SPOMENAR

1991.: Obiteljski odmor u Mošćeničkoj Dragi u sjeni neizbježnog rata

Možda će rat proći preko nas, kao tamni oblak preko Učke, mislili smo tog ljeta. Tako je izgledalo. Ali nije bilo tako

Otkako sam pročitao roman “Mi” ruskog klasika Jevgenija Zamjatina, to je za mene postala problematična zamjenica. O kome govorimo kada govorimo o nama, kada pišemo: mi?

U ovoj kronici jednog prohujalog životnog ljeta koristio sam je više puta. Mi, to smo bili Nina i ja. Mi, to smo bili ovo i ono moje društvance - na brzu ruku skupljeno, više-manje, kako bi rekao Ivan Slamnig.

Najviše vremena uoči ljeta 1991. provodio sam s Veljkom i Lordanom - oni su zajedno radili na filmu “Haloa” ako se ne varam. Kod Zapadnog kolodvora išli smo na ćevape i pili vino. (Poslije je ta ćevabdžinica odletjela u zrak.) Razgovarali smo o poslu, ljetu, i moru, kao da se oko nas, i s nama, ne “aranžira” rat. Razišli smo se u srpnju; Veljko je otišao na more, a zatim u ZNG. U vrućem gradu ostao sam s familijom. Usprkos svemu, odlučili smo otići na more. Oko toga smo se dogovarali sa Zoranom i Vesnom. Sada smo “mi” bili oni koji idu na - ljetovanje. Pritom je pomogla jedna neznatna činjenica: nisam čitao niti pratio dnevne novine.

To će postati jedno od mojih najljepših ljeta, koliko god mi to zvučalo bestidno, barem danas. Naša se smjelost očitovala, u krajnjoj konzekvenci, u pravu da biramo vlastitu smrt. Jer, znali smo za opasnost.

“Ako nam se štogod dogodi na putu, neka”, govorili smo. Bilo je ljeto. Djeci je trebalo more. “Prolazi sve, i ljeta i zime sve”, ponavljao je Stjepan Stanić na radiju, u jedinoj pjesmi koju je pjevušio moj prijatelj, s vremena na vrijeme.

Hvala vam za hrabrost

Možda se samo varam kad zamišljam da svi roditelji pamte prvo more sa svojom bebom. Možda se samo varam kad vjerujem da je svako biće na klimavim nožicama, u plićaku, jedan pokretni rt nade i radosti. S druge strane, postoji strah od vode. Tadija se tada plašio mora i nerado je u njega ulazio. Njegova sestra Tena hrabro je kročila u valove. Njih dvoje i moj Jan bili su složeni po svojevrsnom brojevnom pravcu: Tadija s tri godine, Tena s dvije i naš Jan s 13 mjeseci. Moram im pribrojiti Vesnina Vjerana Tadijinog vršnjaka.

S ovo četvero klinaca bilo nas je četvero odraslih: mama Vesna, tata Zoran, Nina i ja. To smo bili mi, ljeta ‘91. U hotelu, u centru Mošćeničke Drage, uzeli smo tri sobe. A s druge strane Učke već je, za pravo, počinjao rat.

U sjeni rata, ili toga što bi se moglo frazirati kao oružani incidenti, obala je bila razmjerno pusta. Cijene su skladno padale. Domaćini tada aktualne 20. zagrebačke slavističke škole divili su se hrabrosti svih onih koji su doputovali na nju iz inozemstva.

“Hrvatska svakodnevno krvari, pa ćemo raditi onako kako nam to prilike budu dopuštale”, izjavio je profesor Marko Samardžija novinaru 20. srpnja, na njezinu početku. “Hvala vam za hrabrost”, obratio se izravno stranim gostima profesor Josip Bratulić, dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Ista je stvar morala biti s malobrojnim stranim turistima.

Kako svi nismo stali u naš polovni auto, tako su Tadići otputovali na more busom ili vlakom. A mi smo se odvezli do Rijeke preko Slovenije. Govorilo se, naime, o “terorističkim prepadima” po cestama, pa i po onoj preko Gorskog kotara.

Sasvim kriva pretpostavka

U atmosferi straha i prijetnji glasine su prerastale u istine.

Kada danas listam novine iz toga davnog ljeta, opetovano se pitam kako smo se, uopće, odlučili za ljetovanje. Preostala nam je, vjerojatno, posljednja i prva životna svetost: dobrobit rođenog djeteta. Premda danas ne mislim da je ona bolja od svetosti partije, nacije, vjere ili koje druge.

Zaboravio bih točno vrijeme našeg boravka u Mošćeničkoj Dragi da se usred njega nije dogodila - Rusija. Tamošnje smo događaje pratili svake večeri na TV ekranu, u Dnevniku, u predvorju hotela. U Moskvi je u prvi plan došao Boris Jeljcin. Čini mi se da su u igri bili tenkovi nedaleko od Crvenog trga. “20. - 31. kolovoza bivše sovjetske republike proglašavaju nezavisnost od Sovjetskog Saveza.”

Činilo nam se da je situacija u Rusiji ozbiljnija nego kod nas u Hrvatskoj. A možda je tu bilo i nade da će veća riba progutati manju, da će veća nevolja ugasiti onu našu, kućnu.

Istodobno je u vijestima iz daleke Rusije bilo, barem kod mene, dodatnog straha. Ako se tamo dogodi krvoproliće, ako “medvjed” prokrvari na šapama, neće li sve ovo oko nas postati još i gore. U korijenu ovakvoga gonetanja tekućih događaja ležala je jedna pogrešna pretpostavka, prenesena sa sata kemije na sat povijesti. Pretpostavka o spojenim posudama, i istisnutoj tekućini. Zašto bi nevolje i ratovi bili povezani ako to nisu bile volje i mirovi?

Sve ovo, sve spekulacije, sve bi nestajalo kada bismo hodali uz more, prema plaži. Djeca su imala svoje potrebe i osjećaje. Naši razgovori, riječi, pa i “rat”, bile su im jednake s “morem”. Uz nas je skakutao život kojemu je smrt bila samo riječ; život što se vječito pokazuje nadmoćnijim od smrti.

S druge je strane počivao svijetli i surovi Cres. Lako bismo zamijenili bjeloglavog supa s galebom. Po svom starom običaju, priroda je bila gluha za ljudska zbivanja.

Ako sad pogledam fotografije s ovog ljetovanja, čini mi se kako smo bili poprilična gomilica na šljunčanoj plaži, na samom žalu. Premda to nisu široki totali, na svim smo fotkama sami, naša svojta i nitko drugi. Klinci do koljena u vodi sa svojim šarenim kapicama, šlaufovima i kanticama. Oko male djece ima posla što se mora obaviti bez ikakvog pitanja. Ako želiš obaviti sitnicu, nemaš vremena za krupnicu. Navečer je riva bila neobična. Malo ljudi. U restoranu bismo došli brzo na red, za ćevape i “presvijetle” ražnjiće. Ma bilo je ljudi, no tako malo kao da je tek lipanj, možda čak Uskrs. Trebalo je prepoznati u toj polunapuštenosti budućnost što nam je slijedila.

Odvezli smo se jednom na brdo iznad nas, do starih Mošćenica, i s terase restorana promatrali Kvarner pred nama. Puhao je vjetar. Samotno se jedro klatilo pučinom. Djeca se zasmijala velikom ničemu. Možda će rat proći preko nas, kao tamni oblak preko Učke. Tako je izgledalo. Ali, nije bilo tako. Mi smo ljetovali, a krvoproliće nam se sve više približavalo.

Tko smo mi? Samo oni koji smo preživjeli rat.

Događaji: Izbor iz kronologije Ive Goldsteina

- 26. I. prikazan na TV-u dokumentarac “Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj”, montiran “po uputama Udbe”

- 22. II. Sabor RH prihvaća Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ te drugu o zaštiti ustavnog poretka RH

- 26. II. osnovana SAO (skupština autonomne oblasti) Slavonija, Baranja i zapadni Srijem, a dva dana kasnije SAO Krajina donosi rezoluciju o razdruživanju od SRH

- 2. III. u Pakracu razoružani policajci hrvatske nacionalnosti, što je izazvalo intervenciju jedinica MUP-a RH. Među sukobljene strane, uz odobrenje B. Jovića, prvi se put postavlja JNA

- 19. III. prestao JAT-ov promet preko Zagreba, odlukom Aerodroma Zagreb, zbog nepodmirenog duga

- 25. III. u Karađorđevu susret F. Tuđmana i S. Miloševića; ponovno 15. IV. u Tikvešu

- 28. III. u Splitu prvi susret šestorice predsjednika republika o razrješenju krize; slijedi još pet susreta do 6. VI. bez vidljivih rezultata; 12. i 19. IV. održani trojni sastanci Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića

- 29. III. jedinice SAO Krajine zauzele Plitvice; 31. III. poginuo policajac Josip Jović (r. 1969.); Plitvice zaposjeda JNA

- 2. V. u Borovu Selu poginulo 12 pripadnika MUP-a RH

- 3. - 12. V. građani drže u blokadi tenkovsku jedinicu JNA na cesti Mostar - Široki Brijeg

- 5. V. promocijski let Croatia Airlinesa na liniji Zagreb - Split

- 12. V. referendum u SAO Krajini, 99 posto glasača za ostanak u Jugoslaviji

- 19. V. referendum u RH; glasovalo 83,56 posto ukupnoga biračkog tijela, a 2,845.521 glasač ili njih 93,24 posto izjasnilo se za samostalnost

- 28. V. na stadionu NK Zagreb u Zagrebu prva smotra Zbora narodne garde; svaki dan sam šetao po tom stadionu s Janom koji se igrao u malom pješčaniku pokraj zapadne tribine i kafića

- 25. VI. NK Dinamo preimenovan u NK HAŠK-Građanski, a iduće godine u NK Croatia

- 25. VI. Sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH; pokreće se postupak za razdruživanje od ostalih republika i SFRJ te za međunarodno priznanje

- krajem godine RH pustila u optjecaj vlastiti novac: hrvatski dinar (23. XII.); 55 HRD-a vrijedi jednu marku

- Ante Stamać i Ivo Sanader objavili antologiju poezije “U ovom strašnom času”, koju je na engleski preveo pjesnik Miljenko Kovačićek





Nažalost, mi smo tema vijesti

- 12. VI. Boris Jeljcin izabran za predsjednika Rusije, najveće i najnaseljenije od 15 sovjetskih republika

- Sega pustila u prodaju igricu Hedgehog

- 23. - 28. VI. kriza zbog iračkog razoružanja i UN-ovih inspektora

- 25. VI. “kolaps Jugoslavije: Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost od Jugoslavije” (engleski izvor, i fraziranje)

- 1. VII. na sastanku u Pragu raspušten Varšavski pakt

- 7. VII. “brijunski sporazum okončava desetodnevni rat u Sloveniji”

- 15. VII. Mitterand izjavio: “Federacija (dakako jugoslavenska) nije održiva silom”

- njemački mediji o YU-krizi: “rat vjerojatniji nego mir”

- 24. VII. umro nobelovac Isaac Bashevis Singer; sviđali su mi se njegovi “Moskatovi” i druge knjige

- 6. IX. Lenjingrad se ponovno naziva Sankt Peterburg

- 8. IX. Republika Makedonija postala nezavisna

- 22. IX. knjižnica Huntington dopustila je javnosti pristup svicima s Mrtvog mora

- 8. X. “hrvatski parlament prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom” (engl. izvor)

- 24. X. umro Gene Roddenberry, američki TV producent, “odgovoran” za velik dio “Zvjezdanih staza”

- 5. XI. u Atlantskom oceanu pronađeno mrtvo tijelo medijskog tajkuna Roberta Maxwella koji se u Zagrebu interesirao za kupnju Vjesnika

- 7. XI. košarkaš Magic Johnson objavio da boluje od AIDS-a

- 18. XI. “srpska vojska osvojila Vukovar nakon opsade duge 87 dana, pri čemu je počinila najstrašniji masakr u hrvatskoj povijesti” (eng. izvor)

- 20. XI. Sulejman Demirel oformio 49. tursku vladu

- 27. XI. Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo rezoluciju što će omogućiti formiranje mirotvorne operacije u (bivšoj) Jugoslaviji

Hit ljeta: Svi slušaju Nirvanu

Bila je to godina i ljeto kad je grunge music napravio proboj. Najpopularniji američki album te godine bio je Nirvanin Nevermind, s hit-singl om “Smells Like Teen Spirit”.

Poslije smrti Freddieja Mercuryja, frontmena Queena, “Bohemian Rhapsody” popela se drugi put na vrh najprodavanijih singlica. Guns N’Roses prodali su te godine više od 20 milijuna primjeraka dva albuma, Use Your Illusion I i II.

Poslije tragične pogibije sina Conora Eric Clapton napisao je “Tears in Heaven”.

Hit ljeta bio je “Wind of Change” njemačke grupe Scorpions, izdan još protekle godine. R.E.M. su imali hit “Losing My Religion” koji se na vrhu ljestvice u Poljskoj držao 44 tjedna. Švedski Roxette imao je “Joyride”, a Bryan Adams “(Everything I Do) I Do it For You”. Krajem godine sustigao ih je po prodanosti M. Jackson s hitom “Black Or White”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2021 21:48