DRAGAN MARKOVINA

Splitski povjesničar i pisac govori o svojoj novoj knjizi: 'Prešućivanje je uvijek najgore jer ukida mogućnost svakog razgovora'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.01.2019. u 12:28

Split, 161218.
Dragan Markovina je hrvatski povjesnicar, publicist, medijski kolumnist i ljevicarski aktivist iz Splita. Osnivac je i prvi predsjednik stranke Nova ljevica.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
Duje Klaric / CROPIX

Dragan Markovina

Markovina se iznimnim analitičkim žarom bacio na sve implikacije, društvene, kulturalne i političke, kojima Jugoslavija u stogodišnjici svoga nastanka i danas zrači na Hrvatsku

U finišu prošle godine pojavila se još jedna važna historiografska knjiga koja će zasigurno izazvati gnjev jednoumnih histerika. “Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.) - Od euforije do tabua” (u izdanju Frakture) Dragana Markovine, splitskog znanstvenika, esejista, kolumnista i narodnog tribuna, predsjednika Nove ljevice.

Markovina (rođen u Mostaru, 1981.) iznimnim analitičkim žarom bacio se na sve implikacije, društvene, kulturalne i političke, kojima Jugoslavija u stogodišnjici svoga nastanka i danas zrači na Hrvatsku. Kao i na sve druge zemlje nastale njezinim raspadom.

Za Jugoslaviju danas vrijedi ona hitchcockovska: “Ozloglašena”. Je li po posljedicama gore prešućivanje ili mitološko diskvalificiranje Jugoslavije?

- Mislim da je uvijek i u svemu najgore potpuno prešućivanje, jer ono isključuje bilo kakvu mogućnost razgovora. Nisu Rimljani slučajno imali upravo takvu praksu “Damnatio memoriae” prema palim moćnicima. Ključni pak razlog pretežnog prešućivanja umjesto otvorene diskvalifikacije je nemogućnost nošenja s činjenicama. Nevjerojatno je da netko može danas zaključiti kako su Hrvati u toj zemlji na svaki mogući način nazadovali, kad imamo jasne demografske, socijalne, ekonomske, urbanističke i obrazovne pokazatelje koji svjedoče suprotno.

Ne krijete nevjericu da hrvatski nacionalisti pokušavaju praktički resetirati čitavo 20. stoljeće...

- Nacionalizam je svugdje isti, odan mitološkim narativima i uvjeren da ispunjava neku povijesnu misiju pred kojom sve drugo postaje nevažno. Pogledate li tu retoriku, imate dojam da se živjelo lijepo u Austro-Ugarskoj, onda je došlo do potpune zablude i srpskog terora, zemlja je uskrsnula ponovno u ustaškom razdoblju, da bi se potom uspostavio mrak koji je trajao do Tuđmanove pojave. Ovaj pristup 20. stoljeću je najbolje vidljiv na splitskom štandarcu na Pjaci, na kojem se od pohrvaćenja općine 1882. do 1991. ništa bitno nije dogodilo. Iako se grad u međuvremenu iz temelja izmijenio, preživio je fašističku okupaciju u Drugom svjetskom ratu, svojim snagama se oslobodio od fašizma i na koncu imao Mediteranske igre 1979. Nacionalističkim mitomanima je sve to nebitno. No, zabavno je kako ništa nisu naučili upravo od kraha socijalističkog režima koji je također smatrao da svijet kreće od nule.

“Knjiga nastaje i zbog iskrene indignacije trenutkom u kojem živimo“, objašnjavate razloge pisanja ove knjige. Indignacija nije tek pitanje emocija?

- Nije, radi se o apsolutnoj nemogućnosti da razumijem ovakav ideološki presing duboko u 21. stoljeću i skoro 25 godina od okončanja rata. Nevjerojatno mi je da konzervativizam i antimodernost na svim poljima imaju tako raširenu podršku. I to u zemlji koja ima sasvim ozbiljnu i autohtonu modernističku tradiciju.

Studiozno i argumentirano podsjećate na zaboravljenu činjenicu da su Ilirske provincije preteča jugoslavenske države. To jeste ona linija od francuske revolucije?

- Napoleon je, izvozeći francuski imperijalizam pod krinkom širenja ideja revolucije, naumio kao saveznike dobiti nacije kojima bi stvorio državu. Što je bilo avangardno i preuranjeno barem nekih četrdesetak godina. Tako je ujedinjavajući Lombardiju i Piemont stvorio prvu Kraljevinu Italiju, jednako kao što je od Slovenije, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Dalmacije stvorio Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani. Interesantno je kako se nitko nije pozivao na ovu prvu jugoslavensku državu kad se 1918. stvarala zapravo druga.

Metodološki alat vam je iznimno dinamičan. U hipu meandrirate od političkih implikacija historije do feralovaca, Marka Marulića, Biljane Srbljanović, Miljenka Jergovića, Emira Kusturice, Danisa Tanovića, Azre, EKV...

- I inače mislim da je budućnost humanistike, pa samim tim i historiografije, u interdisciplinarnosti i da treba napustiti kruti akademizam koji će vas lišiti čitatelja. To je, na primjer, američka historiografija davno shvatila, a sličan pristup imamo i kod francuskih esejista. Ako me pitate konkretno, bez poznavanja ostavštine ili aktualnog rada svih navedenih, nemoguće je uopće razumjeti povijest ovog prostora.

Kad govorite o kompleksnom i traumatičnom “iskustvu granice” koje su u sebi nosile baš sve regije Jugoslavije, je li se to iskustvo rasparčavanjem na niz državica još više istraumatiziralo?

- Mislim da je ovaj rat bio najgore što se moglo dogoditi svima koji su ga proživjeli. Ponajprije zato što je iskustvo granice dvojako. S jedne strane je isključujuće, a s druge vas kulturno obogaćuje i utječe na vašu otvorenost. Devedesetih se potpuno izgubio ovaj potonji segment koji se mukotrpno, ali kontinuirano obnavlja.

Kao ozbiljan znanstvenik, ozbiljno detektirate i propuštanje komunista da na ovim prostorima dokinu šizmu kolektivne odgovornosti. To se pokazalo kao fatalni bumerang devedesetih?

- O tom sam pisao u knjizi, jer mislim da je najveći krimen komunista bio što su nametnuli kolektivnu odgovornost talijanskoj i njemačkoj zajednici za naci-fašističku okupaciju zemlje. Istina je da su iz toga bili izuzeti suradnici partizanskog pokreta i da je ta kolektivna odgovornost Nijemcima pripisana praktično u cijeloj Europi, ali time ovo o čemu govorim nije ništa bolje. Kad ste jednom legalizirali kolektivnu odgovornost i otimanje nečije privatne imovine i kuća zbog toga, logično je da se isto dogodi i devedesetih.

Analizirate i odgovornost ljevice koja krajem osamdesetih preuzima konzervativne nacionalističke narative a sve u očuvanju vlasti. Oportunistički se to dogodilo i Račanu, Milanoviću...

- Da se razumijemo, istinska ljevica je u partiji bila poražena puno prije raspada Jugoslavije i sve se ovo i dogodilo u režiji komunista koji su ili bili ili postali nacionalisti. SDP-u zamjeram što je pristao na sve tuđmanističke narative, politike i mitove. Od povijesnih, preko klerikalizacije društva i vjeronauka u školama, do pristanka na ovaj ekonomski model.

Nije li najapsurdnija današnja teza lovaca na jugoslavenske vještice da zagovornici Jugoslavije drže pozicije medijske i druge moći u Hrvatskoj?

- Prvo, današnju Hrvatsku na svaki mogući način svih ovih godina vode HDZ i njegovi ljudi. Drugo, ne postoji nitko tko zagovara ikakvu obnovu Jugoslavije, ali postoje ljudi koji znaju da je riječ o jedinstvenom kulturnom prostoru i u njemu funkcioniraju te su u stanju neopterećeno gledati na prošlost. Ti ljudi su obično i najtalentiraniji i svakako prilično produktivni, tako da ovdje imamo dva problema. Jedan je obična zavist, a drugi totalitarni refleks koji ne podnosi da itko tko drukčije misli ima ikakav pristup javnosti.

Svjesni ste da će vaša knjiga biti dočekana na nož?

- Da je drukčije, ne bi vridila.

Opširnije


Izdvajamo