Ljiljana Vidića', no sve sličnosti tu prestaju), beskrajno je pa čak i bezobrazno razigran. Taman ste se privikli na radnju i protagoniste, kad ugođaj razbije rock glazba, koja tu nikako ne paše. Opet se sve stabilizira, no tada ulijeće dotad nikad korišteni narator i vraća priču unatrag, otkrivajući nam narativne detalje koje nismo bili u stanju zapaziti.
Ima tu svačega, i modernizma, i nostalgičnih posveta, a ukoliko smatrate da je tvorac suviše okrutan prema glavnom ženskom liku, vrijedi upozoriti da je sama glumica Jennifer Jason Leigh održala tiradu kako Tarantino ima itekakvog sluha za cure u svojim filmovima. Samo dva važna lika ne promijene stav koja su imala na početku, a svi ostali prokažu se kao nešto drugo.
Dok gledate 'Mrsku osmorku', uživate u Tarantinovu režiranju i pripovijedanju. Nedavno je izjavio da će snimiti samo deset filmova i napustiti tu karijeru, no to bi mu trebalo zabraniti i narediti da bude iza kamere dok god za to ima daha.