DANIEL RAFAELIĆ

RAVNATELJ INSTITUCIJE KOJA PLEŠE NA RUBU PROPASTI 'Iznenadilo me što ljudi iz struke ozbiljno prijete radnicima HAVC-a'

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 31.12.2017. u 18:36

Zagreb, 291217.
HAVC, Nova ves 18.
Na fotografiji: Daniel Rafaelic - direktor HAVC-a.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Daniel Rafaelić sada je već preko 10 mjeseci na čelu Hrvatskog audiovizualnog centra. Povjesničar filma zaslužan za važna otkrića filmske građe koja se smatrala izgubljenom i autor ključne knjige “Kinematografija u NDH” najprije je izabran 15. veljače za v.d. ravnatelja te institucije da bi potom, 15. svibnja, na redovnom natječaju bio i potvrđen na toj funkciji. Kako kaže, dočekalo ga je mnoštvo problema zbog kojih mnogi ne bi nikad ni prihvatili taj posao. Dezinformacija je bilo napretek pa je tako Zakon o audiovizualnim medijima u javnosti nedavno predstavljen kao autoritaran, jer dosadašnje ingerencije HAVC-a prepušta Ministarstvu kulture i Vladi. Rafaelić tvrdi da Zakon koji je 4. prosinca otišao na javnu raspravu ništa ne mijenja na dosadašnjem ustrojstvu te institucije.

“Jedina je promjena da će Ministarstvo kulture imati jednog od petnaest predstavnika u Audiovizualnom vijeću, što mi se čini normalnim, jer od njih i dolazi taj novac koji dobiva HAVC. Kod izrade zakona gledalo se samo na slične primjere iz Europske unije. U Francuskoj je, recimo, politika u takvim tijelima puno zastupljenija, a nama se činilo da je i jedan član s te strane u Audiovizualnom vijeću HAVC-a posve dovoljan. Čujte, mi trošimo državni novac, novac poreznih obveznika, ako prema tome mi nemamo odgovornosti, tko će je imati. Sinergija Ministarstva kulture i HAVC-a dovela je sad, krajem godine i dugo očekivani rebalans za ovu kao i povećanje budžeta za iduću godinu. Presretan sam što je Ministarstvo kulture to napravilo jer je time pokazalo da novac, oko kojeg je uvijek usijanje, ide tamo gdje je potrebno. Time se HAVC postavio natrag na noge, započeo saniranje duga i olakšalo se poslovanje u idućoj godini.”

 

Državni novac

Kako je reagirao na vijest da Jadran film upravo rasprodaje svoje nekretnine. Je li time ugrožena i filmska baština na koju je to poduzeće dosad polagalo pravo?

“To je posebna priča. Nije, naime, jasno je li u privatizaciji koja je napravljena 1999. na 2000. Jadran film osim upravne zgrade, studija, kulisa i kostima stekao pravo i na filmove koji su u socijalizmu napravljeni državnim novcem. Taj bi problem morala raspraviti grupa vrhunskih pravnika, nikako ne političara, što neće biti jednostavno jer se pravo proteklih godina itekako mijenjalo, a tu su i propisi Europske unije koji često nisu sukladni našima. Ukratko, shizofrena situacija, no ukoliko to ne riješimo i sve to ostane u sivoj zoni, može nas biti sram.”

Problem je i nepostojeća Hrvatska kinoteka koja bi morala čuvati upravo te filmove.

“Tu smo napravili određene pomake, specificirali smo što će HAVC financirati kada je baština u pitanju i - ono na čemu sam ja posebno insistirao - istakli potrebu pravljenja BluRay diskova i DVD-a domaćih filmskih klasika - jasno sa stranim podnaslovima. Nije to samo za nas stotinjak koji sve snimamo s televizije, nego za sve one koje hrvatski film zanima, a nemaju pristup njemu. Tu sam našao jako dobrog partnera u pročelniku Hrvatskog filmskog arhiva Dinku Majcenu, koji izvrsno razumije ovu problematiku.

Recimo, tu je prateći kanski program Cannes Classics, jako reklamiran i jako prestižan, kontaktirao sam ih kad sam ove godine bio na festivalu i pitao zašto ne uvrste u svoju selekciju hrvatski film “Deveti krug”, koji je 1960. prikazan u Cannesu a poslije je nominiran i za Oscara. Kad su to čuli, jako su se zainteresirali, postoji znači zanimanje za našu filmsku baštinu i u svijetu, ali ona naprosto nije dostupna. Drugi je problem osamostaljivanje Kinoteke koja je sada gotovo nevidljiva u sklopu Hrvatskog državnog arhiva. U HAVC-u upravo radimo nacrt prijedloga kako bi to sve funkcioniralo, sve je to još u rudimentarnoj formi, ali smo napravili radnu skupinu koja bi u 2018. morala napraviti korak dalje.”

 

Zastrašujuća ideja

Bilo je sugestija da bi HAVC puno bolje funkcionirao kao samostalna agencija a ne kao javna ustanova u kulturi.

“Kad sam ja došao u HAVC kao v.d. ravnatelja, postojala je ta ideja, ali njezina provedba se doimala zastrašujuće. Naime, najprije ste na neko vrijeme, tri tjedna do mjesec dana, trebali likvidirati HAVC i tek onda osnovati novo tijelo - agenciju. U ono doba, početkom ove godine, kad su sa svih strana stizale glasine da bi HAVC trebalo ukinuti, i to još u nestabilnoj političkoj situaciji, to mi se činilo bezumnom pustolovinom. Tko bi garantirao da ćemo nakon ukidanja jedne institucije dobiti drugu? To bi predstavljalo loptanje s opstojnošću HAVC-a koje nisam htio dopustiti. Osim toga, HAVC je već izborio svoju samostalnost samim time što kinematografija nije odjel Ministarstva kulture. To je javna institucija pod kapom ministarstva kojoj ministarstvo doznačuje novac za njezino funkcioniranje.

S druge strane, HAVC ima stručna tijela koja ga dosta razlikuju od sličnih institucija. Ravnatelja ne imenuje ministrica, nego Upravni odbor HAVC-a. O trošenju sredstva odlučuje nekoliko instanci, od Umjetničkog vijeća HAVC-a pa nadalje. HAVC je već pri svom osnivanju izborio jako velik stupanj nezavisnosti i mislim da je to dobro. No HAVC se neprestano mora potvrđivati, mora dokazivati da transparentnim trošenjem novca dokazuje da zavrjeđuje takav status. Ljudi su zaboravili da je prije svega deset mjeseci iz HAVC-a otišao jedan ravnatelj, drugi je postavljen za v.d.-a, i da je u to vrijeme ta institucija bila potpuno paralizirana.

U ovih deset mjeseci odmrzavali smo tu paralizu i ispunjavali sve ugovorene obaveze koje su bile takve da je najbolje bilo odmah staviti ključ u bravu. Mene je dočekalo 11 nerealiziranih cjelovečernjih filmskih projekata! To si Hrvatska kao mala i siromašna zemlja nije mogla dopustiti. Hodajući kao po niti uspjeli smo napraviti raspored da se ove i naredne godine sve to ipak napravi; da se redovno raspisuju i ne preskaču natječaji. Moja je odluka bila da se odobrenim projektima ne smanjuju sredstva, mrzim tu vrstu uravnilovke, ali da ih bude manje. Ja kao ravnatelj ne mogu odlučivati što će se snimati, ali imam pravo određivati njihov obim te upozoriti umjetničke savjetnike, koji odlučuju, o opsegu financijskih sredstva. Osim toga mi kao HAVC, još od osnivanja, imamo taj dug od pedeset milijuna kuna prema Ministarstvu kulture, koji nije riješen.

Najviše bih volio da je to nekad davno otpisano, ali to je tu i visi nad nama. Nema druge nego to rješavati postupno. Dobili smo rebalans i povećanja sredstava za narednu godinu i smanjili produkciju. To su sve načini da se taj dug riješi ali i sačuva ovakav sustav financiranja. Znači, krajnje konzervativno poslovanje za dobro čitave institucije. Kad sam ja došao, pet filmova je bilo u produkciji, ljudi su već bili na setu a nisu, zbog paralize HAVC-a, dobili niti jednu ratu obećanih sredstava. Čim smo našli način kako to riješiti, započeli smo rješavanje i ovog drugog.”

 

Porezni obveznici

Rafaelić je već sedam mjeseci ravnatelj. Kakve su njegove projekcije za budućnost?

“Nadam se da se ova situacija koju sam zatekao više neće ponavljati. Institucija koja gubi povjerenje javnosti ne radi dobro, stoga treba više pažnje posvetiti svom imidžu. Važno je neprestano sve nas podsjećati da trošimo novac i onih poreznih obveznika koji nemaju nikakve veze s kinematografijom, i to u situaciji kad je kultura sve ugroženija, ne samo kod nas nego i u svijetu, a to se vidi na milijun primjera. No ne može drugačije, u ovako maloj zemlji kultura ne može bez državnog novca. Mi nemamo tržišta - sjetimo se samo početka kinematografije kada su grof Bombelles, Tito Strozzi i Franjo Ledić ostali bez ičega jer su ulagali u kinematografiju - ovisni smo o državi, ali kako je u pitanju umjetnost, ona mora imati slobodu.

Sve što mi možemo napraviti zauzvrat je imati transparentno poslovanje, da se točno zna koliko se troši na kinematografiju i koji su rezultati. Ovo je posebno važno, ne može postojati kinematografija u kojoj su filmovi sami sebi svrha. Zato moramo imati dobar marketing koji će objasniti kakve su sve uspjehe naši filmovi postigli u inozemstvu i koliko je to važno. Kad sam čuo da taksisti pričaju kako je Matanić sa ‘Zvizdanom’ bio u Cannesu ili me pitaju kakav je ‘8. povjerenik’, meni je to bilo drago čuti. A oni baš nemaju vremena ići u kino - ali itekako prate kinematografiju koju svojim porezom financiraju. Jasni su naši prioriteti, tri velika festivala - Cannes, Berlin i Venecija - i naravno Oscar.”

Ipak, strukovne udruge mora da nisu oduševljene planovima za smanjenje produkcije?

“HAVC ne pritišću udruge - one su kroz AV vijeće dio HAVC-a. HAVC pritišću bezobrazni, zlonamjerni pojedinci koji smatraju da im državni novac pripada samim time što postoje. Vjerujte, preuzimajući dužnost ravnatelja mislio sam da neću spavati od političkih pritisaka a ne od pritisaka koji dolaze iz samog srca struke. Imali smo ove godine užasno ružnih situacija gdje su neki ljudi znali nasilno upadati u prostorije HAVC-a, čak i zlostavljati djelatnike i prijetiti im. Lako je kad prijete meni - ali tim vrijednim ljudima nitko ne smije ugrožavati sigurnost. Svako takvo ponašanje prijavljuje se. Pojedinci probiju, recimo, rokove, pošalju prijavu s dva tjedna zakašnjenja i očekuju da ćemo mi to ‘nekak’ umetnuti u Natječaj’. Dolaze sa zahtjevima za nešto iako zaborave da su u svojoj prijavi sami ustvrdili da na to nemaju pravo.”

Njima svakako ne odgovara da se radi manje filmova nego dosad…

“Naravno da ne, ali država je još više osiromašila, a osim toga u nas postoje škole kojima prokišnjava krov i u kojima djeca nemaju za užinu. Kako onda možemo pričati o 11 filmova godišnje?! Naravno, ne može se to uspoređivati, ali to je kao u ‘Metropolisu’ Fritza Langa. Mi nismo oni koji su gore, nego oni dolje. Stišćemo, vjerujući u stručnost, onu kazaljku sata koja, kad je otpustimo, može izazvati kaos. I sve samo što ne eksplodira. Nismo eterična bića koja se ne zanimaju gdje žive. Moramo biti svjesni realnosti. Dakako, smanjivanje broja filmova katastrofalno je za svaku kinematografiju. Ona koja je zdrava, ima tendenciju povećavanja filmova. To je svakako sjajno, više ljudi ima priliku doći do filma. To su idealni uvjeti. Mi odavno više ne živimo u takvim uvjetima. Zato im moramo opet težiti i kroz sljedeće godine ponovno pokušati započeti taj trend povećavanja.”

Govorka se da se u HAVC-u sprema nova velika afera, slična onoj s dokumentarcem “15 minuta: Masakr u Dvoru”? Riječ je o jednom drugom dokumentarcu, filmu “Chris the Swiss”, koji je se bavi sudbinom švicarskog novinara Christiana Wurtenberga, koji je ubijen početkom 1992. kod Osijeka. Režirala ga je njegova 15 godina mlađa rođaka Anja Kofmel, djevojčica u doba kad se to dogodilo, kao kombinaciju dokumentarnog i animiranog filma. Projekt je odobren od strane HAVC-ove komisije za manjinske koprodukcije još 2015., ali tada nije prošao na komisiji za kulturu grada Zagreba. Prigovaralo se da se Domovinski rat naziva građanskim ratom, da su međunarodni dobrovoljački odredi predstavljeni kao vojska plaćenika, da je Opus Dei raspirivao vjerski rat u Hrvatskoj…

 

Odstupanja

“Bio sam jedan od članova te komisije koji je tada glasao da se taj film ne financira. Čitavu ovu godinu slušam glasove kako govore ‘ovo je još gore od Masakra u Dvoru’. To nije točno. Do afere će doći samo ako to bude nekome u interesu. Taj je film odobren i najvećim dijelom financiran još 2015. U HAVC-u je projekt financiran iz dva izvora, kao manjinska koprodukcija sa sredstvima od 740 tisuća kuna i automatskom potporom koja vrijedi za sve strane filmove koji se snimaju u Hrvatskoj kao što su ‘Mamma Mia 2’ ili ‘Robin Hood’. Strani je producent filma ‘Chris the Swiss’ potrošio u Hrvatskoj pet milijuna kuna, a vraćeno mu je milijun i 100, dakle oko 20 posto, što je zakonska obaveza u takvim situacijama, a prednost mu je i to što je uposlio velik broj hrvatskih animatora.

To je inače većinska švicarska produkcija koja je dobila i potporu Eurimagesa. Ipak, film nedavno nije u nas prošao kolaudaciju jer je ustanovljeno da u završnoj verziji filma postoje velika odstupanja od originalnog scenarija. Bivši ravnatelj prošle godine kao i ja ove, tražili smo od producenta brojne izmjene kako bi film bio pravno i činjenično utemeljen. Produkciji je ponuđen i povjesničar mentor (Hrvoje Klasić prošle godine; Ante Nazor ove) - no sve je to odbijeno. U njemu je bilo puno stvari zbog kojih mislim da ga uopće nije trebalo odobriti, ali to je bilo mišljenje savjetnice za manjinske koprodukcije koja danas više nije u HAVC-u, pa o njezinim motivima ne mogu govoriti. Ja moram, kao ravnatelj, biti legalist, i sve preuzete obveze ispuniti poštujući pritom, jasno, umjetničku slobodu. Cenzure ne smije biti.”

 

Problem s ratom

Čim je u pitanju dokumentarac o Domovinskom ratu strane produkcije očito odmah ulijećemo u probleme…

“To se događa iz više razloga. Jedan je što se s nekim problemima ne želimo suočiti. Drugi, a to govorim kao povjesničar, je taj da nije prošlo dovoljno vremena da prema određenim događajima imamo distancu. Ljudi ne vjeruju da je to baš tako bilo. Tek nakon još jedne generacije, kad budemo neobuhvaćeni ratom, moći ćemo se time objektivno baviti. Svi mi koji smo gledali sa svojih balkona raketiranje Banskih dvora, čije su obitelji postradale u ratu, mi ne možemo biti objektivni. Protok vremena je jako grozna stvar jer je strašno spor. No bez obzira na to, ja se prema tom filmu ponašam kao i prema svakom drugom.

U interesu mi je da se završi kada je i dogovoreno, u okviru odobrenog budžeta, ali ako stvari nisu čiste s pravne strane, onda je to film koji HAVC-u može nanijeti samo štetu, a i široj javnosti. Tu nema prostora za napuhavanje tipa da je taj film puno kontroverzniji od “Masakra u Dvoru”. To je naprosto film prema kojem se moramo legislativno jasno postaviti: ništa više, ništa manje. Automatska potpora je u redu, to je poštivanje zakona, ali potpora za manjinsku koprodukciju, budući da odstupa od odobrenog, kako reče umjetnički savjetnik HAVC-a, ne.”

Izdvajamo