Uopće ne znam što bih radila sa šminkom - kaže Lisa Stublić, velika maratonska nada, ispijajući šalicu zelenog čaja i udobno sjedeći u fotelji jednog zagrebačkog kafiću u koju je, onako naizgled krhka i malena, stala čitava. Očito je bila našminkana, a maskara na trepavicama još joj je više istaknula lijepe velike smeđe oči.
Velika natjecanja
- Ma našminkali su me za televiziju. Osjećam se kao da imam masku na licu - nasmijala se.
Hrvatska maratonka iz Amerike: Baš me briga za Amerikanke!
Lisa je, podsjetimo, rođena Amerikanka koja od 2008. godine živi u Hrvatskoj odakle je njezin otac, a nedavno je na Berlinskom maratonu, gdje je nastupala pod hrvatskom zastavom, oborila državni rekord te si time osigurala ulaznicu na Svjetsko prvenstvo u atletici koje se u Južnoj Koreji održava sljedeće godine te na Olimpijske igre u Londonu 2012. godine.
- Nikada ne trčim svojom najvećom brzinom, već takvim tempom da osjećam kao da bih mogla trčati zauvijek - opisuje skromna trkačica, koju je ponajviše razveselilo što se njezin mlađi brat, koji živi u Americi, odmah nakon što je saznao za njezin uspjeh prijavio za volontiranje na Igrama u Londonu.
Kilometri brišu nervozu
Što bi se dogodilo da je rezultat iz Berlina bio nedostatan za ispunjavanje norme? Hrvatska ne bi ni primijetila, ali zato bi Lisa i njezin klub Zagreb-Ulix bili u minusu od 50 tisuća kuna. Toliko su ih stajale pripreme, novac se posuđivao, koristili su se minusi na računima...
Lisu je zato pred nastup bilo strah, ali u trenucima dok je trčala nije osjećala baš ništa.
- Kada trčim, ne razmišljam ni o čemu, ne znam ni sama zašto se tada osjećam super - otkriva maratonka, kojoj nisu bile potrebne godine i godine treniranja, kako smo prvo pomislili, a da bi postigla to neobjašnjivo trkačko stanje svijesti.
- Oduvijek je bilo tako... Čim krenem prestanem razmišljati. Za mene je trčanje poput meditacije, sve u glavi je mrak i ja samo trčim - kaže, no ponekad se ipak taj savršeni sklad na trenutke prekine:
- Povremeno pomislim na tempo. Onda opet svaka misao ispari - dodala je.
Želju za trčanjem Lisa nipošto ne opisuje kao “ljubav koja se dogodila”, već nužnošću poput jela, disanja ili spavanja. Možda se tu, kao i u njezinu talentu, krije odgovor na pitanje kako to da još nikada nije osjetila onu fatalnu maratonsku krizu na oko 35-om kilometru koju trkači nazivaju “crash”.
Trener kao prijatelj
- Kada se približavam 30-om kilometru, pomislim: ‘e, sada će skoro crash’, pa svaki kilometar dalje opet pomislim: ‘ma sada će, samo što nije...’, onda prođem taj 35-i kilometar pa mi nije jasno zašto nisam ništa osjetila... Ali možda i jesam, samo što toga nisam bila svjesna. Znate, ja očekujem da je to nešto jako dramatično - ispričala je i dobro nas nasmijala.
Zašto Hrvatska? U SAD-u bi zasigurno imala bolje uvjete treniranja. No, kaže, tamo joj treneri ne bi bili prijatelji.
- Otkako sam u Hrvatskoj više ne trčim u strahu, i smijem kazati treneru kako se osjećam - otkriva Lisa, prisjetivši se stroge trenerice s američkog fakulteta kakve se viđaju u holivudskim filmovima.
- Treneri uvijek naglašavaju: ‘Practice makes perfect’. Ali ne i ona. Ona bi rekla: ‘Perfect practice makes perfect!’ - nasmijala se Lisa.
Lisa svoju odluku, kao i spremnost na razočaranje novim domom sažima u jednu jednostavnu misao.
- Pa to je samo jedan let - ustvrdila je.
No na taj avion koji bi je odveo natrag u New York nije sjela čak ni lani kada je trčala jedan posve drukčiji “maraton”.
Zaljubljena pjesnikinja
- Ujutro sam na Filozofskom fakultetu učila hrvatski jezik, zatim bih išla na trening, ručala, otišla na posao, nakon njega na poslijepodnevni trening, navečer bih večerala, napisala zadaću pa spavanje i ujutro ponovno sve iznova - opisala je.
Više od svega toga u Zagrebu ju je živcirala jedna naizgled banalnost.
- Nikako ne mogu pronaći zimske čizme! Po trgovinama samo čizme s petom, pa kako da hodam u tim ogromnim petama po snijegu?! - s punim se pravom čudi maratonka, koju neke, kako ih zovu, tipične ženske zanimacije nimalo ne zanimaju.
- Nisam nikada razmišljala o svome tijelu na način je li ono privlačno muškarcima, hoću li im se svidjeti ovakva... Meni je to sve nepoznato - kaže sportašica nježnih i ženstvenih kretnji, koja je već dvije godine u romansi s kolegom iz kluba.
- Želim ostati živjeti ovdje... Pa tu je moj dečko! - zaljubljena je Lisa.
Iza života u tenisicama krije se pak umjetnička duša. Svira flautu i violinu, diplomirala je glazbenu teoriju, objavila zbirku poezije...
- Osoba koja govori u mojim pjesmama to nisam ja... Ne vjerujem da je uopće moguće da to budem ona ja s kojom ti sada razgovaraš, jer čim pišeš ti ‘sebe’ stavljaš u nešto nestvarno i drukčije, a tamo postoji samo ‘lik’.