Rođena sam 27. siječnja 1925. u Zagrebu, u Paromlinskoj 11. Datum je vrlo otmjen. Mozart i ja. Moj je otac radio u Paromlinu, i tamo smo stanovali u nastambama... Bila sam lijepo dijete do četvrte godine - duhovito je i autoironično umjetnica Vera Fischer opisala svoje odrastanje na Trnju, u tadašnjoj industrijskoj zoni u čijim su dvokatnicama i trokatnicama živjeli radnici i upravitelji koji su odlazili na posao u ciglenu građevinu, koja se upravo ruši.
Vera Fischer bila je kći jedinica oca Oskara i majke Latice, rođene Klein. No, nije dugo živjela na Trnju. Njezin je otac umro dok je imala samo dvije godine pa se s majkom seli kod bake i djeda.
Odvedena u logor
Zatim, počinje rat. Godine 1941. bilo joj je šesnaest, prvo je na lažne propusnice pobjegla s majkom u Split, majčinom bratu, a zatim su je, godinu dana kasnije, kao Židovku, odveli u logor Kupari te zatim Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije pridružila se partizanima te je u Glini neko vrijeme radila kao i tipkačica. U Petrinji je radila u Narodnoj fronti, tamo se i mlada udala. No, brak nije dugo potrajao, samo tri godine. Kada je 1947. upisala kiparstvo na Likovnoj akademiji, pod imenom Vera Fischer Mošer, već je iza sebe, dakle, imala čitavo jedno burno razdoblje života, iako u stvari samo 22 godine. Diplomirala je kod Vanje Radauša, zanimalo ga je što radi, dolazio je kod nje. Kasnije se sjećala, opet s dozom crnog humora: “Radauš je, prije nego što se ubio, konstatirao da je moj atelje najžalosniji. Literarnost da je protiv likovnosti, da je secesija fuj”.
Diplomirala je kiparstvo, ali se bavila i slikarstvom, kolažima i instalacijama.
‘Pasji život’
Opusom Vere Fischer niz godina bavi se Branka Hlevnjak, koja je sada objavila knjigu; “Vera Fischer - Od pop arta do misionarstva”. Knjiga, koja je izašla u izdanju Desing Arta - Udruge za promicanje oblikovanja i umjetnosti, promovirat će se večeras u Radničkoj galeriji, gdje će se otvoriti i izložba pod nazivom “Preživjela” koju priprema kustosica Lejla Mehulić.
Njezini radovi na prvi pogled izgledaju različito, kvalitetom su posve neujednačeni, neki i koketiraju s kičem, no oni koji se dulje bave opusom umjetnice, reći će kako je riječ o jedinstvenom rukopisu; i kad modelira portretne biste, i kada slika istarske kuće i vedute za ilustracije u dnevnom tisku, i kada radi spomenik “Velom Joži”, i kada piše pjesme...
A riječ je samo o naznakama tema kojima se bavila pedesetih godina. Rat je rijetko slikala, osim neposredno, rijetko je o tome i pričala; iznimka je slika iz 1958., nijanse crvene boje pod nazivom “Pogled s glinskog polja - travanj 1945. ” No, zato je slikala mnoga lica žena koje su posve uronjene u pozadinu, pogled im je prazan, mrtve su; “Kada se osvrnem unatrag, čini mi se da je moja opsesija djevojkama zapravo sjećanje na moje prijateljice kojih više nema”, govorila bi. Naslikala je i glumicu i žrtvu holokausta Leu Deutch, s bijelom vrpcom u kosi.
S druge strane, šezdesetih godina radila je mnoge popartističke kolaže, koji su izuzetno zanimljivi; u radu “Pasji život”, primjerice, izrezuje iz časopisa fotografije koje bi trebale svjedočiti o hedonizmu na zapadu, šampanjac, dizajnerski namještaj, otmjene djevojke odjevene po najnovijoj modi, no preko svih tih prizora u prvi plan neočekivano se probijaju ustrašeni konji u galopu.
Sudbonosna veza
Nije da joj je nedostajalo priznanja. No, ona se držala po strani. “S Ivanom Lesiakom dijelila je lik marginalca, alternativca, onih koji se ne žele poistovjetiti s građanskim normama ponašanja”, tumači Branka Hlevnjak, govoreći o vezi dvoje umjetnika koja je trajala dugi niz godina.
Nakon što je Lesiak oženio drugu, Vera Fischer pomirila se sa sudbinom, no nije zaboravila ljubav.
Kako prepričava Hlevnjak; “Na posljednjoj izložbi za umjetničina života u Gliptoteci HAZU, stavila je svoju fotografiju koju je izrezala s veće fotografije, no ostala je vidljivom ruka koja je bila prebačena preko nje. Bila je to Lesiakova ruka.” On je umro 2008., ona 14. srpnja 2009.
Radnici ‘Čistoće’
Vera Fischer je bila, sjeća se Branka Hlevnjak, izvan svih ladica, duhovita, ironična. 70-ih i 80-ih godina bavila se instalacijama; odjeknula je “Izložba odbačenih predmeta po izboru radnika Čistoće”, na platou u Mamutici.
Novac joj nije puno značio, osim za putovanja. Tijekom putovanja Europom, sjevernom Afrikom, Malom Azijom, Amerikom, snimala je mnoge fotografije: “Znatiželja ju je vodila i na neobična mjesta, poput klaonica, šinteraja, muzeja kiča i pornografije, akvarija...”, bilježi Branka Hlevnjak.