USKORO TREĆA ZBIRKA

PJESNIKINJA MONIKA HERCEG 'Čovjek koji želi raditi sa svojim ranama je onaj koji ima šansu biti sretan'

 
Mirjana Dugandžija i Monika Herceg
 Darko Tomas / CROPIX

Odrasla je tamo gdje vuk poštu nosi, u zaseoku Bjelovac, e, e, baš tamo, kraj sela Pecki. Iako, bilo je u njenom djetinjstvu i drugih zanimljivih mjesta, kad su zbog rata izbjegli u Mraclin i Dužicu. Vratili su se nakon nekoliko godina; malo je radila seoske poslove, a malo učila kao luda. Išlo joj je, pa iako ju je bilo sram što nosi odjeću iz Caritasa i jednom je bila na moru, a otac branitelj pije, upisala je fiziku na zagrebačkom Sveučilištu, ali kako joj je fizika, i općenito, život u Zagrebu znao izazvati depresiju i anksioznost, vratila se pjesništvu da se riješi muka, a onda, napokon, i zato što je rođena pjesnikinja. Prvom zbirkom “Početne koordinate” osvojila je pet pjesničkih nagrada, (uključujući i Gorana za mlade pjesnike 2017.), što možda i ne bi bilo dobro da ubrzo nije objavila i drugu “Lovostaj”, ništa lošiju, odmaknuvši se od mitologije djetinjstva i prigrlivši žensku priču, s naglaskom na feminizam i aktivizam. U proljeće joj izlazi treća, ljubavne inspiracije.

Monika Herceg ima 30 godina, dvoje djece, muž joj je kantautor, jedan od bitnijih ljudi na nezavisnoj glazbenoj sceni, hvali ga supruga pjesnikinja. Svira gitaru; iščekuju njegov drugi album.

Da ste u ovom trenutku na selu, što biste radili?

- Vjerojatno bih mami pomagala da raskrči baštu od onoga što se nakupilo tijekom zime. Nedavno sam bila, povela sam i klince, mama je đubrila, a njima je to bilo tako zabavno da su se onako pošteno povaljali po tome. Kod kuće smo ih morali temeljito iščistiti. No to je dobra razonoda za njih, da osjete da nije Zagreb sav svijet koji postoji. Mama sada treba početi štijati, a boli je noga u posljednje vrijeme, pa mi je već rekla da bi joj trebalo uskočiti.

Nemate više životinje?

- Ne, mama ih više sama ne može održavati. Imali smo zečeve, svinje, ovce... kravu nikada, jer krave su skupe, a moja mama dosta gleda na to i koliko su isplative. A nisu, ako ne možeš prodati mlijeko, a mlijeko nije imalo nikakvu cijenu, niti je ima danas.

Odrasli ste u zaseoku...

- Bjelovac, kraj sela Pecki. Najbliže veće mjesto je Petrinja, do kojeg ima 15-ak kilometara, tamo nam je prva trgovina. Zaista je krasno, par kućica... Nažalost, samo nekoliko ljudi uz mamu i moju polusestra od 10 godina.

Nedostaje li vam sve to?

- I da i ne. U Zagrebu je teško zadržati glavu na jednome mjestu, često mi se događa da ne mogu držati misli na okupu dok oko mene zuji taj život. Gore je puno lakše ostvariti kontakt sa sobom, čak i ako su djeca sa mnom. No da bi nekoga vidio, popio kavu, ili se djeca s nekim poigrala, moraš otići u drugo selo, sve dogovoriti nekoliko dana unaprijed. A i mnogi ljudi su otišli... Prisilna samoća duboko u vas uraste. Meni je poslije godinama bilo jako teško razgovarati s ljudima, imala sam tremu od apsolutno svega, reći “dobar dan”, započeti razgovor. Kad sam došla u Zagreb, trebale su mi godine da se s tim izborim. Vidjela sam to i na mojoj braći, svi smo bili nekako osjetljivi, a nije neko sjajno vrijeme za tu osjetljivost.

Očito su za poeziju dobri i jedan i drugi svijet.

- Čini mi se da je tako. Možda je samoća za nju i nužna, zaista ne mogu zamisliti kakva bih bila da sam odrasla u gradu, jer bih puno toga uzimala zdravo za gotovo, možda bih bila razmaženo derište. A možda sam i sad...

Za vrijeme rata bili ste izbjeglice, nekoliko ste se puta selili s mjesta na mjesto.

- Kad je došao rat, imala sam godinu dana. Rodila sam se u Sisku, u najbližem rodilištu, ali još moj otac je rođen u seoskoj kući sa zemljanim podom. Izbjegli smo tako da nam je susjeda iz srpskog sela, a tamo su hrvatska i srpska sela jedno do drugog, javila da stiže vojska i da se sklonimo. Mi smo otišli na malom traktoru. Baka i djeda su ostali, sakrili su se pod neko veliko bure od rakije. Bili smo malo u Dužici, malo u Mraclinu, jer je moj otac ondje radio na ciglani, pa Petrinji... nakon deset godina, kad se obnovila kuća, vratili smo se.

Postali ste đak - putnik.

- Da. Išla sam u osnovnu školu u Jabukovcu, bilo nas je devetero u razredu. Svatko od nas je poseban, ali mi ne možemo u to povjerovati dok nam netko ne kaže da to jesmo. Ja sam imala tu sreću da mi je netko rekao kako nešto mogu raditi dobro, i pisati, i raditi matematiku... pa sam onda ispisivala cijele bilježnice, profesorica me ohrabrivala, davala mi knjige i savjete. Profesorica iz fizike donosila mi je Hawkinga... knjige o kojima sam mogla samo sanjati, i rekla da Joycea ne smijem prerano čitati. Ta škola izvukla je iz mene najbolje.

Lijepo je to čuti, danas, kad nas žele uvjeriti da bez tableta ne vrijedi ni zakoračiti u učionicu.

- Za mene su odlučujuće bile knjige. Moja mama, koja ima samo osnovnu školu, cijeli život piše neke pjesmice, ali njoj su knjige i danas nepotrebne. Kaže da previše trošim kad ih kupujem. Ja to razumijem. Kraj sve borbe za egzistenciju, nikad nije ni imala priliku shvatiti važnost knjiga. Knjige se ne mogu pojesti, nikoga ugrijati.

Šuma je ishodišno mjesto vaše poezije. Šuma je prijatelj?

- Da. Čini mi se da je šuma još uvijek, uz knjigu, moj najbolji prijatelj. Povezanost sa šumom je i obiteljska priča koja je meni ostavila, možda ne traumu, ali sjećanje na mjesta kojima ti nije bilo lijepo. I danas se sjećam izbjegličkih trenutaka u... izbjeglice mogu biti iz hiljadama kilometara udaljenog grada, ili sela 100 kilometara nizvodno niz Kupu - uvijek su izbjeglice, gleda ih se isto. Nisu nas niti voljeli, niti integrirali. Uvijek smo bili oni koji žive u kućerku s dvije sobe, u jednoj su spavali djeda i baka, u drugoj mi ostali. Zato mi je toliko značilo kad smo se vratili, kad sam osjetila tu prihvaćenost. Koliko god mislili da poezija izlazi iz lijepog, ti naši ponori u nama ostave puno prostora za umjetnost...

Zanimljivo... poezija dolazi iz nečeg lijepog?

- Vječno je pitanje otkud pjesma dolazi. Dragojević bi rekao da je pjesnik “onaj drugi”, onaj koji ti šapće na uho... dijelom se s tim slažem, došle su riječi, i samo znaš da to nije došlo od tebe svjesnog, nego potpuno nesvjesnog. A to su i najbolji trenuci. Kada kažem da poezija dolazi iz lijepog, mislim na to da ona, ako i dolazi iz rane, omogućuje da je premostimo. Čovjek koji želi raditi sa svojim ranama onaj je koji ima izgleda biti sretan. Često zaboravljamo da nam umjetnost daje da zacijelimo.

I tu je i najveća opasnost, da se pjesma pretvori samo u samotješenje, a onda... zbogom pjesmi.

- Točno. Ali umjetnost, kao i znanost, ima samoregulaciju koju mi ne možemo pojmiti. Recimo, u fizici, u trenutku kad dogodi nova ideja, “nova znanost”, počinje njeno testiranje... na novim idejama radi stotine timova, i kad nešto nije dobro, točno, vrlo brzo se pokazuje ta druga strana. Možda bi se dalo raspravljati o tome koliko ima kritike poezije danas u Hrvatskoj, ali na svjetskoj razini ipak postoji poštena količina književne kritike koja još uvijek drži regulativnu crtu. I objašnjava što je dobra, a što loša pjesma. Nisam u poeziji dugo, ali ne smatram poeziju hobijem, nego nečime na čemu je nužno stalno raditi. Mislim da je hrvatsko pjesništvo sad u nekakvom zanosu, čini mi se da se događa mnogo u domeni jezika, tema.

Da, mnogi to kažu, i Tonko Maroević, pjesnik i antologičar, konstatirao je jednu bitnu pojavu novih glasova. Mislimo sad na vas, Martinu Vidaić, Gorana Čolakhodžića, Davora Ivankovca...

- Mariju Dejanović, Mateju Jurčević. Nema tu zajedničkog nazivnika, ili značajnih poetičkih preklapanja. Ako baš hoćemo, to bi bio “razvoj samostalnih glasova”.

To što ste se pojavili kao “skupina” nazvali bismo, znači, koincidencijom.

- Mislim da se s hrvatskom poezijom dogodila situacija “podizanja letvica” u trenutku kad je Goran Čolakhodžić dobio Goranovu nagradu za zbirku “Na kraju taj vrt”, sjajnu zbirku. Ne možeš više shvaćati poeziju neozbiljno. U isto vrijeme pojavio se i Darko Šeparović... te dvije zbirke kao da su rekle da oko poezije moraš zapeti baš jako.

Poezija koju generacijski ispisujete jako je već, a i dugo, odmaknuta od one “stvarnosne” koja je imala svoj trenutak na prelasku stoljeća. Kad pjesma prestaje biti stvarnosna?

- Ja sam inače jako veliki fan zbirke Tanje Gromače “Nešto nije u redu”, to je velika, sjajna zbirka stvarnosne poezije, tako da se zna. A stvarnosnu poeziju definira manjak svih ostalih mjesta, osim uporišta u zbilji, nema osnaženu metaforiku ni ostala stilska sredstva... ogoljenost stvarnosne poezije vidim kao kost, kao kosture, to nije ništa loše. Nije loše da se ponekad suočimo s kosturima jer ih svi imamo, samo ih zatrpavamo. Naše društvo je puno kostura, i s njima se povremeno suočiti jako je bitno. No isto je tako bitno ponekad vidjeti te žive krvne stanice i sve što može biti čovjek, a i što može biti poezija. Utoliko mi je drago da se hrvatska poezija okrenula i metaforici, i igri s riječima, i ulasku u meditativnost.

Društvo je puno kostura?

- A, kosturi... da, još uvijek su društvena tema ratovi, pojačavaju se tenzije, kosturi lutaju cestom i viču “Za dom spremni”. Politika je prije svih pozvana da to riješi. Ja se nadam da će se dogoditi trenutak u kojem ćemo postaviti polazišne točke i reći: mi kao društvo smo sada dovoljno civilizirani da možemo reći kako se Drugi svjetski rat dogodio, da smo imali trenutak na koji nismo ponosni, i to nije Jugoslavija, nego NDH. A kostura ima koliko hoćeš. Čitam danas članak o tome kako društvo odvaja više novca za mobitele političara nego za skloništa za žene... pa to nisu kosturi, to su trupla po cesti.

Otac vam je bio branitelj, donekle atipičan, možemo reći.

- Moj pokojni otac bio je branitelj, bio je i ranjen, ali nikad nismo odrastali u mržnji. Bio je invalid Domovinskog rata, ali nikad nismo imali ni penziju ni bilo kakve beneficije. Imao je PTSP, s time s nosio kako je znao, na štetu obitelji najčešće. Kad je rat završio, hrvatska i srpska sela nastavila su život jedna pored drugih, u školi smo bili zajedno... a nacionalne strasti bile su daleko tiše nego danas. Tamo gdje se rat dogodio znalo se kako se dogodio, i da se oni koji su za nešto krivi sigurno nisu vratili. To su bili ljudi koji su naprosto preživjeli, s jedne i s druge strane... nažalost, sad, nakon što je prošlo toliko vremena, tenzije su se pojačale, mislim, baš zbog negativne medijske slike koja im se stalno servira. Ja sam od kuće ponijela drugačiju sliku, a mislim i da sam dobro razvijala svoj kritički aparat - sve što se tvrdi mora biti dokazano, provjereno.

Zagreb?

- Došla sam u svijet po mjeri svojih želja. Velik, pun mogućnosti.

Uz studij fizike ste radili, sve vam je to u jednom trenutku postalo preteško.

- Vremena mi je uvijek nedostajalo, najviše za čitanje, a nema pisanja bez čitanja. U jednom sam trenutku zbog takvog načina života postala vrlo anksiozna i depresivna. Ničemu se više nisam veselila. Mali problemi činili su mi se ogromnima, “burn out” tipičan za studente fizike, jer je fakultet jako težak. Tad je postojalo, a nadam se da još postoji, Savjetovalište za studente. Jedna krasna mlada psihologinja ondje me je doslovce natjerala da radim nešto za sebe. Mi živimo u svijetu gdje ne radimo ništa za sebe, a nosimo stigmu da je depresija nešto sramotno. No to je i trenutak u kojem možemo odlučiti biti bolje... gurala me da se bavim onime što me veseli, za mene je to prirodno bilo pisanje poezije. Na nekoj tribini upoznala sam upoznala i Gorana Čolakhodžića, Tomislava Augustinčića... oni su me počeli educirati o poeziji... otvorio mi se svemir, kako se kaže.

Trudite li se da vam sljedeća zbirka uvijek bude bolja od prethodne?

- Nažalost ili na sreću, da...! Bitno mi je da svaka sljedeća ima razvojni skok, ide u nekom drugom smjeru; pisati stalno istu knjigu nema mi smisla. Postoji taj nagon, naravno, ja bih mogla pisati svoju prvu knjigu ostatak svoga života, ali tu je onda onaj unutarnji kritičar koji kaže - ali zašto? Poezija ne trpi lijenost. Ako smo lijeni na riječima, i na tome da se razvijamo, a bavimo se književnošću, to je onda jako loš posao. Meni su zbirke dobro prihvaćene, ali nastojim držati tu svijest da uvijek moram nešto mijenjati, i nadati se da će treća knjiga biti opet drugačija i bolja.

Treća? Već? Brzo.

- Na proljeće, u Frakturi. Pišem o ljubavnom iskustvu, pjesme u dijalogu, i iz muškog i ženskog glasa... Vidjet ćemo kako će to ispasti. Jer ja sam radnik, radnik, radnik... pa ne mogu unaprijed reći kako će sve to biti.

Vjerojatno se borite za svaki slobodan trenutak u kojem ćete pisati.

- Meni se ne čini da stvaram brzo, ali to je zato što imam mentalnog vremena, ne bavim se trenutačno ničim osim djecom. A ona nisu, srećom, kvantna fizika, tako da mi ostaje taj prostor gdje se stvara umjetnost... Proze se bojim puno više nego poezije, jer sam svjesna koliko je tu tek rada potrebno, na njoj treba stalno raditi, još više čitati...

Pišete li navečer?

- Da, ili nešto uređujem...

Knjige poezije?

- Da, uredila sam jednu i jednu suuredila s Krunom Lokotarom. I ljudi su mi se počeli javljati, kako bi radili sa mnom kao urednicom.

Čitali ste “Savjete mladom piscu” Danila Kiša?

- Jesam, to mi je fenomenalno...

Među njegovim savjetima nije, iako, mogao bi biti - ne uređujte tuđe pjesničke knjige, jer vi ste pjesnik.

- Meni je to interesantno kao proces učenja, jer u jednom trenutku ti moraš izoštriti svoje noževe, kako bi se reklo. A najteže ih je oštriti na svom mesu...

Alternacije:

Selo ili Zagreb - ZAGREB

Književnost ili fizika - KNJIŽEVNOST

Superman ili Jocker - SUPERWOMAN

Poezija ili angažman - POEZIJA

Marina Cvetajeva ili Vesna Parun - VESNA PARUN

“Oliver Twist” ili “Vlak u snijegu” - VLAK U SNIJEGU

Zec ili vuk - VUČICA

Stablo ili kuća - STABLO... što god bila alternacija

“Ježeva kućica” ili “Trnoružica” - JEŽEVA KUĆICA. Znam je napamet, čitamo ju djeci

Asocijacije:

Mlada pjesnikinja - VJEČNO MLADA, u hrvatskoj književnosti

Početak - NULA, lijep okrugli broj, dobro mjesto

Feminizam - UVIJEK

Životinja - PRIJATELJ

Noć - PISANJE

Ponoć - PEPELJUGA

Tabu - MAJČINSTVO

Savršenstvo - DIJETE

Strah - NIŠTA(VILO)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. srpanj 2022 01:19