KONTROVERZAN NASLOV

POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ Kako je sniman i o čemu govori najiščekivaniji hrvatski film, zombi komedija Predraga Ličine

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 06.01.2019. u 18:49

"Posljednji Srbin u Hrvatskoj" / Promo

Hrvatska je bankrotirala, a zaražena voda pretvara Hrvate u zombije. Imuni su jedino lokalni Srbi. U filmu je trebao nastupiti i Rade Šerbedžija, hrvatski Srbin svjetske reputacije. Igrao bi lik iz čije se krvi radi serum za pretvaranje zombija natrag u ljude, međutim, u vrijeme snimanja nije imao slobodnih termina

Prije tri godine nastala je prilično velika gužva kada je ujesen Hrvatski audiovizualni centar objavio rezultate natječaja za produkciju cjelovečernjih igranih filmova. Uz “Uzbunu na Zelenom vrhu” Čejen Černić, uoči nastavka serijala o Koku, junaku romana Ivana Kušana, odobren je još jedan debitantski projekt koji je izazvao pravu buru u medijima jer je već njegov naslov “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” provocirao, a mnoge je još više zbunila činjenica da je u pitanju zombi-komedija.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj / Promo
 

HAVC-ovi savjetnici Dalibor Matanić i Dean Šoša, koji su tada određivali što će se snimati, očito su htjeli uzdrmati ustaljene kanone hrvatske kinematografije kada su propustili taj tekst u produkciji renomiranog poduzeća Kinorama, a redatelj i scenarist Predrag Ličina još je više podjario užarenu atmosferu komentarom na Facebooku pokličem “Sprem’te se, sprem’te”, očito dajući do znanja da ga nije strah političkih reakcija s bilo koje strane. Odmah su mu prigovorili da je njegov otac Đorđe Ličina, nekadašnji novinar zagrebačkog Vjesnika, napravio karijeru “zlonamjerno” pišući o ustaškoj (povremeno i četničkoj) emigraciji, objavivši i tridesetak romana na tu temu, te da je sin, prema svemu sudeći, naslijedio očeva uvjerenja.

Bura u naslovu

Bit će da nije, jer se Ličina sin uglavnom sprda s temom nacionalnih netrpeljivosti. Rođen je 1972. u Zagrebu, upisao je filmsku i TV režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, pisao filmske kritike u Vjesniku, Studiju i Panorami, obilazio videoklubove, pa i tada pomodni “666” nazovi sotonista Aleksandra Millesa na Lenjinovu trgu (danas Trg kralja Petra Krešimira IV. ili “Krešimirac”), počeo je raditi za televiziju, režirati glazbene, a kasnije i reklamne spotove, da bi upravo za Kinoramu potpisao svoju prvu seriju “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, luckaste dramske strukture u kojoj su se vrlo dobro snašli Igor Kovač, Iva Babić, Dado Ćosić, Filip Riđički i Iva Mihalić, no usprkos tome što je imala korektnu gledanost, druge sezone nije bilo vjerojatno zbog stalnih kadrovskih promjena na HRT-u. Prvi igrani film bio mu je “Teleport Zovko” iz 2013., trajao je samo 17 minuta, ali je prilično zabavio futurističkom pričom o bračnom paru (Krešo Mikić i Linda Begonja) koji odlučuje prihvatiti ponudu opskurne turističke agencije za teleportaciju, sve dok supruga, umjesto u mjestašcu kraj Dubrovnika, ne završi među ovcama u Međugorju. Ohrabren dobrim odjekom ne osobito skupog filmića, Ličina je polako slagao koncept svojeg cjelovečernjeg prvijenca koji će izazvati pravu buru već svojim naslovom.

"Posljednji Srbin u Hrvatskoj" / Promo
 

Zašto se odlučio za priču o zombijima? Zato što takve još nije bilo u hrvatskom filmu, ali u srpskom jest, jer su tamo horor i fantastika na osobitoj cijeni. Odmah mu se nametnulo da bi u takvo nešto mogao umetnuti međunacionalne odnose, kakva korist od zombija koji samo poharaju neki grad ili mjesto, toga je u svjetskoj kinematografiji bilo već napretek. Sviđao mu se finski horor “Mrtvi snijeg” Tommyja Wirkole. U njemu grupa studenata naleti na naciste koji su se smrznuli u snijegu, pretvorili u zombije i tako preživjeli desetljeća. Film je stekao kultni status, napravljen je nastavak, a i nekoliko replika, što je Ličinu uvjerilo u odluci da zombiji moraju biti po nečemu posebni. Važna inspiracija bio je i danas već kultni južnokorejski film “Vlak za Busan” Yeon Sang-hoa, u kojem se putnici supermodernog vlaka od Seoula do Busana suočavaju s epidemijom koja ljude pretvara u zombije. Taj se, istina, pojavio nakon što je Ličinin projekt već odobren za realizaciju, ali mu je pomogao u elaboriranju vizualnih finesa.

Velika Slovenija

“Posljednji Srbin u Hrvatskoj” odigrava se sedam godina nakon bankrota naše zemlje, ne spominje se kad je to bilo, u njoj je čista nezagađena voda postala dragocjenost, luksuz koji si mogu priuštiti samo bogati. Glavni junak je ekstrovertni Mićo (u filmu ga glumi Krešimir Mikić), koji vozi skupi kabriolet i nehotični je svjedok toga kako zaražena voda pretvara Hrvate u zombije. On je, istina, Srbin, zapravo se zove Milan Motika, što se pokaže presudnim u daljnjem razvoju događaja, jer su Srbi iz Hrvatske iz nekog razloga otporni na opasni virus. Važne uloge imaju Hrvojka Horvat, naša Wonder Woman čije filmske podvige obožavaju u čitavoj regiji (dosad su snimljena četiri nastavka serijala “Nemoguća zadaća”), a pravo joj je ime Franka Anić i ovisnica je o morfiju (za kontru je igra popularna srpska glumica Hristina Popović iz “Parade” i “Jeseni samuraja”), zatim Slovenka Vesna upletena u kompleksnu zavjeru na međunarodnoj razini (nakon serije “Uspjeh” u produkciji HBO-a Tihana Lazović opet je u negativnoj ulozi) te skinhead Maks (Dado Ćosić), čija nacionalna podvojenost izazove splet dodatnih petljancija.

"Posljednji Srbin u Hrvatskoj" / Promo
 

Kao izvor zaraze, Hrvatska je ograđena bodljikavom žicom kroz koju je provedena struja, a junaci filma vrlo brzo shvate da im se ne isplati ostati u Zagrebu kojim jurcaju zombiji, pa odlaze prema Plitvicama i završe u srpskom selu Slavujevci, gdje mjesno odmaralište drži obitelj čije je prezime itekako dobro poznato iz romana i filmova o vampirima. Do završnice ih čeka još susret s Bosancima, koji ih zlurado bockaju s one strane bodljikave žice, upetljaju se i Albanci, a iz svemirske postaje promatra ih međunarodna ekipa znanstvenika koja je Hrvatsku, očito, pretvorila u pokusnu zonu. Finale je urnebesan, s novim preobrazbama, no o tome više kad “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” stigne u naša kina.

"Posljednji Srbin u Hrvatskoj" / Promo
 

Ličinin film valjda je jedini u kojem se spominje mit o velikoj Sloveniji. Nije se toga slučajno dosjetio, svojedobno je snimao reklamu u Istri nedaleko od Slovenije i u jednoj tamošnjoj kući vidio geografsku kartu koja precizno oslikava o čemu sanjare naši najzadrtiji susjedi: u veliku Sloveniju uključena je, naravno, i Istra, a granica s Hrvatskom pomaknuta je sve do Vrapča. Takve fantazmagorije savršeno su se uklopile u pomaknuti svijet “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”.

Scenarij je u nekim elementima bio proročanski, tada se još u ovim krajevima nitko nije ograđivao žicom, međutim, kad je počeo val izbjeglica sa Srednjeg istoka, žica je nicala posvuda. Jedina je novina što je Ličina u nju uveo i struju.

Podjela uloga

O podjeli uloga mnogo se raspredalo, štošta od toga što se pisalo u vrijeme snimanja nije bila istina ili se nije uspjelo ostvariti. U filmu je trebao nastupiti i Rade Šerbedžija, hrvatski Srbin svjetske reputacije. Igrao bi lik iz čije se krvi radi serum za pretvaranje zombija natrag u ljude (Ličina napominje da je njegov film vjerojatno jedan od rijetkih u podžanru o zombijima u kojem se aktivno traga za takvim serumom), međutim, u vrijeme snimanja nije imao slobodnih termina. Spominjala se i Severina Vučković, ona je još 2004., godini kad je Slovenija primljena u Europsku uniju, nastupila u Ličininoj 10-minutnoj videozafrkanciji “Gdje je nestala Slovenija?”, igrala je TV voditeljicu koja obavještava hrvatske gledatelje da su naši susjedi netragom nestali, njihov prostor prekrilo je more, a nakon duge potrage pronašli su ih na Polineziji, odakle se više ne žele vraćati. Ličina je snimio i njezin spot “Hrvatica”, ništa manje zafrkantski, ali ispada da su glasine o njezinu sudjelovanju u filmu bile prenaglašene, ona igra tek sićušnu epizodu talijanske aktivistice za prava zombija. Nakratko se pojavljuje i njezin tadašnji partner Igor Kojić.

 

Snimanje je trajalo 27 dana, no to je zapravo bio lakši dio posla. Pravi izazovi čekali su ih u postprodukciji, trebalo je puno CGI-a, kompjutorski generiranih slika, da bi se dočarala svemirska postaja, iskrice u strujom nabijenoj žici koja ograđuje Hrvatsku, a i sami zombiji. Kako potonji uopće hodaju, sporo ili brzo, o tom je bilo rasprave u ekipi, no sudeći prema prvoj kinonajavi, čini se da je sve riješeno na najbolji mogući način. Ključan suradnik u toj fazi bio je beogradski majstor specijalnih efekata Miroslav Lakobrija, koji je dočarao vrlo neugodne prizore u “Srpskom filmu” Srđana Spasojevića, ali i prave zombije u “Zoni mrtvih” Milana Konjevića i Milana Todorovića iz 2009., prvom srpskom ostvarenju takve vrste. Zahvaljujući njemu, pojednostavili su snimanje jer su filmski zombiji dobili uvjerljivo obličje uz pomoć kontaktnih leća i nešto malo šminke. Klasično maskiranje trajalo bi znatno dulje.

"Posljednji Srbin u Hrvatskoj" / Promo
 

“Posljednji Srbin u Hrvatskoj” je - primjereno - hrvatsko-srpska koprodukcija. Filmski centar Srbije podupro je projekt sa 60.000 eura, a partner zagrebačke Kinorame je beogradski Art & Popcorn. Bit će zanimljivo kako će biti primljen u Srbiji, što ćemo znati uskoro jer će krajem veljače biti prikazan u službenom programu beogradskog FEST-a. Nekako u isto vrijeme, 28. veljače, počinje njegovo prikazivanje u hrvatskim kinima. Koja je Ličninina ciljna publika? Smatra da je ona jako raznovrsna, uglavnom bi trebala biti starija od 16 godina, ponajprije su tu poklonici horora, zatim komedija, pa političkih satira, budući da u filmu postoji i ljubavna priča, tu su i gledateljice sklone romantičnim sižejima, tako da se potencijalni spektar zainteresiranih sve više proširuje. Nakon filma “Koja je ovo država” Vinka Brešana, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” definitivno mijenja profil hrvatske kinematografije: umjesto nekadašnje, sklone introvertnim dramama, ova nova, kojom je 2019. počela, žestoko provocira i ponadajmo se da će tako još dugo ostati.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo