Kad je, prije dvije godine, najprodavaniji hrvatski serijal svih vremena “Grička vještica” Marije Jurić Zagorke ponovno dospio na kioske, njegov prvi dio “Kontesa Nera” tiskan je u nakladi od 25 tisuća primjeraka. Naklada je odmah rasprodana, a isto se ponovilo i s drugim nastavkom “Malleus maleficarum”. Pitanje može li bestseler autor/ica s početka 20. stoljeća funkcionirati i kao bestseler autor/ica u 21. stoljeću, sudeći po rasprodanim nakladama, dobilo je više nego jasan odgovor.
U sklopu edicije Zagorkinih djela Jutarnjeg lista sada izlazi posljednji Zagorkin roman “Jadranka”, koji je izlazio kao feljton u listu Nova Hrvatska od rujna 1943. do svibnja 1945. godine. Vrijeme odvijanja radnje romana je razdoblje Bachova apsolutizma u Hrvatskoj.
Glavni junaci su plemić Vjeran Keglević, kojeg progoni tajna policija Bachova aparata, i Jadranka, snažna, ponosna žena koja se uzda samo u sebe i svoj rad, a u skladu sa Zagorkinim stilom, njihova ljubavna priča je složena, prepuna obrata, političkih spletki i urota.
Kraljica šund literature
Priča o uspjehu Zagorkinih romana dobro je poznata: na nagovor biskupa Stros-smayera, Zagorka, tada već slavna novinarka, oko 1910. počela je pisati povijesne romane temeljene na arhivskoj građi koji su objav-ljivani u dnevnim nastavcima i postizali su vrtoglavu nakladu. Uspjeh je imao i drugu stranu medalje, isto tako dobro poznatu: kritičari su se iživljavali na tim tekstovima, vrijeđajući ne samo romane nego i autoricu. “Jadranka” je pisana u iznimno teškim uvjetima. Naime, odmah nakon uspostave NDH, ustaše su Zagorki upali u stan, zabranili izlazak časopisa Hrvatica. Zagorka je ostala bez sredstava za život, a do kraja rata preživljavala je, praktički, zahvaljujući pomoći svojih čitatelja.
Osvrćući se na taj period, Miljenko Jergović je u tekstu o Zagorki napisao: “Nije bila ljevičarka, nije bila komunistkinja, masoni je kao škandal ženu i nadžak babu ne bi primili k sebi, a nije bila ni Židovka, ali je imala jed-nu ozbiljnu manu: bila je kraljica šund literature i izdavala je Hrvaticu, laki, ali emancipatorski ženski magazin, neku vrstu onodobnog Cos-mopolitana. Pa iako su ustaše, sasvim u skladu s naukom nacionalsocijalizma, insistirali na rodnoj emancipaciji i na ženi kao majci i amazonki, od Zagorkine emancipiranosti morala im se dizati kosa na glavi. Osim toga, svaki je represivni režim u dvadesetom stoljeću, od hitlerovskog i staljinskog, sve do njihovih današnjih derivata, po dolasku na vlast započinjao borbu protiv šunda, kiča i lake literature, ali ne radi promocije nekoga novog elitizma, nego da bi stvorio prostor za vlastiti ideološki šund i kič. Tako su Zagorki zabranili i Hrvaticu, i njezine romane”.
Situacija za Zagorku nije se bitno promijenila ni nakon rata, bez obzira na to što su njeni romani ubrzo tiskani u feljtonskom obliku u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije.
Na kioscima u izdanju EPH Medije
Nova čitanja
Šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje postupna revalorizacija Zagorkina opusa pa tako Josip Horvat o Zagorki piše kao o prvoj političkoj novinarki. Izlaze potom sabrana djela koja je uredio Ivo Hergešić, 80-ih Stanko Lasić objavljuje prvu monografiju o Zagorki, a Pavao Pavličić piše: “Najčitaniji hrvatski pisac nije pisac, nego spisateljica”. Od 2000. počinju nova čitanja Zagorke u svjetlu novih kulturalnih i feminističkih teorija, čemu su nemalo pridonijeli radovi znanstvenica srednje i mlađe generacije.
Važnu ulogu u smještanju Zagorke u kontekst imao je Centar za ženske studije, a mjesto spisateljice u povijesnom i kulturnom kontekstu danas je više-manje neupitno. Vizualni identitet novog izdanja, kao i cijele edicije u izdanju Jutarnjeg lista potpisuje Igor CC Kelčec, koji je svojim makabričnim, neogotičkim pristupom privukao novu generaciju čitatelja.
Zagorkin svijet
Ne samo “Grička vještica” već i ostali romani koji su izašli u ediciji izazvali su izniman interes čitatelja, baš kako je bio slučaj i s ranijim izdanjima.
Miljenko Jergović, analizirajući fenomen Zagorke, istaknuo je: "Pokušajmo samo zamisliti kolike su žene (a bogme i muški) od 1912. pa do 1957., godine njezine smrti, na prostoru između Sutle i Timoka, svoje prve pismene riječi i rečenice sricale čitajući njezine knjige. Svijet koji se na taj način priključio civilizaciji knjige pravi je svijet Marije Jurić Zagorke i on svojom brojnošću nadmašuje sve druge naše pisce kako za djecu, tako i za odrasle. Naraštaji jugoslavenske i hrvatske djece opismenjavali su se na Branku Ćopiću, ali čak je i njegov značaj ostao nemjerljiv sa Zagorkinim. Ona je, u velikoj mjeri, tijekom 20. stoljeća bivala neželjena mater hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti, mater naših pismenosti... Pa, naravno da se prodaje jer, ipak, i u Zagrebu i u Hrvatskoj postoji nekakva kulturna memorija i nekakva tradicija, koja se mimo svih moda i trendova prenosi s naraštaja na naraštaj kao, vjerojatno, i najsnažnija potvrda identiteta ovoga jezika i kulture. I dobro je tako. Zagorku možemo čista srca slaviti."
Jadranka kao novi model protiv patrijalhalnih običaja
Uz političke aluzije, “Jadranka” je zanimljiva jer sadržava i podtektst Zagorkinih feminističkih ideja, pa tako Maša Kolanović u pogovoru “Jadranke” u izdanju Školske knjige napominje kako glavna junakinja predstavlja novi, aktivni model ženstvenosti koji se ne želi pokoravati tradicionalnim patrijarhalnim običajima, ponajprije onome prema kojemu se djevojka ne može udati ako nema miraz.
“Kao i Zlatica iz ‘Male revolucionarke’, Jadranka smatra da žena za život mora naučiti zanat koji je njezino najveće bogatstvo”, navodi Kolanović.