INTERVJU

MLADA BEOGRADSKA GLUMICA HANA SELIMOVIĆ UČI VELIKE RIJEČKE PREMIJERE: 'Svaka prava žena se pomalo osjeća i kao Odisej i kao Penelopa'

    AUTOR:
    • Edi Jurković

  • OBJAVLJENO:
  • 11.01.2018. u 10:49

 

Hana Selimović, mlada beogradska glumica, dovršava u riječkom HNK Ivana pl. Zajca posljednje pripreme za premijeru Büchnerova “Woyzecka” u režiji Anice Tomić.

Uoči sutrašnje premijere razgovarali smo s glumicom koja je od 2008. radila u većem broju kazališnih kuća u Beogradu i s nekim od najeminentnijih redatelja s ovih prostora (Unkovski, Mijač, Mladenović, Frljić, Savin, Buljan, Torbica, Lorenci).

Kako je došlo do vaše suradnje s HNK Ivana pl. Zajca? Je li vas pozvao Oliver Frljić s kojim ste u Beogradu radili na predstavi “Otac na službenom putu”?

 

- Poziv su mi uputile redateljica Anica Tomić, te dramaturg i ravnateljica drame Jelena Kovačić. S Anicom sam se upoznala u Rijeci, na premijeri “Mizantropa” i slučajno sjela s njom u auto da ne bismo pokisle na putu do mjesta na kome ćemo proslaviti premijeru. Ona tvrdi da je tada, u tom kratkom susretu, znala da ću ja igrati Marie. Poziv nije imao veze s Oliverom, iako sam s njim napravila meni veoma dragu predstavu.

U riječkoj predstavi “Woyzeck” igrate ulogu Marie, Woyzeckove partnerice i žrtve. Kako vi doživljavate Marie?

- Lik Marie je na neki način divna i nedovršena građa. Marie je kao neki obris žene, što je možda posljedica Büchnerovog nezavršenog komada, odluke da piše iz Woyzeckove perspektive te žrtvuje sve ostalo, mizoginije, kritike mizoginije, tko će ga znati. Ali Marie koja je nastajala zajedno s Anicom i Jelenom te divnim i požrtvovnim riječkim ansamblom je, čini mi se, dobila čitanje koje nije tako jednostrano. Unutar Büchnerove strukture pronašli smo prostor i za njen put, koji je jednako slojevit, trnovit i tragičan kao i Woyzeckov.

Zbog čega je ovaj Büchnerov komad koji je napisan u prvoj polovici 19. stoljeća važan i zanimljiv i danas?

- Zato što je sirotinja i danas bosa, zato što ratovi uveliko traju, zato što su moćni - moćni uvijek na račun običnog čovjeka, zato što se ljudima barata kao s topovskim mesom, zato što je nasilje nešto što buja i cvjeta u svakom kutu ovog našeg lijepog svijeta i zato što je, na kraju, čovjek - čovjek, od svog postanka pa do danas. Vrijeme se mijenja, a ljudi oduvijek žele, trpe, vole se, muče, ponižavaju i ubijaju. Strašna tvorevina - čovjek. Sposoban za takve ljepote, a ipak imanentno zao. Zato je Woyzeck uvijek važan. On je opomena svakom vremenu.

Nedavno ste izjavili da u Rijeci imate čast surađivati s ljudima koji rade drugačije od načina na koji ste navikli. Po čemu ćete pamtiti rad na riječkom “Woyzecku”?

- Nije nužno drugačiji način rada, već činjenica da smo mi kao glumci osuđeni na relativno uzak broj ljudi s kojima surađujemo. Što je sumanuto, s obzirom na to da živimo i stvaramo na kulturnom prostoru koji je nekad bio zajednički. I ne znam gdje ćemo hraniti jedni druge dobrotom, ljubavlju, idejama, gdje ćemo se susretati i utjecati jedni na druge, razmjenjivati strasti i strategije, ako ne u pozorištu. Ja sam privilegirana zbog činjenice da sam došla u Rijeku i upoznala Deana Krivačića, s kojim mi je rad bio iznimno važan, intenzivan i vrlo lijep. I dalje - Oliveru Baljak, Dražena Mikulića, Jasmina Mekića, Anastaziju Balaž, Nikolu Nedića, Biljanu Torić, Leona Lučeva. Oprostite, važno mi je da svako od tih imena izgovorim, jer su svi vrlo važni ne samo za moje umjetničko, već i za moje ljudsko, životno iskustvo. Ja sam im svima vrlo zahvalna.

Ne mogu izbjeći pitanje o vašem obiteljskom backgroundu. Pisac Meša Selimović je vaš djed-stric, a otac Bojan Selimović bio je poznati novinar. Jednom ste izjavili da se ne šlepate na djeda, ali vam prezime nalaže da se ponašate dostojanstveno. Je li to poticaj ili opterećenje u radu?

- Ja samu sebe teretim i potičem. A porodicu volim i poštujem. Sve što su moj otac, moj djed-stric, majka, brat, babe, djedovi uradili, je njihov i samo njihov uspjeh. Ja im mogu biti zahvalna, ali idem po svoje uspjehe. Pod dostojanstvom smatram ne razvijati temu koja nema previše veze s mojim profesionalnim radom ili ličnim stavovima. Moja porodica je moja intima, voljela bih da tako i ostane.

Jedna ste od najzanimljivijih glumica među beogradskim mladim glumačkim snagama, ali relativno rijetko glumite. Čini mi se da imate više nagrada nego uloga? Birate li uloge?

 

- Puno je okolnosti uticalo na broj predstava koje sam radila. Uvijek sam birala da sudjelujem u stvarima koje me se tiču. Nekada sam puno radila, nekada sam čekala i pitala se da li će me više itko ikada pozvati. Čudni su ti putevi, dinamika rada, i sam razvoj jednog glumca. Mislim da sam naučila da je svačiji put u tom smislu jedinstven i da ga je, koliko god bio težak, važno proći baš takvog.

TV serije su u velikoj ekspanziji, ali vas publika praktično ne može gledati na malim ekranima. Izbjegavate li televiziju?

- Do sada sam je uspješno izbjegla. Naprosto sadržaj koji je televizija nudila nisam doživljavala kao mjesto u kome mogu dati doprinos i osjećati se dobro povodom toga. Kako je u posljednje vrijeme serijski program konačno počeo da pokazuje znakove života i napretka, mislim da ću se rado upustiti u rad na nečemu što smatram zanimljivim.

U vezi ste s redateljem Igorom Vukom Torbicom. Kakvo je iskustvo raditi na predstavi s bliskom osobom?

- Meni jedno od najvažnijih, ako ne i najvažnije. Čudno je to, vjerujem da bi mi rad sa Igorom bio fascinantan i da nismo u emotivnoj vezi, već da ga prvi put srećem tijekom procesa. Međutim bez obzira na dosta savjeta koje smo dobijali povodom zajedničkog rada, pa čak i malog strašenja na kakve probleme bismo mogli naići, ja ništa od toga nisam osjetila. Kad radite s nekim darovitim, pametnim, radoznalim i osebujnim kao sto je Igor, tu nema mjesta ni za šta drugo osim za punokrvno kazališno iskustvo.

Novinarska znatiželja odvela me na vaš Facebook profil na kojem ste napisali da ste iz Itake, s poznatog grčkog otoka. Znači li to da se na neki način osjećate kao Penelopa ili, zašto ne, kao Odisej?

- Svaka prava žena se pomalo osjeća i kao Odisej i kao Penelopa.

Izdvajamo