‘Zagrlila sam ga, rekla sam mu da se čuva, da ne mogu zamisliti svijet na kojem ga nema. Odgovorio mi je: Mama, znaš da sam ja divlja trava, preživim nevolju i ponovno izrastem’

Prva slutnja da se nešto možda ozbiljno događa sa Jean-Michelom pogodila me u ožujku 1991. Javio se telefonom iz Švicarske, gdje je radio, i rekao, sabrano: ‘Gledao sam reportažu na televiziji Arte: u Jugoslaviji će biti rata i postoji slabija strana.’ Ništa poslije nisam našla ni na kojem kanalu. U Francuskoj je vladala posvemašnja ravnodušnost spram događaja u Jugoslaviji. Jean-Michel često je svraćao iz Švicarske, koja je preko puta, i kako se bližilo ljeto, stao je sve odlučnije govoriti da će poći za Hrvatsku. Rekla sam mu da ne pretjeruje, ionako imamo dovoljno problema. Ali nije me poslušao.

Došao je kolovoz, vratila sam se s posla, dočekao me s riječima da odlazi. ‘U Švicarsku?’, pitam ga. ‘Ne, u Hrvatsku.’ Nisam ga mogla odgovoriti. Poslije sam mu pomogla...