Kad ste zadnji put bili na predstavi zabranjenoj za mlađe od 18 godina? “I-Cure” bugarskog umjetnika Ive Dimčeva, koji je nastupio u petak navečer u Zekaemu u sklopu Queer Zagreb festivala, ograničena je na punoljetno gledalište valjda zbog golotinje i scena simuliranog seksa. Kao da klincima to nije stalno dostupno na internetu!
“I-Cure” su najvećim dijelom one-man-show: Ivo Dimčev je autor teksta i muzike, koreograf i izvođač predstave s puno plesa, ponešto pjevanja i jednom simulacijom oralnog seksa. Organizatori Queer Zagreba, udruga Domino, najavili su je kao ekstremnu šaroliku mješavinu performansa, plesa, glazbe, teksta i vizualnih elemenata. Dimčev je autor više od 30 djela izvođenih diljem Europe i Sjeverne Amerike, predaje u Budimpešti na kazališnoj akademiji, a u Bruxellesu je otvorio Volksroom, izvedbeni prostor gdje predstavlja mlade umjetnike iz raznih zemalja.
Šminka i perika
Dobio je brojne nagrade za ples i kazalište, a s predstavom “Lili Handel” 2007. u New Yorku je bio nominiran za nagradu Bessie, koju su dobili i Robert Wilson, Trisha Brown i David Byrne. “Lili Handel” je izveo u New Yorku također u organizaciji udruge Domino, u njujorškom dijelu festivala Perforacije, a i novu predstavu “I-Cure” je izveo u New Yorku. S velikim uspjehom, tvrde organizatori. “I-Cure” je predstava s nekoliko izvanrednih dijelova. Dimčev je izvrstan performer i koreograf, ali tekst mu nije dovoljno jak da bi jedan izvođač, većinu vremena sam na sceni, zadržao pažnju publike više od sata. Većinu vremena gledate muškarca u gaćicama, depiliranog i u teretani dobro oblikovanog tijela, koji se uz pomoć šminke i duge plave perike pretvara da je žena, istodobno ne odustajući od svog muškog identiteta.
U tome je najzanimljiviji publici u gradu koji danas ljude poput Đukice može podnijeti samo u seriji “Crno-bijeli svijet”, ali ne i na svojim ulicama, barem ne javno i na danjem svjetlu.
Suzdržan pljesak
Dugu scenu simulacije oralnog seksa teško da je itko doživio kao izlječujuću, kako je to htio autor u najavi predstave. Publika je bila dobronamjerna, većinom su je činili pripadnici zagrebačke LGBT scene, ali je pljesak na kraju ostao suzdržan. Umjesto efekta oslobađanja, Dimčev je tom scenom seksa dvoranu Zekaema ispunio nelagodom. “I-Cure” na kraju jesu trijumf slobode, ali prije svega zahvaljujući kontekstu, koji se od Savske širi gradom i državom.