Kad je godine 1995. apsolvent ADU Ivan Salaj u Puli prikazao TV film “Vidimo se”, u kojem je debitantsku ulogu igrao Goran Višnjić, i uradak i redatelja kritika je dočekala kao prvi pravi glas ratne generacije te najveću nadu novog hrvatskog filma. Nitko tada nije mogao ni pomisliti da ćemo naredni redateljev film čekati 22 godine.
Kad je 2003. Renato Baretić objavio roman “Osmi povjerenik” i za njega dobio valjda sve književne nagrade koje Hrvatska ima, nitko nije mogao ni pomisliti da će se filmska adaptacija bestselera čekati punih 14 godina. Pa ipak, dogodilo se i jedno i drugo. I filmsku verziju “Osmog povjerenika”, i drugi Salajev film kulturna je javnost dugo čekala - ali, konačno, i dočekala. Ovaj tjedan u hrvatska kina kreće filmska verzija popularnog romana u režiji Ivana Salaja, a to je bio povod da razgovaramo s redateljem.
“Osmi povjerenik” doživio je golem uspjeh. Unatoč tome, ekranizacija se čekala 14 godina. Gdje je zapelo? U kojem trenutku ste vi postali dio te priče?
- Ne mogu se sjetiti koje točno godine je Damir Markovina predložio da radimo film po tom romanu, ali sigurno prije 2007. Imao je dogovor s jednom producenticom i navodno dogovorena prava. Htio sam raditi mini-seriju, četiri epizode po pedeset minuta, ali na televiziji nisu bili zainteresirani za manje od dvanaest epizoda. Napisao sam scenarij prve epizode i sinopsise za ostale tri, to smo predali, na osnovu čega su zaključili da se može napraviti dvanaest - ne znam.
Počeo sam pisati scenarij za film i tada saznao da je scenarij već predao moj kolega Margetić, što me šokiralo, jer sam bio uvjeravan da imamo prava. Ispalo je da ih nemamo. Producentica se nikada više nije javila. Margetić nije prošao sa scenarijem, a kako mu je to bilo drugi put, izgubio je pravo na novi natječaj. Nazvao sam producenta Vukadina s kojim sam snimio Neanderthal Story za muzej u Krapini i predložio mu da otkupi prava. Došli smo na sastanak s Baretićem u Split, u konobu Hvaranin, i dogovorili sve što je trebalo. To je bilo 2009. mislim. HAVC je dao sredstva za razvoj scenarija i naknadno za razvoj projekta, ali nisu bili spremni dati novac za snimanje, smatrajući Vukadina neiskusnim za tako veliki projekt.
Zajedničkim dogovorom film je preuzeo Damir Terešak. Dobio se novac, ali nedovoljan po njegovim procjenama. Prošle su još dvije i pol godine u potrazi za dodatnim sredstvima. Konačno, film sam prebacio drugom producentu, Jozi Patljaku, koji je ustupio tehniku i odrekao se producentske naknade, digao kredit od milijun kuna i počeli smo snimati.
Na neki način, i vaša redateljska sudbina slična je onoj samog romana. Tijekom 90-ih iskočili ste kao velika nada hrvatskog filma kratkim i TV filmovima, da bismo prvi dugi kino film čekali 22 godine. Jesu li vam projekti odbijani, ili ste imali krizu inspiracije, ili je posrijedi bilo nešto treće?
- Jedan projekt je odbijen, jedan je bio preskup, iz jednoga sam izašao pred snimanje zbog neprofesionalnosti producenta, jedan je propao zbog izlaska danskog producenta iz produkcijske kuće, a koji je pokrenuo sve… Dugo sam radio kao pomoćnik redatelja, pa na reklamama, i to mi je financijski tada odgovaralo. Pet godina sam pak ostavio na jednom scenariju koji još čuvam i jednom ću ga realizirati. To je taj preskupi projekt. Vukovar 1991. i sudbina zagrebačkog dragovoljca koji je izašao u proboju.
Uvijek sam pomalo imao dojam da je uspjeh “Povjerenika” bio i politički simptom: kao da su ljudi ovom zemljom bili toliko zgađeni da je čak i Trećić bolji od nje. Mislite li da stvari (i danas, ili - uopće) stoje tako?
- Trećić je bolji od puno toga i izvan Hrvatske. Po meni, moguća alternativa postojećem društvenom uređenju općenito.
Koje ste dramaturške preinake napravili u odnosu na roman?
- Toliko toga da je teško pobrojati, a ako uđem u opisivanje, otkrit ću previše o filmu. Izmijenio sam neke likove kako bi bolje funkcionirali u mojoj viziji Trećića, dodao stvari koje Trećić čine mogućijim, da tako kažem. Izmijenio sam bitno kraj. Ubacio poneku sitnicu iz vlastitih sjećanja na Škrip i Brač.
Najzamjetniji faktor privlačnosti romana je izmišljeni trećićanski dijalekt. Vi ste ga u romanu morali pretvoriti u govorni jezik dijaloga. Kako ste to radili? Jeste imali stručnu pomoć?
- Trećićanskog je u romanu u stvari nevjerovatno malo. Baretić je sam nekidan o tome pričao. Svega pet stranica u romanu od preko 250 stranica je trećićanski jezik. Ništa od toga nisam izmijenio ni za slovo, štoviše, nadopisao sam dijaloge na trećićanskom u scenama koje ne postoje u romanu. Jedina stručna pomoć je po tom pitanju moguća od samog Baretića, ali on je kod prvog dogovora jasno iznio stav da scenarij neće ni pročitati, a kamoli raditi na njemu. Ključ je bilo napraviti melodiju jezika, kako bi glumci imali konkretan primjer i zvučali isto, pa je škripski dijalekt s otoka Brača postao taj melos. To je melodija jezika sela Škrip, koja je u meni od ranog djetinjstva.
Čini mi se da je u filmu, više nego u romanu, zastupljen element fantastike, oniričkog, pa i vjerskog?
- Snovi su u romanu vrlo prisutni, dva od tri sna iz filma su po tome i napravljeni. Da li Mona pripada svijetu fantastike ili ne, to je sad drugo pitanje, ali ona kao lik ima najdrastičniju promjenu u odnosu na njen lik u romanu. Vjersko ali ne i religiozno, duboko me obilježilo upravo vezano za ljude iz moje obitelji i sam Brač, od kuda mi je majka. Poruke u snovima, skoro pa telepatska komunikacija, čitanja simbolike i poruka u pojavama oko nas, neobičan odnos prema umrlima… meni je to bilo nešto normalno, nešto što je iskustveno blisko svima. Sada znam da nije.
Trećić je i u romanu svojevrsna politička fantazija. U filmu je, čini mi se, taj politički sloj još naglašeniji. Kraj se može čitati skoro kao neki antiglobalistički, antimodernistički manifest?
- Ne bih znao što bi trebalo biti antimodernistički, ali definitivno jest antiglobalistički.
Od ničega mi se ne bljuje toliko, koliko od neoliberalizma, koji ima sve karakteristike jednoumlja fašizma, nacizma ili komunizma, kao i novokomponirana politička korektnost. Iz takve su se “korektnosti” rodili svi progoni ljudi i paleži knjiga.
Planovi za budućnost? Nećemo naredni film čekati 22 godine?
- Na jednom dokumentarnom filmu već radim, a za igrani postoje ideje, to je sve što sada mogu reći. 22 mjeseca za početak snimanja idućeg filma je bliža procjena od vaše.