Već od prve scene filma “Tehran Taboo” shvatite da u tom filmu nema šale. Scena prikazuje prostitutku koja usred bijela dana ulazi u mušterijin auto. Dok klijent vozi kroz gusto prometnu gradsku arteriju, prostitutka počinje s dogovorenim oralnim seksom.
Riječ je - ukratko - o sceni kakvu ste vidjeli u desetinama zapadnih pulp krimića ili skarednih komedija, premda bi i u njima bila “žestoka”. Ali u ovom su slučaju barem dvije stvari bitno drukčije. Naime, dok se na prednjem sjedištu događa ugovoreni “blowjob”, na stražnjem sjedištu automobila sjedi prostitutkino dijete. A sama prostitutka nema očekivanu minicu ili izazovni dekolte. Štoviše, zabrađena je oko glave i ogrnuta u skladu s islamskim propisima. Jer - scena kojom film počinje događa se u Teheranu, Iran.
Podzemni život
Opisana scena uvod je u film “Tehran Taboo” iranskog režisera Alija Sooznadeha, filma koji je prošlog tjedna premijerno prikazan u popratnom programu 70. filmskog festivala u Cannesu, gdje i zbog izazovne teme, ali i zbog intrigantne tehničke izvedbe pobudio dosta pozornosti. Sooznadehov film priča je o paralelnom, raskalašenom životu suvremene iranske prijestolnice. Dok zemljom deklarativno vlada nabožno ćudoređe, dok su alkohol, droga i poroci zabranjeni, a žene moraju skrivati kosu i ženstvene atribute, ispod te ploče javnog ćudoređa - kao uvijek - vibrira podzemni, paralelni život. Što su grijesi više pod prohibicijom, ljudima postaje privlačnije zabranjeno voće. Tako i u “Tehran Taboou” gledamo jedan podzemni Iran pića, narkotika, seksa i promiskuiteta, raskalašeni grad koji sve poroke grabi dok može, jer nikad ne zna hoće li sutra moći.
Priča o licemjerju deklariranog javnog ćudoređa je - naravno - već desetljećima omiljena tema iranskog filma, tema kojom su se s osobitim uživanjem bavili režiseri poput Asghara Farhadija ili Jafara Panahija koji će zbog toga dospjeti u kućni pritvor. U filmovima kao što su “Krug”, “Ofsajd” i “Taksi” Panahi je prikazivao i još prikazuje društvo u kojem žena ne smije sama ući u autobus ili otići na nogometnu utakmicu, ali zato vjerske velmože krše pravila koja sami postavljaju, a građane maltretira iznurujući birokratski sustav. Tijekom 2000-ih, međutim, iranski film izgubio je dobar dio prostora slobode, a uslijedio je niz cenzorskih afera i sudskih procesa koji su doveli do toga da su dvojica filmaša - Panahi i Mohammad Rasoulof - bili neko vrijeme u zatvoru, a potom i u kućnom pritvoru. U filmu “Taxi” Panahi se tako izruguje s iranskom filmskom cenzurom u kojoj se čak propisuje da li pozitivni ili negativni lik treba imati perzijsko ili arapsko ime.
Potreban prostor
Režiser Ali Sooznadeh - ukratko - u sadašnjim bi okolnostima teško snimio film poput “Tehran Tabooa”, jer bi ga spriječila cenzura. No, Sooznadeh je bio u prednosti što godinama kao emigrant živi u Njemačkoj, pa se mogao osloniti na tamošnje filmske fondove i film snimiti u njemačko-austrijskoj produkciji. Film je, međutim, nezgodna biljka. Film nije roman. Da biste snimili film o nekom prostoru i kulturi, vama ne trebaju samo scenarij, glumci i novac: treba vam taj prostor. Jer film se bavi onim fizički stvarnim, a pozadina svakog kadra u filmu ujedno je dokumentarac o nekom fizičkom svijetu u kojem likovi obitavaju. Za razliku od romana, za film pod naslovom “Tehran tabu” njegovu je tvorcu potreban - Teheran.
Računalna grafika
Sooznadeh i njegovi producenti bili su svjesni da neće nikad dobiti dozvolu za snimanje u Teheranu za film koji počinje “blowjobom”, a u kojem visoki vjerski dostojanstvenik drži plaćenu konkubinu. Mogli su napraviti ono što radi većina zapadnih filmaša, a to je otići u neku bliskoistočnu zemlju ili Maroko i tamo fingirati Iran. Umjesto toga, režiser Sooznadeh predložio je drugu soluciju: animaciju - točnije, animiranu tehniku rotoskopije. Scene s glumcima u “Tehran Taboou” snimljene su u studiju u Beču, ispred green-screena. Te su scene potom frem po frem “precrtane” u digitalnu animaciju. Na te kadrove je u računalsko-digitalnom studiju u Kölnu nadodana hiperrealistička, animirana pozadina iranskih interijera i eksterijera, prepoznatljivih lokacija nastalih na temelju Sooznadehove iscrpne videodokumentacije. Efekt je - kako to često s ovom tehnikom biva - nestvarno hiperrealistički.
Ovakva animacijska tehnika nije novost. Izumio ju je još pionir kinematografije Muybridge, koristili su je rani animatori poput Maxa Fleichera, sporadično se pojavljivala i tijekom '60-ih i '70-ih, a koristio ju je slavni američki filmaš Richard Linklater u animiranim filmovima “Waking Life” i “A Scanner Darkly” po romanu Phillipa K. Dicka. Rotoskopija je tehnika na koju sami animatori često podcjenjujuće odmahuju rukom, jer u njoj izostaje ono umijeće koje se drži srcem i dušom zanata animacije: umijeće animiranja pokreta koji nije fizički postojao pred kamerom, nego ga vi sami rekreirate na celu ili zaslonu. No, u epohi kompjutorskih efekata granice animacije i igranog su se ionako uvelike prebrisale, a bilo koji današnji holivudski hit smjesa je igranih glumaca i računarski animirane “teške artiljerije”. U tom kontekstu animatorsko čistunstvo postalo je besmisleno: zadnjih godina rotoskopija je povratila legitimitet, a osobito se koristi u animiranom dokumentarcu. U Sooznadehovu slučaju, izbor se tehnike pokazao kao pun pogodak. Za razliku od ručne animacije, film se mogao snimiti s razumnom količinom rada i novca te se fizičkim tijelom glumaca. Istodobno, Sooznadehu je animacija omogućila da zaplet smjesti u prostor kulture u kojoj se on odvija, što u sadašnjim političkim okolnostima u igranom filmu ne bi bilo moguće.
“Tehran Taboo” film je mozaičkog zapleta koji kroz sudbinu četvero likova prikazuje fasadu i naličje ćudorednog Irana. Prva od junakinja filma je Pari (Elmira Rafizadeh), prostitutka uličarka koja živi sa sinom, bistrim dječakom koji - međutim - ne govori. Pari bi se svakako htjela razvesti od nevaljalog muža, dilera koji je u zatvoru. Ali, razvod ovisi o odluci vjerskog suca (Hasan Ali Mete) koji Pari ponudi neočekivani aranžman: pogurnut će razvod te smjestiti nju i sina u stan u svom vlasništvu, pod uvjetom da od nje dobiva seksualne usluge.
Drugi junak filma je Babak (Arash Marandi), muzičar koji živi od gaža u klubovima. Jedne večeri Babak završi u noćnom klubu, gdje nakon prilične količine kokaina završi seksajući se u WC-u sa zgodnom neznankom Donyom (Negar Alizadeh). Iduće jutro, međutim, raskalašena Donya mu se javi, ustvrdi da joj je uzeo djevičanstvo te traži od njega da plati za operaciju rekonstrukcije himena, jer se idućeg tjedna udaje. Shrvan grižnjom, Babak uroni u podzemnu teheransku “industriju nevinosti” u kojoj ima koječega, od nadrikirurga u garaži, preko lažnih implanta-himena, do kojekakvih pomagala. Uskoro se ispostavi, međutim, da Donya jednokratnom ljubavniku baš i nije ispričala istinu. Njezin “vjerenik” zapravo je organizator traffickinga, Donyu bi trebao poslati u Saudijsku Arabiju u dogovoreni brak, no problem je što Saudijci očekuju djevicu, što Donya dakako nije.
Zapetljana stvar
Kad se prostitutka Pari preseli u stan koji joj je omogućio vjerski sudac, useli u susjedstvo Sare (Zara Amir Ebrahimi), trudnice koja živi u braku s mužem bankovnim činovnikom (Alireza Bayram) i njegovom zabadajućom, napornom majkom. Sara bi htjela početi raditi u struci kao učiteljica, no da bi se zaposlila treba joj pismeni pristanak muža koji - pak - ne želi da mu trudna žena radi. Sara i Pari se zbliže, no Pari krije svoju profesiju i susjedima kazuje da radi u noćnoj smjeni u bolnici. Stvar se zapetlja kad Sarin muž bankar jednom bane na Parino “radno mjesto” kao klijent prostitutke. Dvoje susjeda sad su vezani uzajamnom tajnom: Pari će šutjeti o susjedovu “švrljanju”, a on o njenoj zbiljskoj profesiji.
Ruka ruku mije
Sooznadeh se - ukratko - bavi nizom “feminističkih” tema koje smo dosad viđali u Panahijevim i Farhadijevim filmovima. Film pokazuje do koje je mjere život žene u Iranu pod teretom birokratskih zapreka i raznih dozvola i koncesija koje im moraju dati bližnji muškarci. Ono u čemu Sooznadeh ide korak dalje jest eksplicitnost u prikazu podzemnog, seksualnog života Irana. Film - također - neuvijeno pokazuje koliko je režim iranske teokracije dubinski licemjeran. On je pun formaliziranih propisa koji uređuju kreposni patrijarhat, no duh suzdržavanja i kreposti ne zanima nikoga, ponajmanje one koji ta pravila propisuju. Svatko tu griješi, svi su sa svakim upetljani, a društvo regulira neformalni kodeks veza, poznanstava, korupcije, uzajamne šutnje, uzvraćenih usluga, ruku koje ruku miju. Kad čovjek gleda “Tehran Taboo” - ukratko - na pamet mu moraju pasti noge hrvatskih srednjoškolki odjevenih kao za TV Pink kako tulumare na nečemu što se zove Krizma party. Vjersko licemjerje - očito - nije ni samo hrvatska, ni samo iranska osobitost.