Hoće li izumrijeti kazališni i operni redatelji u Hrvatskoj? Neće, ali ako se kazališna zajednica osloni na jedini postojeći studij režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, ta će struka u nas posve retardirati. Pa će se dogoditi što se već događa, posao će preuzeti slovenski redatelji. O tome sam već pisao, ali proces se u međuvremenu razvio, situacija postaje očita svakome.
Odsjek kazališne režije i radiofonije na zagrebačkoj Akademiji dakle vodi docent Tomislav Pavković, rođen 1975. Na Wikipediji stoji njegova biografija, ali bez uobičajenog popisa režija. Taj popis, naime, odviše bi kratak bio i za mladića a kamoli za profesora eto na pragu petog desetljeća života. Naime, Tomislav Pavković nije režirao ništa što sam upamtio. Jer što bio on režirao, kad je profesor i kad podučava mladež kako se režira.
O profesorima s te katedre, Ozrenu Prohiću i Branku Brezovcu, ispisao sam plahte žalosnih činjenica, što me je odvelo jedino pred sud, gdje naši profesori rado predstavljaju svoju struku.
Generacija pobunjenika
Jedino redatelja eto nema još otkako su se pojavili Oliver Frljić, Saša Božić i Miran Kurspahić, generacija pobunjenika koji svoje bivše profesore i danas rado ismijavaju. A i oni će uskoro početi sijediti: oni su taj studij jedva apsolvirali jer su se bili pobunili protiv nerada i diletantizma…
Individualna akcija, inat, to je uglavnom sve što u inteligentnom studentu može pobuditi zagrebački studij režije. On nema sistema, nema metode, isključuje sustavnu praksu i gotovo ničemu ne služi.
Naš posljednji operni redatelj koji je uspio prijeći granice domaje jest Krešimir Dolenčić. Nedavno se ukazao Nenad Glavan (rođen 1977.), školovan ju Rimu, s iskustvom rada čak i u tršćanskom Teatru Verdi, ali još njegove prave operne režije vidjeli nismo. U operi je dakle još veća nestašica redateljskog kadra nego u drami.
Pisac i redatelj
Stoga ne čudi što je Nikša Bareza, novi Ravnatelj opere zagrebačkog HNK, posegnuo za mladim susjedom, dakako Slovencem, da režira “Ekvinocij” Ivana Brkanovića, čiji je libreto načinjen po klasičnoj istoimenoj Vojnovićevoj drami.
Igor Pison rođen je 1982. i već je iskusan i višestruko nagrađivan operni i kazališni redatelj. Režiju je diplomirao u Njemačkoj, a koliko je svestran i potkovan kazuje i to što je prije četiri godine objavio svoj literarni prvijenac na talijanskom jeziku, zbirku od osam novela…
Ove jeseni u Gavelli je pak režirao Krležu slovenski gost Sebastijan Horvat, rođen 1977. u Mariboru. I on je profesor režije, na ljubljanskoj Akademiji, i jedino je eto on bio prikladan da režira “Hrvatskog boga Marsa”. Kako i ne bi, osim u Hrvatskoj, njegove su predstave gledali i u Južnoj Koreji, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Bugarskoj…
Umjetnici kozmopoliti
Samo u zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella u duljem su razdoblju lijepe predstave napravili ovi slovenski redatelji: Eduard Miler, Mateja Koležnik, Samo M. Strelec, Jernej Lorenci. U zagrebačkom HNK vladali su Vito Taufer i Tomaž Pandur. Dječje predstave pak najgledanije radi Slovenac Robert Waltl, u ZKM-u, Žar Ptici. U Kerempuhu se okušao Diego De Brea… Mnogi od njih ostali su u pamćenju gledatalja režijama i u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića…
Bez slovenskih redatelja nezamislivi su i naši ljetni festivali, od Brijuna do Dubrovnika. Naši susjedi daju umjetnike koji su otpočetka karijere orijentirani na kozmopolitizam. Svi govore više jezika, svi ozbiljno rade, svima im je Slovenija pretijesna…
Redateljska umjetnost u Sloveniji dakle cvjeta, premda je tamošnji teatar pogođen dubokom krizom i sve mu se više subvencija uskraćuje. Manje su i za trideset posto, a politika stvara pritisak da se cijeli teatarski pogon što je moguće više komercijalizira. Međutim, lako je za novac ima li ljudi. U nas je obrnuto: novca još ima, ali ljudi je ponestalo. Zato, Slovenci, dobro došli!