Nisam slikao da bi te slike služile drugome, te su slike služile meni. Zbog toga i nemam logičan opus u smislu razvoja. Moje je slikarstvo u neku ruku način mojega ponašanja, zapisao je u svojim dnevničkim zapisima umjetnik Julije Knifer. I nastavio: “Moj odnos prema umjetnosti bio je odnos čovjeka prema umjetnosti, a ne umjetnika prema umjetnosti”. Riječ je o tisućama ispisanih stranica koje su ostale iza njega, zvao ih je “Antidnevnici“ ili “Banalni dnevnici”. Prvi se njegovi zapisi spominju 1956., kada su umjetniku bile 32 godine, a za sada su te najranije bilježnice zagubljene. Pisao ih je, kao što je i crtao, sve do svoje smrti, 2004. Svoje je misli često zapisivao i više puta na dan.
Školske bilježnice
Uz njih je uvijek stajalo i točno vrijeme, bio je precizan, svaki je trenutak bio podijeljen na sate i minute, primjerice: “10:25 Osjećam se psihički i fizički loše. Opet se ne mogu smiriti i zaboraviti na sve brige. Osjećam se jadno. I to upravo sada kada bih morao najviše raditi”. Opisuje sebe, svoje osjećaje, duhovna stanja, umjetnost, ali i neke
događaje iz svakodevnice, poput odlaska u dućan, pa otuda naziv “Banalni dnevnici”. Neprekidno sumnja u smisao vlastitih djela, to se provlači kroz desetljeća. “Radit ću do kraja, no ne znam koliko to ima smisla”, piše, dodajući i kako ga rad spašava od osjećaja besmisla. Opsesivno je bilježio i postupak rada, navodeći i prirodu materijala, platna, boje, papira, olovke...
Uvijek je pisao u školskim bilježnicama. U početku zapisuje urednim rukopisom i kemijskom olovkom. Kasnije, dnevnici postaju višebojni, a intimne misli počinje bilježiti u obliku meandra, oblika koji je obilježio njegovu umjetnost. Misli se u tom slučaju teže prate, jer od kraja 90-ih i osobito posjednjih godina piše fragmentarno, rahlim, dezintegriranim rečenicama.
U dnevnicima se čita i kako je nastao meandar, jedan od najvažnijih likovnih oblika u novijoj hrvatskoj povijesti umjetnosti. Naime, u prosincu 1959. za Knifera je “završavala burna i uzbudljiva godina”. Počeo je intenzivno crtati. Imao je osjećaj, bilježio je, da se vraća u razdoblje od deset godina ranije, ali da “istodobno stremi naprijed”. U njegovim skicama već je ranije postojao meandar, no u proljeća 1960. ponovno dolazi do ovog oblika: “Boje su se manje-više izjednačavale u sivilu, dok na kraju nije ostala samo crna. U roku od nekoliko mjeseci došao sam takoreći do kraja, tj. do crno-bijele slike, do meandra”. Dnevnike ćemo moći vidjeti na izložbi koja se 20. rujna otvara u MSU. Radi je umjetnikova kći Ana Knifer, a kustosica je Iva Radmila Janković.
Stručni je suradnik teoretičar umjetnosti Zvonko Maković koji je težište stavio na vezu Kniferovih tekstova i slika, odnosno crteža: “Zapravo, relativiziram meandar, uzimam ga kao sredstvo koje će Knifera voditi do željenog cilja, a cilj je beskonačnim ponavljanjem postići apsurd, apsurd koji je Knifer smatrao područjem potpune slobode. To ponavljanje jednog motiva znači da je Knifer svjesno odustao od svake ideje iznalaženja nečeg novog i drugačijeg kako bi, kako je govorio, stvorio anti-sliku. Za to sam pronašao potvrdu u njegovim dnevnicima koje je pisao od početaka svog rada pa do smrti. Riječ je o desecima bilježnica u koje je svakodnevno pisao o događajima koje je živio, ali prije svega o onome što je radio.”
Ta je Makovićeva teza potkrijepljena i u Kniferovom dnevniku, pa se tako može na jednom mjestu pronaći misao: “Meni je apsurd veoma važna komponenta u djelovanju. Apsurd je oblik slobode.”
Deseci bilježnica
Kniferu je, nastavlja Maković, bila iznimno bliska literatura apsurda i njegovo pismo nevjerojatno sliči tekstovima Samuela Becketta. U dnevničkim zapisima Julije Knifer neprekidno dovodi u sumnju što radi. “To što radim nema ni za koga smisla, eventualno može nešto meni značiti, nikome drugome”, zapisuje. Ta sumnja koja ga izgriza pretkraj se života prepoznaje u strukturi teksta u dnevničkim zapisima, kada se, dakle, rečenica širi u fragmente.
Knifer u Zagrebu nije imao atelje, živio je do sredine sedamdesetih u jednosobnome stanu sa suprugom Nadom i kćeri Anom. U tome je prostoru i stvarao.
“Kada se iz današnje perspektive gleda Kniferov socijalni status”, nastavlja Maković, “vidi se kako njegova radikalna, izolacionistička pozicija ima izrazito subverzivna svojstva; kada netko 60-ih ili 70-ih godina stvarnost oko sebe promatra kao nešto neprijateljsko, što ograničava slobodu pojedinca, pa pripovjedač iz dnevničkih zapisa tako opsesivno i zaziva apsurd kao jedino područje slobode, onda ovi tekstovi zaista poprimaju subverzivni karakter”. No, Knifer u svojim nedoumicama nije uvijek siguran u vlastitu subverzivnost, štoviše bilježi vlastitu nesigurnost, odnosno sumnju: “Nikad nisam imao dovoljno hrabrosti, prkosa, inata”.
Može se pronaći i kako je Knifer ljubitelj redatelja Godarda i Fassbindera te da strastveno prati nogomet, koji je solidno i igrao u mladosti. Bio je strastveni dinamovac, a najviše je cijenio Dražena Jerkovića. I kod Jerkovića je volio ponavljanje, pa je tako izjavio: “Zabijao je golove kao od šale, jednom je nakratko napustio nogomet jer je promašio jedan penal. Vježbao je kasnije penal tako da više nije fulao niti jedan.”
160 tisuća eura
Na izložbi će se moći vidjeti i “Autoportreti” nastali između 1949. i 1952. na papiru A4 formata. Bilježi fizionomiju vlastita lica, bez izraza. Sačuvano je oko 120 “Autoporteta. “Kada mi je pokazao te radove, shvatio sam da je riječ o precizno osmišljenom konceptu. Jedan autoportret ne znači ništa, već je važna činjenica ponavljanja identičnih prizora koji samim time tek kao proces dobivaju značenje”, navodi Maković.
“Autoportreti” su nastajali tako da je umjetnik svakog dana sjedio pred ogledalom. “Ono što sam pri tom otkrio, bilo je da to više nije autoportret, već jedan monotoni ritam. Da, prije svega ritam.”
Danas su Kniferovi “Meandri” među kolekcionarima i muzejima stvar prestiža, prodaju se za nekoliko desetaka tisuća eura, za jedan je rad, ovdje u Zagrebu, izdvojeno čak 160 tisuća eura. U doba kada piše dnevnike nije bilo tako. Nije imao atelje, živio je i radio u malome stanu. Bio je priznat u vrlo uskome krugu. Da bi stvarao, odlazio je u radionicu okvira Ullrich, i po lijepom vremenu slikao u dvorištu. Tako je bilo do sredine sedamdesetih, kad odlazi u Njemačku, gdje radi u garaži kod prijatelja. Tamo su prepoznali Kniferovu vrijednost, no krajem 80-ih odlazi u Francusku i prvi put dobiva dobar atelje od 130 kvadrata. Iako su mu djela u stalnom postavu pariškog centra Pompidou, u našoj je sredini potisnut sve do Makovićeva poziva za nastup na Bijenalu u Veneciji 2001. “Bio je fin gospodin, ljubazan, nenametljiv”, sjeća se Maković
“Moj put nije ni progresivan ni regresivan. Kod mene nema razvoja niti predovanja”, zapisao je Knifer u jednom dnevniku. To je bilo na tragu njegove često citirane izjave: “Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam”.
U istom se kontekstu naizglednog nepostojanja kontinuiteta može čitati i zapis: “Ne mogu se maknuti s mjesta. Imam dojam da sam ukopan na mjestu, znači ne moram se micati. Ne moram krenuti ni u kojem pravcu. Ostat ću upravo na ovom mjestu. Nije loše”...