Ako putnik ima sreće, svaki mu strani grad pošalje ususret barem jednog svog ključara. Srednjovjekovni su bedemi odavno porušeni i probijena gradska vrata, ako ne zaobiđena, kako bi tuda mogli prometovati auti, busevi i tramvaji.
Moja ključarica Rima zvala se Dacia Maraini. Osim toga da je spisateljica, znao sam da je bila bivša životna družica tada slavnijega Alberta Moravije. Trač-rubrike upravo su pisale da je pisac oženio Španjolku Carmen Lleru. Nije mi ni padalo na pamet da je Dacia sicilijanska grofica te da joj je otac jedan od najznačajnijih sinologa. Uostalom, od interneta nije bilo ni “i”. Pogrešno sam mislio da je ona tek bivša ljepotica s kojom je neko vrijeme živio ostarjeli genijalac.
Upoznao sam je na jednom književnom nastupu u Zagrebu, a adresu i telefonski broj dobio od posrednika. Da ne dužim priču, nazvao sam je od jedne naše gospođe, kod koje sam prespavao iz usluge, na krevetu s daskom, što je ostala za njenim pokojnim mužem.
“Evo me, ja sam tu, na Monte Mariju. Možete li pomoći?”, pitao sam telefonski, i računao da će me otpiliti. No, nije.
Vizit-karta ‘Joyce u Puli’
Kao vizit-karta poslužio mi je drugi put, nakon Pariza, dokumentarac “James Joyce u Puli”. Donio sam engleski prijevod scenarija, snimku na videokaseti i prijevod jedne svoje kratke priče što će poslije izaći u knjizi “Epicikli u azilu”, urednika Branimira Donata.
Hoću reći, grofica Maraini pomogla mi je temeljem ničega. Uputila me na svoju prijateljicu Loredanu, urednicu i producenticu na RAI-ju, s kojom sam se ubrzo sprijateljio. Našla mi je posao trećeg asistenta režije kod Salvatorea Sampierija - čini mi se da je snimao TV seriju “Zaručnici”, po Manzoniju - meni znanog po supruzi, Claudiji Cardinale, zbog koje je poljski redatelj Skolimowski upropastio jedan svoj film. Unajmio sam sobu u nekom kondominiju, u jednom novom rimskom naselju udaljenom od centra. Slučajno, ulica se zvala Santa Maria della Speranza. Jedne nedjelje nazvao sam Daciu i upitao je bi li Moravia pristao sudjelovati u nastavku mog “Joycea”.
“Evo, baš smo ručali, odmah ću ga pitati”, otpovrnula je. Moravia je pristao. Sada sam samo trebao kontaktirati TV Zagreb, na kojem je Obrad Kosovac zamijenio preminulog Angela Miladinova kao šef dokumentarno-feljtonskog programa, da dogovorim nastavak, drugi dio dokumentarca o Rimu i Trstu.
Znao sam da je Joyce nakon katastrofe u Puli, odakle su ga austrougarske vlasti protjerale pod zagonetnim, navodno “špijunskim” okolnostima, potražio sreću u Rimu. Ostao je tu samo nekoliko tjedana i pobjegao natrag u Trst, k svojoj Nori. Trebalo je odmah reagirati i snimiti Moraviju, kao voditelja rimskog dijela budućeg filma. No, nisam uspio dogovoriti svojevrsnu koprodukciju s RAI-jem. Međudržavni odnosi, pa makar u kulturi, nadmašivali su moju volju, i spretnost. Pa je tako to propalo.
Iz današnje perspektive pobrkao sam svoje prioritete. Jednostavnije, nisam znao što hoću. Trebao sam nešto naučiti od kapitalizma, a rukovodio sam se onom starom: “Slijedi svoju zvijezdu”.
Bolje je režirati u Zagrebu
Uspio sam dobiti jednog od najvećih talijanskih pisaca, i javnih figura, da mi da izjavu za dokumentarac, ali nisam uspio realizirati posao. Kao asistent režije mogao sam dobro zaraditi, no vjerovao sam da je za mene bolje režirati u Zagrebu.
Obilazio sam znamenitosti Vječnoga grada: sve one fontane iz “Slatkog života”, crkvu Sv. Petra, Michelangelovu Majku Božju s umrlim sinom, galeriju Doria Pamphili s Breughelom i Velazquezom, Forum, kuću na Španjolskim stubama u kojoj su stanovali engleski romantičari itd. Vidio sam Munchovu veliku izložbu. I, napokon, “Krik” uživo. Potom bih svraćao do RAI-ja, i onoga kipa konja pred njim koga sam zapamtio još od prijenosa Sanrema. Na vrhu zgrade ručao bih s Loredanom, i njenim društvom. Ponekad smo izlazili van, u razmjerno jeftine restorane.
Pa ipak, ovo rimsko ljeto pamtim prvenstveno po atmosferi straha. Kako je Reagan bombardirao Libiju, tako se bez prestanka očekivao nepredvidivi odgovor pukovnika Gadafija. TV namještenici pretpostavljali su da bi mogao udariti na Italiju te da bi oni, s obzirom na vlastitu važnost, bili meta. Maraini mi je dogovorila susret s Bernardom Bertoluccijem. Nisam znao kakav film sprema, no znao sam da je formirao međunarodnu ekipu te da bi mi, tada, razmjerno dobar engleski mogao koristiti.
Rukovao sam se s ljudima s prezimenima kao People, Morricone i tome slično. Kao “polazniku” Kinoteke oni su mi bili pojam. Svidio mi se “Posljednji tango u Parizu”, no draži mi je bio “Konformist”. Nakon predstavljanja Bertolucci mi je rekao otvoreno da zasad nema posla za mene, “no možda će ga biti”. Mnogo poslije palo mi je na pamet da su ga baš Maraini i Moravija mogli povezati s Pasolinijem, i pomoći mu da se bez puno okapanja približi filmu.
Paralelni svjetovi
Bio sam mu, po svoj prilici, jedan od svakodnevnih gnjavatora. “Meni je Rim dosadan, a vama?”, upitao me. Uopće nisam bio u stanju razmišljati na takav način. “Zato mi sjednemo preko vikenda u avion i odemo do Milana”, zaključio je. A ja sam pomislio, opet, na paralelne svjetove.
Još sam neko vrijeme čekao da mi se javi s kakvim mjestom sedmog asistenta, no to se nije dogodilo. Trebao sam početi s poslom kod Sampierija, pa je proradio moj ego. Što će mi milijuni lira ako ne mogu režirati svoj film? Naime, u Zagrebu sam već samostalno režirao seriju “Četiri sudbine, jedna smrt”.
Tu je bilo riječi o Keršovaniju, Adžiji, Prici i Cesarcu te o jednoj epizodi u kojoj se govorilo o svim ubijenim zatočenicima ustaškog Kerestinca. “Zašto ste vi to, uopće, radili kad niste komunist”, pitala me nekoliko godina poslije Marija Peakić, urednica moje prve knjige. “Pa, morao sam od nečega živjeti”, odgovorio sam. Te jeseni snimao sam pjesnika Oskara Daviča u kaznionici u Sremskoj Mitrovici. Ovdje je robijao prije Drugoga rata, zajedno s Pricom. Ali, to više nije bio rimski san jedne ljetne noći.
Hit ljeta - ‘Rock Me Amadeus’
Najprodavaniji singl ljeta došao je iz susjedstva - “Rock Me Amadeus” (Falco); Madonna je drmala s “Papa Don’t Preach” (čini mi se da su američke tinejdžerice bile ona sila koja je kupovala ovakve naslove, baš kao i Alicea Coopera 15 godina ranije); “The Final Countdown” švedske grupe Europe popeo se na treće mjesto, iako je stigao u prodaju koncem ljeta. Premda je “Take My Breath Away” grupe Berlin obilježio godinu, baš kao i film “Top Gun”, u kome se svira, prodavao se u Americi tek od srpnja, da bi u Europu stigao u listopadu. Ljetni hit Pet Shop Boysa zvao se “West End Girls”. Pomalo se sjećam ovih ljetnih hitova: Addicted to Love (R. Palmer, sa spotom u kome su oživjele žene u koži s fotografija H. Newtona); Captain of Her Heart (Double); French Kissin’ in The USA (Debbie Harry).
Černobilska katastrofa usmrtila tisuće osoba
- 28. II. ubijen švedski premijer Olof Palme na povratku iz kina; spekulacije o atentatoru traju cijelo ljeto, sumnja se na arapske teroriste
- 25. III. na 58. dodjeli nagrada Američke akademije Oscara za najbolji film dobio “Iz Afrike” (Out of Africa) s Robertom Redfordom i Meryl Streep; moja prijateljica Goga V. među rijetkima je koji su čitali Isaak Danisena, autoricu po čijoj je knjizi film snimljen: bit će ovo hit godine, i ljeta, kako gdje
- 5. IV. u zapadno-berlinskoj diskoteci u koju zalaze am. vojnici podmetnuta bomba; 3 ubijenih, 230 ranjenih; mediji smatraju odgovornom Libiju
- 13. IV. papa Ivan Pavao II. posjetio službeno rimsku Sinagogu
- 15. IV. Reagan odobrio operaciju El Dorado Canyon: bombardirani ciljevi u Tripoliju i području oko Benghazija; moji poznanici na RAI-ju, u Rimu, strahuju od Gadafijeva odgovora, što bi mogao dosegnuti Rim
- 26. IV. Černobil - zbog pogreške pri sigurnosnoj provjeri nuklearne elektrane nedaleko od Kijeva, u Ukrajini, “umrlo najmanje 4056 osoba, i napravljena materijalna šteta veća od 7 milijardi dolara”. Zbog previsoke radijacije nad Bjelorusijom, Ukrajinom i Rusijom s obližnjih je područja raseljeno 350.000 ljudi. Poslije “incidenta” “tragovi radioaktivnosti povezani s Černobilom primijećeni su u gotovo svakoj zemlji sjeverne hemisfere”. Tog smo ljeta, dakle, jeli radioaktivnu šalatu. Nina je tvrdila da nikad nećemo doznati što se dogodilo, ali da ćemo to skupo platiti. Bojim se da je imala pravo
- 8. VI. Kurt Waldheim izabran za predsjednika Austrije; nije mu naškodio članak u New York Timesu, od 26. III., i potom u drugim svjetskim, i jugoslavenskim, novinama što je upozorio kako je bivši generalni tajnik UN-a sudjelovao u nacističkim zločinima, kao vojnik; prijatelji skloni teorijama urote dobili nov argument: kome i kada je prošlost važna
- 29. VI. u finalu Svjetskoga nogometnog prvenstva u Meksiku Argentina pobijedila Zap. Njemačku 3-2
- 5. VII. Kip slobode ponovno dostupan posjetiteljima, nakon temeljite obnove; još se sjećam koliko me šokiralo to što sam se unutra, po njemu, penjao štengama tada već daleke 1972.
- 23. VII. princ Andrew oženio se sa Sarah Ferguson u Westminster Abbeyju
- 31. VIII. u sudaru sovjetskog putničkog broda Admiral Nakhimov i teretnjaka Pyotr Vasev u Crnome moru poginulo 398 putnika
- 31. VIII. preminuo britanski kipar Henry Moore (r. 1898.)
U kinima ‘Špijun koji me volio’
- “Cijene odmah natrag!”
vrište ljetni novinski naslovi - toplije je zbog njihova
svekolikog povećanja
- 1. VIII. vlada, odnosno SIV, inzistira na svojoj nedavnoj odluci o vraćanju starih cijena onim proizvodima koji su u prvih šest mjeseci te godine poskupjeli više od 53 posto; odluka je stupila na snagu odmah, a proizvođači su je morali provesti u roku od pet dana; riječ je o 200 industrijskih proizvoda, poput peći na kruta goriva, posuđa, šljunka i ostaloga građevinskog materijala
- u RTV prilogu isticao se “pun mjesec horora: ‘Noć vještica’ Johna Carpentera”
- CEKADE i Austrijski
kulturni institut najavili su “novu senzaciju” Zagrebačkog kulturnog ljeta, predstavu “Shakespeare the Sadist” Wolfganga Bauera, u režiji Branka Brezovca; izvedbe su bile 1., 2., 3. i 4. VIII.
- u kinima “Špijun koji me volio” s R. Mooreom; “Rijeka” s M. Gibsonom; “Žaoka II”, “Policijska akademija II”, “Snajper s Azurne obale” (J-L. Trintignant i Laura Antonelli, još jedna “ključna” ljepotica iz davnine), “Istinite priče VI”, u Kosmaju “Carica Katarina i njeni ljubavnici”, na repertoar su došli “Povratak u
budućnost” i “Počasni
konzul”, u Kustošiji “Zašto se ne bi pohvatali ljubavi”
- Lordan Zafranović osvojio Zlatnu Arenu za režiju
“Večernjih zvona”
- devizni tečaj 1. VIII.: 100 DEM = 19.320,40 din; 1$ = 406,11 din; devizni tečaj 13. VIII.: 100 DEM = 19.394,88; 1$ = 400,88 (koliko je porasla vrijednost marke u cigla dva tjedna?)
- razmišljalo se o tome kamo idućeg ljeta smjestiti goste Univerzijade: “manji porezi, više soba”
- završilo uređenje
Studentskog doma Cvjetno
naselje, dobiveno još 926
studentskih postelja