Trik The Rolling Stonesa s malom pozornicom usred publike zgodno je iskoristio i Psihomodo pop na samom početku obljetničkog koncerta na zagrebačkoj Šalati, kao i Prljavo kazalište na stadionu NK Zagreb dva dana ranije.
Kad su Psihići na toj maloj pozornici, a baš sam lijepo stao do nje, zarolali “Ja sam” i “Ona vrišti”, a pogotovo “Kad sam imao 16”, osjećao sam se kao u (pokojnom) Kulušiću ranih '80-ih, kad sam i sam imao šesnaest, pitajući se zašto niti jedna tadašnja diskografska kuća tim ludo zabavnim zagrebačkim pankerima ne želi objaviti debi album koji će pod nazivom “Godina Zmaja” izaći tek 1988. godine, ponajviše zahvaljujući Piku Stančiću koji ih je uzeo pod svoje.
Upravo je trideseta obljetnica “Godine Zmaja”, ali i 35 godina osnutka benda, bila glavni povod za još jedan koncert za pamćenje Psihomodo popa na punoj Šalati. OK, puna Šalata zvuči skromnije od stadiona NK Zagreb koji su nakrcali Prljavci, ali svi dobro znamo koji su razlozi za to. No kad su se Psihići preselili na veliku pozornicu, uz ritam “Telegram Sama” krenuo je pravi rock’n’roll tulum kakav u Zagrebu mogu stvoriti samo Gobac i njegova ekipa.
Uvijek drugačiji
Da, on nikada nije bio normalan, znam to i s nekih tuluma iz '80-ih, i uvijek je bio drugačiji, a što je dokazao i pri koncu nastupa odjeven u crvenu žensku haljinu. No baš je to razlog pozitivnog ludila Psihomodo popa koji, a to se u doba izdavanja “Godine Zmaja” nitko nije usudio ni pomisliti, traju već dvanaest-trinaest godina duže od svojih uzora - Ramonesa. Gobac nastup Psihomoda prije prvog ukazanja “braće” Ramone u Zagrebu i Ljubljani koncem '80-ih i danas ističe kao neke od vrhunaca karijere, a točan je i dojam mog prijatelja Crva koji mi usred “crtanih filmova” reče kako su Psihomodo pop najbolji Ramonesi otkako su sa scene otišle te ikone New Yorka.
Takva ikoničnost u zagrebačkim okvirima stoji i za Psihomodo jer u suštini su bili, a i danas jesu punk-rock bend, opijen glam-rockom i beatom '60-ih. Ipak, malo kasnije, pogotovo kad u igru uđoše dodatni puhači pod vodstvom Kuzme i četiri prateće pjevačice, postaje jasno kako su Psihići, ponajviše zahvaljujući Bradinim rifovima, i braća po krvi Stonesima, a ne samo Ramonesima i Pistolsima, Lou Reedu i T. Rexu.
Forma u kojoj su se ukazali na Šalati sugerira da bi mogli dočekati i pedeset godina karijere jer im ne nedostaje ni hitova koje publika - kako starija, tako i mlađa - zna naizust i pjeva iz sveg glasa. Konfeti, bacači plamena, perje i promjene Gopčeve kostimografije - plava košulja s volanima, za vas koji nemate TV u boji kako je to znala reći draga Milka Babović, doslovce je “boljela” za oči - samo su začin energiji koja je prštala iz tih dragih momaka u najboljim godinama koji su nedavno morali preboljeti iznenadnu smrt bubnjara Tigrana na čije je mjesto zasjeo Tin Ostreš, nekadašnji član Pipsa, da bi se fino “upario” sa Šparkom za bas gitarom.
Uz sjetno sjećanje na Tigija ipak nije nedostajalo ni duhovitih Gopčevih najava pjesama poput one za “Ja volim samo sebe”, posvećene “velikom humanistu i filozofu”, naravno samome Gopcu.
Leteći odred
Da to netko drugi izvede, kao i niz drugih njegovih “nepodopština”, zvučalo bi nakaradno, uobraženo ili samohvalisavo, ali Gobac je takav šarmer da mu ama baš sve može proći te da ga zbog njegovih “fora” ljudi još više vole. Kako je koncert odmicao, tako je u publici sve više “kuhalo” pa su “Donna”, “Osjećam se haj”, “Natrag u garažu” s albuma “Unpljugd” u kojem sam i osobno imao prste kao izvršni producent i glazbeni urednik, “Pinokio”, “Nebo”, “Ramona” i “Sexy magazin” protekli u euforiji i publike i benda.
Uz “Leteći odred”, pred kraj bisa, lagano sam započeo evakuaciju prema kući, sretan i zadovoljan. Zagreb mi je opet, zahvaljujući Psihomodu, postao drag i mio, barem tu subotnju večer dok sam se spuštao sa Šalate prema Zapruđu i Utrinama s čijeg su raskrižja The Miceks sjajno odigrali ulogu predgrupe jer i njihove pjesme, s podjednakom dozom Stonesa i Ramonesa, Oasisa i Manicsa, Psihomoda i Pipsa, bolje zvuče na velikoj, nego na maloj pozornici.