I danas, dvije godine nakon operacije smanjenja želuca, zahvaljujući kojoj sam zauvijek skinula gotovo 80 kilograma, svaki dan zahvaljujem bogu na svojoj odluci i otkrivam svoj novi život. Ljudi, ja nisam gladna!!! - svaki dan se čudim toj činjenici, a povremeno imam noćne more da ću se probuditi usred noći i navaliti na frižider u napadu “vučje gladi”. No, to se ne događa... Moram se podsjećati da nešto pojedem. Moj mali, mršavi, dječji želudac sada boli kad sam nervozna umjesto da traži tone hrane. Dnevno pojedem onoliko koliko sam prije jela u jednom međuoobroku... i prvi put mi je žao moj mali želudac nahraniti smećem. Ne razmišljam o hrani, ne jurim u dućan drhteći i teturajući kao pravi ovisnik između polica mahnito birajući što da kupim... I prvi put vjerujem da sam izliječena.
Izgledam i osjećam se 10 godina mlađom… a kondicija mi je na razini 20-godišnjakinje. Godinu dana sam opsesivno vježbala u strahu od ponovnog debljanja - svaki dan hodala, tri puta tjedno išla na pilates, dva puta tjedno na trbušni ples, pa još i povremeno na plivanje, planinarenje…
Ni ja se ne prepoznajem
Danas sam malo usporila ritam, no i dalje sam aktivna. Strah od ponovnog debljanja je popustio. Ne važem se više svaki dan nego jednom tjedno i uspješno održavam svoju sadašnju tezinu.
Da mi je netko rekao da ću se radovati što me ljudi iz “mog bivšeg života“ ne prepoznaju, ne bih im vjerovala. Na poslovnim su me sastancima gledali kao nepoznatu novu osobu, pa sam se morala nebrojeno puta predstavljati kao da se prvi put vidimo. Osjećam se i izgledam lijepo. Često kad se pogledam u ogledalo, a kamoli kad vidim svoje bivše fotogradije iz debele faze, ni ja se ne prepoznajem.
Još jedna stepenica
Malo je onih koji razumiju da nakon gotovo 10 godina debljanja danas želim izgledati kao manekenka, dobro ne baš kao one anoreksične manekenke. Ma nije stvar u tome da želim biti Claudia Schiffer ili Jennifer Lopez (iako ni to ne bi bilo loše ako mi uspije, ha, ha…). Stvar je u tome da je to završetak ciklusa dugogodišnje borbe s debljinom. To je kao da položite sve ispite, dođete gotovo do diplome i onda stanete odugovlačeći unedogled taj zadnji mali korak da postanete akademski građanin. Ja mislim da mogu uspješno prijeći i tu stepenicu.
Najviše podesivih traka
A čovjek koji nikada nije sumnjao da će Jadranka preći svaku prepreku kojoja joj se nađe na putu je prof. dr. Miroslav Bekavac Bešlin, barijatrijski kirurg u Klinici za kirurgiju KB-a Sestara milosrdnica. On je Jadrankin liječnik koji je prati od početka i njezin slučaj navodi kao primjer uspješnog kiruškog liječenja debljine.
- Kirurgija smanjenja želuca pomogla je mnogima da smanje višak kilograma jer im to nije uspjelo nikakvim dijetama. U posljednjih šest godina otkako se u Hrvatskoj rade te vrste operacija operirano je više od 160 pacijenata svim trima metodama - kaže taj vrhunski stručnjak za ovo područje - I metoda zaomčavanja želuca podesivom trakom, i Roux-en-Y bypass, kao i sleeve resekcija rade se laparoskopski, odnosno kroz dva ili tri mala otvora, što maksimalno smanjuje uobičajene postoperativne komplikacije. Zasad je najviše zahvata bilo s podesivom trakom, čak stotinjak, ali to je i logično jer su oni prvi krenuli još 2004. godine. Učinjeno je i 40-ak Roux-en-Y bypassa, te dvadesetak sleeve resekcija, kaže Bekavac Bešlin. Koja će se od te tri metode primijeniti u liječenju debljine, ovisi i o indeksu tjelesne mase pacijenta.
Kod onih najdebljih, čiji indeks prelazi 55, obično se primjenjuje sleeve resekcija ili smanjenje želuca i uklanjanje grelina, hormona gladi. Profesor ističe da svi pacijenti moraju sljedećih nekoliko godina biti pod kontrolom liječnika kako bi se na vrijeme uočile moguće komplikacije. Primjerice, nakon nekoliko godina može podesiva traka može srasti sa želucem i onda je treba ukloniti. - Nedavno je jednoj našoj pacijentici operacijom uklonjena podesiva traka, i to kroz usta. Kada se želudac oporavi, a onda ćemo vidjeti hoće li joj se ponovo ugraditi traka ili ćemo se odlučiti za neki drugi način smanjenja funkcije želuca - kaže Bekavac Bešlin. Naime, ako se to ne bi učinilo, pacijentica bi se sigurno ponovo udebljala jer ne bi bilo nikakve barijere za pretjerani unos hrane.