RAZGOVOR S BARDOM

ARSEN DEDIĆ ZA JUTARNJI 'Mene ne može zaustaviti nikakav rock ni rap. Moji šlageri su vječni'

    AUTOR:
    • Klara Rožman

  • OBJAVLJENO:
  • 12.11.2014. u 11:09

Ranko Šuvar/CROPIX

Arsen Dedić ove godine slavi nekoliko okruglih obljetnica.1964. je prvi put izveo ‘Kuću pored mora’, u veljači te godine je diplomirao, a u travnju je otišao u vojsku. Mnogo toga se, zaključuje, promijenilo u tih pedeset godina

Kantautorski je put staza usamljenika koja se ne da oponašati. Njime kročite sami, ne slijede vas ushićene mase i malo je vjerojatno da ćete na toj stazi ili, ako hoćete, stranputici, sresti glazbenike koji rade pjesme za širu potrošnju. Oni se obraćaju drugoj vrsti publike. Svatko od nas radi za one do kojih to dospijeva. Ovo što ja radim dospijeva do manjeg broja ljudi nego što dospijevaju oni što danas repaju ili rade neke druge stvari. I to je divno. Neka procvjeta tisuću cvjetova, neka svatko radi svoje, u tome je ljepota - govori Arsen Dedić.

Legendarni glazbenik, kantautor, pjesnik, književnik i prevoditelj već godinama festivale zaobilazi u širokom luku. Ipak, kao jedan od osnivača žanra šansone u Hrvatskoj, u petak će napraviti iznimku i nastupiti u zagrebačkom kazalištu Komedija na Chansonfestu koji slavi svoj okrugli rođendan. Jer, ove se godine navršava pedeset godina od prve Večeri šansona koju je organizirala skupina glazbenika, književnika, dramskih umjetnika i ljubitelja šansone što su se okupili u neformalnu grupu pod nazivom Studio 64. Taj legendarni koncert značio je početak jednog novog glazbenog pokreta koji je kasnije nazvan Zagrebačkom školom šansone.

Kako je nastao festival

- U toj grupi smo bili Zvonimir Golob, Pero Gotovac, Zvonko Špišić, pokojna Ana Štefok... Svi smo bili entuzijasti koji nismo pratili samo doslovnu šlageristiku, nego i ponešto drugo, pa smo počeli slušati svjetske kantautore. Radili smo to, reklo bi se, dozirano, jer i nije bilo moguće drugačije. Znali smo se sastajati kod Marija Kinela jer je on među prvima doma imao televizor. Dolazili bismo i kod Nikice Kalogjere ili Ivice Krajača pa bismo tamo zajednički slušali ploče koje bi netko donosio iz inozemstva: Brela, Cohena...

Bili smo svojevrsni Salon odbijenih - tako bih ja to nazvao po uzoru na jednu izložbu koja postoji u Parizu jer su naše pjesme uglavnom bile odbijane na festivalima (moju pjesmu “Moderato cantabile”, što ću je 14. studenoga izvesti u Komediji, nije svojedobno prihvatio nijedan festival u zemlji) - pa smo se dogovorili da sami napravimo svoj festival. Uz pomoć Vjesnika i Dramskog teatra (koji je tada još imao “rupu” za orkestar kojim je dirigirao Prohaska), u siječnju 1964. imali smo prve Večeri šansone - prisjeća se Arsen koji ove godine slavi nekoliko okruglih obljetnica.

- 1964. godine mi se mnogo toga dogodilo. U veljači te godine ja sam diplomirao, u travnju sam otišao u vojsku, a iste te 1964. godine odjeven u vojničku uniformu u Splitu sam prvi put izveo ‘Kuću pored mora’ - govori umjetnik koji kaže kako se u posljednjih pedeset godina glazba jako promijenila, ali ističe kako njega te promjene nisu uzdrmale niti previše dotaknule.

- Koliko se toga promijenilo od 1964. do danas? Promijenilo se. Uglavnom u šlageristici. Sad je mnogo rapa, prije toga bilo je rock and rolla, ali to zapravo nema veze s mojim kantautorskim putem. Ja bez ikakvih problema i danas mogu pjevati skladbe što sam ih pisao prije pedeset godina - govori Arsen koji će na Chansonfestu moći poslušati tri svoje pjesme što će ih izvesti mladi glazbenici. Mario Huljev nastupit će s “Djevojkom za jedan dan”, Saša Lozar pjevat će “Sanjam te”, a Martina Majerle “Kuću za ptice”.

Instant-muzika

- Dobro, to je istina, mladi dosta izvode moje pjesme. Neki dan bio je koncert u Lisinskom na kojem je izvedeno osam mojih skladbi... A valjda su te pjesme ostavile nekog traga, valjda imaju stanovitu vrijednost pa ih vrijeme nije izbrisalo. Jer vrijeme lako briše šlageristiku ili pjesme koje su napravljene kao hitovi za jednokratnu uporabu. Imponira mi to što su moje pjesme ostale, što ih mladi uzimaju. Imam dnevno mnogo poziva onih koji me mole da im napišem pjesmu. Ali, ne mogu ja svima izaći u susret. Imam stanovite godine, imam stanovito zdravlje.

A osim toga, došlo je i do potrošnje materijala - upozorava Arsen koji je autor glazbe za mnoge predstave, knjige stihova (od “Broda u boci” iz 1971. godine, zbirke prodane u više od 60.000 primjeraka, do “Kapi za oči” objavljene potkraj 2012., njegove 32. po redu zbirke pjesama), televizijske serije, filmove...

- Kad bih zbrajao koliko sam toga napravio na filmu, na teatru, u autorskoj pjesmi došao bih do visoke brojke... Pa, to je kao da je na tom poslu radilo najmanje pet ljudi. Iza mene je glazba za stotinu filmova, za gotovo sto i pedeset kazališnih predstava (trenutačno radim na predstavi ‘Petar Pan’ u Zagrebačkom kazalištu mladih čija će premijera biti 16. prosinca. Režirat će je Robert Waltl iz Slovenije s kojim sam već radio jednu lutkarsku predstavu u Osijeku. Ovo mi je drugi ‘Petar Pan’ u životu, prvog sam napravio negdje 1978. godine), na desetke CD ploča, između trideset i četrdeset knjiga od kojih su neke objavljene i vani... Prevođen sam na puno jezika. I, što da kažem? Bilo bi dovoljno! Nisam ni častohlepan ni gramziv, nije mi do novca ni zarade. Bitno mi je da podmirujem svoje osnovne potrebe. Naravno, i potrebe mojih dviju tuka do kojih mi je stalo. Imam tuku A i tuku B. To su moje unuke, moja Lu i moja Ema. One mi odnose najviše koncentracije i donose najviše veselja. Što ćeš više? - pita se glazbenik koji nastupa rjeđe nego što bi to njegova vjerna publika željela.

- Da, imam mnogo poziva na koncertiranje. Mnogo više nego što želim. Uglavnom odbijam te pozive, i to iz više razloga. Najčešće zbog zdravlja. Evo, trebao sam ići nedavno u Milano, ali sam to morao odbiti. Kako mi je zdravlje? Bio sam nedavno u bolnici, ali sam sada došao kući. Tu me moja Gabi njeguje. Nije me ovaj put pokosilo ništa opasno. Barem ne meni koji sam imao priliku nauživati se u životu ozbiljnih bolesti. Prvi put sam bio bolestan kad sam imao trideset godina. Razbolio sam se u Riju i po povratku u Zagreb završio u bolnici. Imao sam i transplantaciju jetre u Padovi prije deset godina, sad operaciju ruku zbog okoštavanja tetiva... Ja više i ne znam što sam sve imao, što sam sve prošao. I, nakon svega, mislim da me rad spašavao. Ja sam se uvijek od svega sklanjao u rad - priznaje naš sugovornik koji sam sebe naziva pjesnikom opće prakse. Otkako zna za sebe, kaže, radi.

Priprema novi album

- Uvijek sam samo pisao, skladao, slikao... Sad pripremam novi album. Zvat će se ‘Suputnici’. Bit će objavljen oko Božića ili Nove godine. Raduje me to. Jer, radi se o jednom intimističkom albumu koji će opet doći tek do jedne manje skupine ljudi. I dobro je da je tako. Na albumu će biti dvadesetak pjesama, prepjeva meni najmilijih kantautora s kojima sam putovao kroz život. Od Cohena, Brela, do Drage Mlinarca. Sa sinom Matijom, koji je moj važan suputnik, izvest ću jednog Johnnyja Casha. On će svirati klavir, a ja ću biti pjevač, prevoditelj i flautist. Naravno, na albumu ću pjevati i jedan duet s Gabi jer je ona moja glavna suputnica - govori Arsen o ljubavi prema Gabi Novak koju poznaje već 57 godina.

- Gabi i ja ove godine obilježili smo 42 godine braka. Počeo sam joj udvarati kada je imala 23 godine. Činio sam to izdaleka i s puno opreza. I evo nas danas, ona u sedamdeset i devetoj godini, a ja u sedamdeset i sedmoj. Neka je bog poživi, jer ona je stožerna persona u ovoj našoj obitelji. Ona nas sve održava i više mi je stalo do njezina nego do vlastitog zdravlja. Udvaram li joj i danas? Da. Ali, činim to jako suzdržano. Izdaleka i oprezno. Kako je počelo, tako je i sad. Mislim da je to normalan put - zaključuje Arsen Dedić.

Izdvajamo