INTERVJU

SNJEŽANA BANOVIĆ 'Polažemo ispit koji je i dijagnoza i prilika i prijetnja i prekretnica, a najviše test iz čovječnosti'

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.05.2020. u 18:55

Zagreb, 160420.
Kazalisna redateljica Snjezana Banovic.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Snježana Banović

Privatni interesi pojeli su javne, administracija sustava je neodgovorna, vlada interesna patologija klijentelizma koja je dokrajčila i ono malo zdravoga tkiva. Dakle, amputacija je neizbježna, a dodat ću i to da su respiratori za ovu bolest vrlo skupi, ali bi ih se dugoročno isplatilo nabaviti

U povodu nove knjige o zagrebačkom HNK, “Kazalište za narod – HNK u Zagrebu 1945. – 1955.”, koju će uskoro objaviti Fraktura, razgovarali smo s dr. sc. Snježanom Banović, redateljicom, spisateljicom i redovitom profesoricom na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Snježana Banović usavršavala se na nizu stipendija i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se ističu Fulbrightova stipendija na Sveučilištu Yale i više usavršavanja u umjetničkim ustanovama Francuske i Njemačke.

Režirala je pedesetak predstava, a autorica je više scenskih predložaka, adaptacija i prijevoda za kazalište te brojnih znanstvenih i stručnih tekstova s područja teatrologije. U dva je navrata bila predsjednica Vijeća za scensku umjetnost Ministarstva kulture, a bila je i ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, ustanove Rachlin and Friends u Dubrovniku te predsjednica Vijeća za dramu Dubrovačkih ljetnih igara. Glavno su područje njezina rada i istraživanja povijesni i kulturnopolitički razvoj nacionalnih kazališta i festivala u Hrvatskoj, a ponajviše utjecaj politike na kulturu – sve je to i ishodište za tekstove objavljene u ovoj knjizi.

Pitanje je mučno, ali – ne vidi li se u ovakvim situacijama sva poroznost teatra?

- Vidi se sve, ne prolazimo samo kroz bitku protiv epidemije, nego polažemo ispit koji je i dijagnoza i prilika i prijetnja i prekretnica, a najviše test iz čovječnosti, kako to nekidan reče njemački predsjednik Steinmeier. A teatar, za razliku od drugih umjetnosti, ne može bez zajedništva publike i izvedbe. Teško će se nakon ovoga snaći budući da se još nikada nije susreo s potpunim globalnim zaustavljanjem, ostavši usmjeren jedino na tehnološki okvir.

Sada valja razmišljati kako će, kad izađemo iz izolacije, izgledati kazališna produkcija u kojoj će doći do promjene u svakome segmentu. Mislim da toga nije svjestan ionako uspavani javni sektor koji se neće snaći u novinama koje ga čekaju, za razliku od nezavisnih koji će to znati, ali pod uvjetom da prežive.

Dugo niste režirali, kako vidite taj odnos “uprava” prema vama?

- Zadnja režija bila mi je 2015. u Novome Sadu, i to Šnajderova komada “Enciklopedija izgubljenog vremena”, kako simbolično. A u Zagrebu, osim u dva privatna kazališta (Opera b.b. i Mala scena), nisam režirala od 2005., dakle 15 godina, otkad su veliki dečki i cure naše kulture odlučili da sam im naporna. No upravo ta posljednja predstava u nekom javnom zagrebačkom kazalištu (“Dnevnik Pauline P.” Sanje Polak u Žar ptici) već 15 godina privlači mališane – odigrana je 500 puta. Slično je i s “Debelom” Silvije Šesto u Maloj sceni gdje igra kontinuirano od 2008. do danas već 400 puta, evo je ovih dana i online, na zahtjev.

Dakle, nije da me nema, ali sam režiju zamijenila znanošću, a u slobodno vrijeme kritikom sustava koja, očito, ne ide s režijom. Povijest našega kazališta – vjerujmo i dalje jednom davnom Gavellinu zapisu – povijest je njegovih kriza temeljenih na sukobu onih “izvan zidina kazališta i onih koji su zauzeli položaje unutar tih zidina” i – ni makac. No, još sam i dobra, Slobodana Šnajdera nema na zagrebačkim repertoarima od 2002., na hrvatskim od 2011. kad smo u Puli postavili “Kako je Dunda izgubila domovinu”.

Ako ponajbolji hrvatski živući pisac ne može do scene, tko sam ja da se bunim. Cijena je ispala prava sitnica – spasila sam se od nemoći naših ravnatelja i ravnateljica s naslovnica glamur časopisa. Ispalo je da je odluka o temeljitoj promjeni kursa bila opravdana, rezultira eto petom knjigom o našem kazalištu i kulturi. Režije ionako odlaze, knjige ostaju.

Zagreb, 160420.
Kazalisna redateljica Snjezana Banovic.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
 

Zašto je baš kazalište danas središnje mjesto kulturne politike?

- Naša je kulturna politika stihijska, s nejasnim kriterijima koji se mijenjaju po potrebi. U kazalištu, u kojem je još uvijek glavna politika ona kadrovska, tradicionalno se krije visoki potencijal (ne)posluha za svaku vlast jer je u njemu najviše zaposlenih pa ih treba čuvati od njih samih, da se ne pobune, pa nam se samo čini da je politika za teatar više zainteresirana nego za druga, manje stožerna područja.

Sprega je tu kontinuirana, ona, uz spomenuti posluh, ali i strah od gubitka posla i raznovrsnih privilegija, diktira sve. Ovo s epidemijom trebalo bi općenito biti prilika za totalni reinventing sustava, s tim da bi u našoj kulturi ti procesi trebali početi upravo u kazalištu. Resseting the Stage, baš kako glasi naslov proročke knjige iz 2012. pokojnoga Dragana Klaića.

Kulturna politika Druge Jugoslavije bila je značajno kompleksnija od ove naše? Kakva je anamneza ove “suvremene”?

- U prvim godinama nakon rata bila je nadasve razvojna, usmjerena na izgradnju i konsolidaciju umjetničkoga života, čineći to ispočetka nespretno, često i preko koljena. Bilo je to vrijeme jakog državnog inženjeringa kad je država s Partijom u prvom planu, imala zadatak poticati razvoj “narodne kulture i narodnog blagostanja”, osiguravajući pritom da prosvjetne i kulturne ustanove budu masovne i pristupačne svima. Nije zahvalno povlačiti paralele, ali današnja je “anamneza”, kako ju zovete, porazna: ne gradimo ništa pa ni nešto tako neophodno kao što je (ondašnje) povjerenje i poštovanje prema kulturi.

Privatni interesi su pojeli javne, administracija sustava je neodgovorna, vlada interesna patologija klijentelizma koja je dokrajčila i ono malo zdravoga tkiva. Dakle, amputacija je neizbježna, a da usto ne izbjegnemo u posljednje vrijeme redovito rabljen medicinski rječnik, dodat ću i to da su respiratori za ovu bolest vrlo skupi, ali bi ih se dugoročno isplatilo nabaviti. Jer u prošlosti nas Europa i svijet nisu (za)pamtili po dobru zahvaljujući političarima, nego zaslugom umjetnika i znanstvenika. Dobro, Tito je među prvima jedina iznimka, iako mu je posao tih godina, o kojima govori knjiga “Kazalište za narod”, na vanjskom planu išao čak bolje od onoga na unutrašnjem.

Analizirali ste nekritički uvezenu doktrinu socijalističkog realizma koja je imala za cilj implementirati sovjetski model kulture i u naše kazališne uvjete. Do kojih ste zaključaka došli?

- Socijalistički realizam, raširen u svim umjetničkim područjima, što se kazališta tiče, bio je ustvari neznalački primijenjen sistem Stanislavskoga, nametnut kao jedini mogući pravac djelovanja, a zadaća svih kulturnjaka bila je nekritičko veličanje nepogrešivosti vladajućeg sustava, njihove politike i svega onoga što je, prema istoj politici, bio zadatak tzv. širokih narodnih masa. Jadni Stanislavski, ni kriv ni dužan za takvu manipulaciju, nasreću je već sedam godina bio mrtav i nije mogao svjedočiti toj tragikomediji od kolektivnog busanja u njegova prsa.

Naime, sva naglašavanja nadmoći sovjetskog dijalektičkog i historijskog materijalizma morala su postojati da bi se “jednom za svagda” odbacila povezanost s buržujskim tendencijama koje su se skraćeno nazivale – dekadentnima. Tako je jedini mogući izvedbeni stil postao falšni realizam čije je kriterije utvrđivala Uprava za agitaciju i propagandu, znamo ju pod imenom Agitprop. Ipak, nikada socrealizam nije pravo zaživio u teatru, a u Zagrebu je doživio početak pada već krajem 1947., i prije Titova raskola sa Staljinom.

Kazalište začudo nije dovoljno marilo za komesarijatsko upravljanje kakvo je uspostavljeno 1945., u doba glasno proklamiranoga poleta prema vladajućoj ideologiji koja mu se na kraju prepustila dovevši 1949. nakon Ive Tijardovića, kojim nije bila nimalo zadovoljna, mladoga, kritičnoga, hrabroga intelektualca Marijana Matkovića na mjesto intendanta.

Danas je potpuno nezamislivo da bi neki naši vladajući izabrali za tu funkciju takvu, od posluha i politike nezavisnu osobu, usto i 35-godišnjaka, i da bi ga pritom “izdržali” pune četiri godine mandata. A da ga onda naslijedi još mlađi početnik, Nando Roje, koji će prvi HNK odvesti u Europu. Naime, iz ove će se knjige vidjeti između ostaloga i to da ga u tu tako žuđenu Europu nije prva odvela aktualna intendantica, žestokoj samopromociji kojoj svjedočimo od ljeta 2014. unatoč.

Novo kazalište bilo je nastavak revolucionarne borbe. Zar ne?

- U početku da. Rijetko se spominje da smjernice poslijeratne prosvjetno-kulturne politike nisu došle preko noći, nego da ih je postavila Komunistička partija još prije rata, i to kao jedan od odlučujućih instrumenata revolucionarne borbe.

Kazališni i općenito kulturni život u Jugoslaviji 1945. otvorio se prema širokom prostoru koji je bio posvećen novom umjetniku, ali i novom konzumentu kulture – ideolozi kulture nazivali su ih “probuđenim dijelovima naroda”. Zadaća umjetnosti u “novome vremenu” imala je za cilj postati “velika i uzvišena”, usto odlučujuća za stvaranje boljeg i ljepšeg života.

Razlog da se takav teško ostvarivao leži ponajprije u hiperinflaciji direktivnih piramida, što se znatno olabavilo već 50-ih godina kad na velika vrata, zajedno s Titovim okretanjem prema novim saveznicima, u naš kulturni prostor kontinuirano ulaze utjecaji sa Zapada. Takav kreativni uragan u svim umjetničkim područjima od likovnoga preko glazbenoga pa do književno-kazališnoga, sportskoga nikada do danas nismo ponovili.

Zanimljiva je “anegdota” koju opisujete u knjizi, nakon prvih gostovanja HNK u Londonu 50-ih godina prošlog stoljeća. Londonske kritike izazvale su u Zagrebu pravu uzbunu jer je način na koji britanski kritičari analiziraju predstave bio posve stran našoj javnosti. 

- To je doista dokaz da u nečemu do danas postoji kontinuitet – taj animozitet i želja da se kritičare izbaci s bedema bjelokosne kule umjetnosti i kulture, da ne smetaju “idili”. London je bio prva, usto gorka pilula spoznaje o kaskanju za svijetom, ali i neophodnosti seriozne kritike u umjetnosti koju je tek mali dio uprave i umjetnika HNK prihvatio kao dobru “školu”. Otišli su u London nepripremljeni, obučeni u šuškavce, s kartonskim koferima u kojima su počasno mjesto zauzimale (kako mi je ispričala Sonja Kastl) domaće salame i konzerve.

Dva i pol tjedna bilo je njih 250 gotovo gladno, a nastupi iscrpljujući – bio je to sudar svjetova o kojem bi se morala snimiti filmska saga. Nikada prije u svojoj povijesti HNK nije učinio takav iskorak, ali neobaviještenost o tamošnjoj publici i kritici, stihija u pripremi, pretencioznosti u izboru naslova i lakomost britanskoga impresarija dala je rezultate kakve je britanski tisak, iako prepun hvale za Titovu mladu državu i njezine umjetničke ambicije, uglavnom ocijenio lošima, s iznimkom Lhotkina “Đavla u selu”, koji je doživio velik uspjeh kod kritike i publike.

U knjizi pišete o pozicioniranju na europskoj kulturnoj mapi. Je li naše kazalište ikada bilo važno Europi? Kada i na koji način?

- Kasnije, u 60-ima, naročito s agilnim Ivom Vuljevićem na čelu, Opera HNK s Baletom je, kao najbolja u Jugoslaviji, doslovno osvajala velike pozornice od Pariza preko Atene do Japana, a višegodišnje sudjelovanje na najprestižnijem svjetskom festivalu u Salzburgu donijelo je Baletu međunarodnu afirmaciju.

Kao kuriozitet zvuči podatak da je “Licitarsko srce” bio prvi balet izveden na sceni novootvorenoga salzburškog Festspielhausa. Ovo danas je međutim otužno do boli – neka mi pokažu iz HNK barem jednu kritiku u respektabilnom inozemnom mediju o navodnim svjetskim uspjesima HNK, ali da o njima u ekstazi ne govori sama intendantica i njezini press biroi bez kriterija, i ja ću povući sve što sam o njezinu promašenom vođenju tog teatra ispisala od 2014. do danas.

U knjizi čitamo da su tada također bile prisutne financijske dubioze. Ovi krajevi kao da ne mogu bez nekog oblika malverzacije.

- U razdoblju koje opisuje knjiga naša je kazališna zakulisno-interesna praktika bila u povojima, provukle su se neke loše prakse iz prošlosti s kojima je postupno sve više rasla privilegiranost pojedinaca. U 90-ima smo imali šansu reformirati sustav, ali smo je propustili, očito zauvijek, i preuzeli neuspjelu matricu koja umnogome vrijedi i danas. No, ako ga ova pandemijska promjena ne poljulja, neće ga nikada više ništa poljuljati i sve svjetske teorije promjene i upravljanja promjenama će pasti u vodu upravo na tome primjeru.

Moje prozivanje Sanaderova HDZ-a zbog divljačkog kadroviranja njegove žene po resoru kulture prije 10 godina je jako pogodilo njihovu uzdanicu, tadašnju intendanticu HNK koja se poistovjetila s povijesnim mjestom HNK u našoj kulturi pa me tužila za navodnu uvredu i klevetu i nje i HNK skupa sa svih 500 zaposlenih pa na koncu – slavno izgubila.

No, nije joj to ništa naškodilo, “daleko” je poslije dogurala kao uzdanica zagrebačkog gradonačelnika i one smiješne figure u liku bivšeg, devetomjesečnog ministra kulture, pa kad je klaunski savez tog dvojca pukao, pukla je, nadam se zauvijek, i njezina kulturnopolitička misija.

Kako vidite djelovanje Ministarstva kulture u ovoj izvanrednoj situaciji?

- Kakav sustav, takve i mjere, palo se na ispitu iz solidarnosti. Propustila je naša ministrica prvih dana izolacije uzviknuti, i dalje djelovati, kao njemačka joj kolegica Monika Grütters: “Neću vas ostaviti na cjedilu!” Tješi to što je nakon loših reakcija na prve mjere prihvatila inicijativu za dijalogom Ogranka samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika na čelu s Markom Torjancem, iz čega će se, nadajmo se, nešto iznjedriti već ovaj tjedan.

Što se pak ne može reći za Zagreb jer gradske nam ministrice kulture nema nigdje za vidjeti ni čuti, nju, očito, ne može iz mekog oblaka dozvati ni potres ni epidemija koji su samo razotkrili posljedice dugogodišnjeg razornog djelovanja šefa joj gradonačelnika i njegovih kumova i kuma na grad i njegovu kulturu, a o neviđenoj krizi u kulturi ne progovara ni novi nam predsjednik Republike ni njegov savjetnik, pritom dugogodišnji slobodnjak.

S tim u vezi upravo je neukusno navoditi primjer berlinskog gradonačelnika koji je odmah pojurio pomoći umjetnicima koji su predavši jednostavan zahtjev za pomoć u petak dobili tromjesečnu naknadu već u – utorak. Naime, u većini europskih zemalja odmah se krenulo u dva pravca: osiguranju socijalnog položaja umjetnika i poticanju “nove” kreacije. Ipak, mora se nešto reći i u “obranu” našeg kultur-političkog mucanja u vrijeme pandemije.

Ne mogu se čarobnim štapićem nakalemiti mjere iz snova na sustav koji je u tolikoj mjeri okamenjen u prošlosti, neefikasan i odbojan prema svakoj promjeni, pritom baziran na javnoj kulturi gdje zaposlena većina ne dijeli nikada ni u čemu sudbinu nezaposlenih. Ministričina podjela takvih umjetnika na one važne (3250 kuna), manje važne (1650) i nevažne (0 kuna pomoći mjesečno) neprihvatljiva je jer umjetnička težina u nas nikada nije bila i nikada neće biti procjenjivana po kriteriju zarade i takva naročito ne može biti u vrijeme ovakve pogube.

Izdvajamo